/Bjelovarska slikarica inspiraciju našla u svojim klincima: ‘Zadivljeni su svijetom oko sebe, iskreni i slobodni’

Bjelovarska slikarica inspiraciju našla u svojim klincima: ‘Zadivljeni su svijetom oko sebe, iskreni i slobodni’

“Moj život i moje slikarstvo su snažno povezani. Slike, odnosno crteži, su harmoničan ples života i stvaranja. Svaki ciklus je zapravo jedan dio mog života”, rekla nam je Ivana Barišić Tomšić, akademska umjetnica iz Bjelovara.

Ova svestrana slikarica, profesorica likovnog i majka troje djece studirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Nakon diplome vratila se u rodni Bjelovar gdje živi, stvara i predaje u školi već gotovo 20 godina. Velika životna inspiracija su joj djeca pa tako već duži period bilježi neposredne trenutke iz svakodnevnog života kroz bilješke odrastanja svoje dvije kćeri i sina u mediju slikarstva i crteža.

Ivana iza sebe ima preko 60 izložbi, što samostalnih, što skupnih te cikluse radova “Klinci”, “Kuća u prirodi”, “Kazalište” i mnoge druge. Još kao dijete je, kaže, osjećala veliku potrebu za crtanjem, stvaranjem i čitanjem. Kasnije se zaljubila u Van Gogha i izrađivala igračke od drveta. Prije dvije godine je sudjelovala na izložbi u Karlovcu u sklopu ZILIK-a, što izdvaja kao jedno predivno iskustvo. Trenutno priprema nove izložbe, među kojima i onu u u Muzeju grada Pakraca u listopadu ove godine.

Povodom Dana žena, koji se obilježava 8. ožujka, upitali smo je o počecima u umjetnosti, inspiraciji za umjetnička djela i temama kojih se dotiče u svom radu, ciklusu “Klinci” inspiriranom njezinom djecom, radu u školi, koliko je teško umjetnicima i umjetnicama ‘probiti se’, posebice onima izvan Zagreba te željama i planovima za budućnost.

Foto: Na jezeru, ulje na platnu, 100×150 cm, 2023. godine

‘Vrhunac mog života’

Od kuda ljubav prema umjetnosti, posebice prema slikarstvu?

Primijetila sam da je vrlo sličan odgovor kod umjetnika na ovo pitanje. Ljubav prema umjetnosti i prema slikarstvu kreće još iz perioda djetinjstva. Osjećala sam veliku potrebu za crtanjem, stvaranjem, čitanjem…Crtala sam na bilo kakvom papiru i s bilo čime što je ostavljalo trag. Naravno, i po betonskim dijelovima dvorišta, čak i po kući, a to sve s nekim ostacima opeke (cigle).

Kasnije, zahvaljujući svojoj sestri koja je starija, imala sam uvid u likovna djela preko knjiga koje je ona kupovala i posuđivala. Tako sam se zaljubila prvo u Van Gogha. Sve što je bilo zanimljivo privlačilo me. Čak sam izrađivala i igračke od drveta. Tu svakako moram napomenuti da su moji roditelji uvijek bili podrška za sve što sam voljela te su oni zapravo zaslužni za to što sam mogla njegovati svoju ljubav prema umjetnosti.

Možete li se predstaviti našim čitateljima. Kako biste opisali svoj umjetnički put? Koliko izložbi imate iza sebe i koju biste posebno izdvojili? 

Mislim da je najzanimljiviji dio početak mog umjetničkog puta, a to je priprema i upis u Primijenjenu. Moj učitelj Likovne kulture me pitao u 8. razredu u koju ću srednju školu i usput mi rekao da bi uz malo pripreme mogla u Zagreb u srednju školu Primijenjene umjetnosti i dizajna i to je bilo to. Više me nitko nije mogao uvjeriti da je Zagreb daleko, da sam mala, da će mi biti teško…Osjećala sam već tada da je to moj smjer. Odmah nakon slikarstva u Primijenjenoj – meni je tada slikarstvo bilo sinonim za umjetnost tako da drugi odjeli nisu dolazili u obzir – upisala sam slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bilo je fenomenalno. Bila sam prva na listi i imala sam osjećaj da je to vrhunac mog života.

Zatim sam diplomirala na klasi profesora Zlatka Kesera. Nakon diplome sam pokušala raditi u školi iz financijskih razloga. Tamo i dalje radim već gotovo 20 godina te slikam. Što se tiče izložbi kojih je preko 60, što skupnih što samostalnih, svaka mi je draga na svoj način. Sa svakom izložbom sam proslavila ciklus koji sam stvorila. Drage su mi jako suradnje oko izložbi s organizatorima, tako da je izložba u Karlovcu u sklopu ZILIK-a prije dvije godine bila predivno iskustvo. Svi su bili odlični u svom poslu – od vozača koji je prevozio radove do ravnateljice doma za djecu Vladimir Nazor, dragi u komunikaciji, a posebno kustosica Sonja Švec Španjol s kojom je istinski jako jednostavno surađivati. 

Foto: Barišić Tomšić Ivana, ulje na platnu, 80 x 100 cm, 2021., Ljeto

Upoznaje mlade s umjetnošću

Što sve podučavate djecu na likovnoj kulturi? Primjećujete li koje mlade talente?

Talenata svakako ima, svake godine, u većini razreda, ali malo je odlučnosti za taj umjetnički smjer. Često ima zainteresiranih za Primijenjenu, ali samo ih nekoliko upiše, a onda opet za studiranje odaberu nešto sasvim drugačije. Mislim da svi u nekom trenutku osjete da je u umjetnosti potrebno puno odricanja i žrtvovanja, ulaganja sebe dok se uspjeti može rijetko, a često uspjeh i izostane, barem u onoj mjeri kojoj se nadamo.

Podučavanje volim, iz godine u godinu sve više i više, osjećam potrebu upoznati mlade ljude s umjetnošću, barem malo im približiti taj raskošan i nevjerojatan svijet. 

Što sve preispitujete kroz vašu umjetnost? Kojih se sve tema dotičete u vašim umjetničkim radovima?

Moj život i moje slikarstvo su snažno povezani. Slike, odnosno crteži, su harmoničan ples života i stvaranja. Svaki ciklus je zapravo jedan dio mog života, što sam tada radila, odnosno, što mi je u to vrijeme kada je ciklus nastajao, bilo jako važno.

Primjerice, kada sam kao studentica 2005. radila u kazalištu nastao je ciklus “Kazalište”. To mi je jedan od dražih ciklusa jer sam uživala biti svaki dan u kazalištu, promatrati ljude, gledati predstave, biti u toj atmosferi. Savršeno. I naravno da su nastali crteži i slike inspirirane kazalištem.

Foto: Crveni zastor, ciklus “Kazalište”

Razmišljanja o smislu života

Kako je nastao ciklus radova “Klinci” i “Kuća u prirodi”? Što vas sve inspirira za stvaranje umjetničkih djela?

Ciklus “Klinci” je nastao zbog mojih klinaca – dvije kćeri i sina. Slike iz ciklusa “Klinci” su prikaz svakodnevice. Naoko jednostavan život ispunjen dječjim radostima. Promatrajući ih zapravo razmišljam o životu, o smislu života, što nam je potrebno da budemo zadovoljni i što nas to usmjerava u budućnost?! A ista takva razmišljanja o smislu života su me pratila i u ciklusu slika “Kuća u prirodi”, ali na drugi način.

Nakon povratka iz Zagreba u Bjelovar, nakon školovanja, potreba za prirodom se vratila i osjećala sam da mi ne trebaju ljudi nego samo boravak u prirodi, promatranje prirode, slikanje krajolika koji su u tom ciklusu jako jednostavni bez puno detalja, bez ukrasa, promatrala sam ih elementarno kao temelj svega.

Bilježite svakodnevne trenutke iz života vaše djece. Koje sve motive tijekom odrastanja bilježite u crtežima i slikama? Kolika su vam inspiracija vaša djeca?

Fascinirana sam djecom, njihovom autentičnošću, inteligencijom, čistoćom, kako se čude, istražuju, zapažaju, zadivljena su svijetom oko sebe, iskrena su i slobodna. Slikama i crtežima pratim njihovo odrastanje, a poseban naglasak stavljam na zanimljive kompozicije i specifične trenutke – događaji i doživljaji koje je svatko od nas na neki način proživio u djetinjstvu i one individualne, intimne koje se razlikuju od djeteta do djeteta te nas prate i dalje u odrasli dio života.

Oni su mi konstantna inspiracija i motivacija. Uvijek sam se jako dobro osjećala u dječjem društvu, puno bolje nego u svijetu odraslih.

Foto: Barišić Tomšić Ivana, ulje na platnu, 120 x 100 cm, 2018., Ljetno popodne

‘U gradu postoji jedan mali biser’

Koliko je teško umjetnicima ‘probiti se’ i doći do toga da se njihovi radovi prodaju i izlažu u muzejima, posebice ako nisu iz Zagreba već iz manjih gradova? Kakva je likovna scena u Bjelovaru?

Sve je teško, barem je meni bilo i još uvijek je. Od samih početaka moje ulaganje je ogromno, godine i godine putovanja, odvojenosti od obitelji, od prirode. Sva sreća da sam imala svoje cure još u srednjoj školi tako da smo bile podrška jedna drugoj. Za upis na Akademiju je bilo potrebno puno rada, a onda i kasnije. Kad sam diplomirala nisam znala što bih nego sam se vratila u Bjelovar da se odmorim i razmislim, da vidim što bih mogla dalje…Nije bio lak taj period, puno razgovora, najčešće sa sestrom i promišljanja, odbijenica za izložbe i tek poneki pozitivan događaj koji me ohrabrivao da idem dalje.

Ono što sam znala i što su nam svi govorili bilo kao studentima ili još u srednjoj je da moramo biti uporni i da stalno radimo. Crtam i slikam kad god stignem i moram u tjednu ispuniti barem minimalnu kvotu. Meni više nije bitno da izlažem u Zagrebu, to mi oduzima previše energije. Cijenim svaki grad i svako mjesto gdje mogu izložiti svoje slike i crteže, gdje ljudi rado dođu na izložbe. Sve su mi draža takva mjesta jer su tu ljudi otvoreniji, žele vidjeti, a ne biti viđeni.

Što se tiče likovne scene u Bjelovaru – ona ne postoji. U Muzeju ponekad bude kvalitetna ili zanimljiva izložba i to je to, više-manje. No u Bjelovaru postoji jedan mali biser a to je knjižnica Komercijalne i trgovačke škole. Tamo sam imala tri izložbe, a zadnja koja je bila prošle godine bila je vrlo posebna. Bilo je ugodno, opušteno s puno, puno dobrih ljudi. Hvala Tatjani i ravnateljici još jednom!

Koje izložbe imate u planu za ovu godinu? Koje su vam želje za budućnost i što biste poručili mladima koji tek ulaze u svijet umjetnosti?

U listopadu ove godine imam samostalnu izložbu u Muzeju grada Pakraca kojoj se jako veselim, a nadam se da će se realizirati barem jedna skupna izložba.

Kipar iz Makarske kojeg inspirira znanstvena fantastika: ‘U djedovoj radionici stvarao sam čudesa od drveta’

Mladima bih poručila da slijede srce ako vole umjetnost, da budu vrijedni i uporni te da nisu umjetnici samo onih nekoliko koji su slavni. Samo hrabro – život bez umjetnosti je siromašan!

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Damjan Španjol