Teatar Studio 9 u suradnji s kazalištem KNAP ponovno je izazvao pažnju svojom autorskom predstavom “Ostajemo – perkusije ljubavi”. Ova ljubavna priča prema istinitom događaju, koja je premijerno izvedena 10. prosinca 2024., oduševila je mnogobrojnu publiku na izvedbi u KNAP-u 17. svibnja ove godine.

Radnja se vrti oko jednog naizgled tipičnog para. Na prvi pogled između Manuele i Žarka frcaju iskre, mijenja se kemija u njihovim glavama i srcima i oni preko noći ostaju i u dobru i u zlu. Fatalno zaljubljivanje i početak zajedničkog života, preko stalnog utvrđivanja ljubavi i ispravnih muško – ženskih pozicija, vode do posve neočekivanih, ili pak vrlo uobičajenih, reperkusija jednog bračnog odnosa. 

Tematika ove predstave sve je samo ne jednostavna. Razmatranje položaja žena i muškaraca, rodnih stereotipa i predrasuda, uzroka i posljedica ukorijenjene mizoginije te propitivanje osobne naspram društvene odgovornosti, kao i sama nemogućnost da se na sva pitanja pronađu adekvatni odgovori, gura i likove i glumce na sceni u polje potpunog apsurda. Ovo izazovno kazališno istraživanje obiteljskog nasilja, a posebice njegove podmukle prisilne opresije, svjedoči kako je ljubav, baš kao i nasilje, zona opasne nestabilnosti u kojoj je krivnja uvijek na onom slabijem.

Ideju, koncept, tekst i režiju predstave potpisuje autorski tim – Vedran Komerički, Karmen Sunčana Lovrić, Nataša Kopeč, Mladen Vujčić i Marko Capor.  U predstavi glume: Karmen Sunčana Lovrić kao MANUELA, Marko Capor kao ŽARKO, te Nataša Kopeč i Mladen Vujčić kao OSTALI LIKOVI. Odlučili smo saznati više o samoj predstavi, ideji i dosadašnjim reakcijama publike na ovu pitku, ali i tešku predstavu koja se uhvatila u koštac sa sve ozbiljnijim društvenim problemom kojeg mnogi i danas ignoriraju.

‘Kulminiralo mi je nakon slučaja Nizame Hečimović’

“Ideja je došla zbog praćenja aktualnih vijesti i događaja u Hrvatskoj i regiji unatrag nekoliko godina, tokom kojih sam previše puta vidjela vijest o ‘još jednoj ubijenoj ženi’, ravno pored reklame za prašak za rublje i uz komentare poput ‘sama si je kriva’ ili ‘zbog ljubomore mu se pomračio um’ na društvenim mrežama. Kulminiralo mi je nakon slučaja Nizame Hečimović, čije je mučno ubojstvo njen ubojica prenosio uživo na društvenoj mreži…Tema se sama nametnula u vidu aktualnog društvenog problema naše zajednice kojim se moramo i želimo baviti”, započela je za Generaciju Karmen Sunčana Lovrić, umjetnička ravnateljica Teatar Studija 9.

Izvršni producent Mladen Vujčić dodao je kako je ideja došla od Karmen te da je na početku bio u otporu.

“Sudjelovao sam u tisuću razgovora s prijateljicama na temu feminizma i problema patrijarhata i suvremenih muškaraca, a to mi je bilo naporno. Kako smo se počeli baviti temom shvatio sam da se bavimo toksičnim odnosima kojih je svatko imao neko iskustvo. Otvarali smo pitanja odgoja, tradicije, kulture i religije, biologije, kolektivne i osobne psihologije, i cijela me tema počela intrigirati, uvlačiti u sebe i mijenjati”, istaknuo je.

‘Demonstrira našu surovu realnost‘

Predstava je namijenjena svima – ženama i muškarcima, mladima i odraslima, ali i institucijama i svima koji se bave zakonima i pravima ljudi, žena i djece.

“Predstava demistificira i pojašnjava odnos tradicionalne rodne ideologije s današnjim suvremenim načinom života, načine i faze prisilne kontrole u odnosu zlostavljača i žrtve, te unutarnju psihologiju i odnos okoline do femicida. Priča je stvarana po istinitim događajima i kreće od početnog zaljubljivanja, ‘love bombinga’ i razno raznih ‘crvenih zastavica’ koje smo naučeni ne primijetiti, a prelazi u problematiku takvog ljubavnog odnosa u braku uz djecu, te neadekvatan odnos i (ne)reagiranje institucija i društva oko nas”, rekla je Lovrić.

Dodala je kako je predstava važna jer nam svima jasno demonstrira našu surovu realnost, stavlja u fokus javnosti iznimno važan društveni problem te potiče na društveni dijalog, promišljanje i empatiju.

‘Često smo sudionici nasilja’

Vujčić se osvrnuo na samu predstavu i napomenuo kako je srčano napravljena, s puno truda i iskrenosti. Zahtijevala je veliku predanost, povjerenje i hrabrost budući da je rađena po istinitoj priči, priči koja se i dalje odvija. “U ovoj temi nema ništa što bi se moglo svidjeti čovjeku, ona je sama po sebi takva da ju izbjegavamo u svakodnevnom životu. Često smo sudionici nasilja, ali to negiramo ili normaliziramo. Zato je potrebno govoriti o ovoj temi, da nam pruži drugi uvid u vlastiti život i okolinu i probudi želju za promjenom”, istaknuo je naš sugovornik.

Lovrić se osvrnula i na dosadašnje reakcije publike na predstavu. Napomenula je kako je, bez obzira na tešku tematiku, predstava planski napravljena poprilično pitko, odnosno skrojena je u polju teatra apsurda (jer prikazuje našu apsurdnu realnost) te je zbog toga puna i trenutaka satire, „šale“ i smijeha.

“Ljudi se smiju i onda kada prepoznaju istinu. A opet duboko uvlači publiku u dramu iza apsurda, te se smijeh izmjenjuje s trenucima tuge, gorčine i boli… Baš kao u pravom životu. Mi smo donekle i strahovali od reakcija publike, baš zbog težine same teme, no do sada su apsolutno sve reakcije bile iznimno pozitivne, od hvaljenja samog izbora teme i provokacije da se o problemu govori pa do našeg teksta, režije i glumačke igre. Nakon svake izvedbe, ljudi ostaju razgovarati s nama, ispitivati nas ili dijeliti svoje osobne priče, što nam je svaki put potvrda da je to što smo napravili ljudima važno i potrebno”, otkrila je naša sugovornica.

‘Ostavlja gorak okus u ustima’

Vujčić se nadovezao da, iako se radi o jako teško temi, ljudi reagiraju na najpozitivnije načine. Predstava obiluje apsurdno-komičnim momentima koje publika prepoznaje bez obzira na temu. “Nerijetko kažu da ostavlja gorak okus u ustima, jer se smiju nečemu čemu se ne bi trebali smijati. Ono što mi je najznačajnije je što se nakon predstave uvijek ostaje na razgovoru jer predstava na neki način spaja ljude, muškarce i žene, poznate i nepoznate, da se upoznaju, popričaju…”

S predstavom su nakon premijere sudjelovali na kazališnom festivalu Dioniz u Đakovu, kao predstavnici nezavisne scene, te su imali još jednu izvedbu u Labinu i dvije u Zagrebu. Planovi i želje su im igrati ovu predstavu diljem Lijepe naše, ali i diljem regije. Krajem svibnja putuju i igraju u Beogradu. U kontaktu su i s drugim gradovima i centrima za kulturu, a nadaju se i sudjelovanjima na festivalima.

Oba sugovornika složila su se da im je atmosfera na izvedbi i nakon izvedbe u KNAP-u 17. svibnja, dala novi „vjetar u leđa“. Ističu kako je ovu predstavu, nažalost, teško promovirati i „prodavati“ budući da je tema kakva jest, a ljudima, koji su danas zasićeni sa svih strana negativnim vijestima, je u prvu ruku više do zabave. Zato im je bilo zbilja inspirativno doživjeti takvu prekrasnu podršku publike, dugi srčani aplauz i njihov ostanak nakon u želji za razgovorom, dijeljenjem utisaka i osobnih priča. Naglasili su i to da je atmosfera u KNAP-u uvijek odlična, jer je to jedno od rijetkih mjesta koje daje punu podršku, prostor i pomoć nezavisnim kazalištima poput njihovog.

‘Pronašla sam se u priči‘

Lovrić u predstavi igra Manuelu, mladu ženu čiju priču pratimo, a koja je rađena prema istinitim događajima i prema realnoj osobi (naravno drugog imena). Upitali smo je koliko se pronašla u ovoj ulozi.

“Pronašla sam se u priči jer sam se tokom istraživanja i rada na tekstu jako puno družila i razgovarala s njom i danas mogu reći da smo postale dobre prijateljice. Tako da sam cijelu priču prolazila slušajući nju, a potom na probama živeći u tim istim ili sličnim situacijama koje je ona zbilja proživljavala. U svemu sam prepoznala ili djeliće sebe i svoje istine, ili djeliće istina mojih prijateljica i prijatelja, djeliće sustava  i česte nepravde u kojima živimo a koji su mi poznati. Budući da smo u istraživanju proučavali i društvene ustroje i zakone, psihološke strukture ličnosti, rodne podjele i stereotipe i mnogo toga drugoga vezanog za temu mizoginije, sve nas je to u radu jako doticalo i mijenjalo naš odnos i razumijevanje drugih oko nas”.

Mladen Vujčić u predstavi igra razne likove – od oca, policajca i suca pa sve do sina i kćeri, a ima i konstantnu ulogu scenskog tehničara jer je predstava koncipirana kao trenutna kazališna proba, u kojoj se ništa ne skriva, pa tako ni prijelazi iz privatnog u glumačko, u lik rukovoditelja scene i sve ostale likove u koje ulazim. “Svi smo se donekle pronašli u svim ulogama, prepoznavao sam i svoju bližu i širu okolinu u raznim ulogama, i sve skupa je jako utjecalo na mnoga moja uvjerenja i stavove”, priznao nam je.

Kazalište – prostor za ljudsku dušu

Teatar Studio 9 iza sebe ima pet društveno angažiranih predstava. Zanimalo nas je o kojim sve temama  najčešće progovaraju i koja je po njima glavna funkcija kazališta u današnje vrijeme. Lovrić je napomenula da se vole baviti temama koje im se nameću same, koje iskrsnu iz promatranja svijeta i društva oko njih, i koje im se javljaju kao inspiracije mogućih budućih priča, iz nekog ljepšeg svijeta za koji stvaraju.

“I dalje sam uvjerena, da uz svu tehnologiju, Internet i društvene mreže, kazalište i danas može i mora biti prostor za ljudsku dušu, mjesto zabave, druženja i zbližavanja no i edukacije, provokacije, potrage za istinom, progovaranjem, te katalizator za potrebne društvene i ljudske promjene”, rekla je naša sugovornica i dodala da su do sad radili predstave o smislu života (Ja sam Veronika, 2018.), o pravima žena i „pravim ženama“ (Moderna Afrodita, 2021.), o poziciji umjetnosti danas (Čovjek koji je htio, 2021.), o problemima ovisnosti o mobitelima i virtualnoj stvarnosti za mlade (Dodaj me, 2022.), te o mizoginiji i femicidu (Perkusije ljubavi, ostajemo, 2024.).

Vujčić se nadovezao kako smatra da je glavna uloga kazališta danas da preživi.

“Mi smo u kulturnoj krizi. Novih sadržaja ima jako puno. Bombardirani smo i zasićeni sa svih strana. Društveno angažirano kazalište nudi mogućnost utjecaja na lokalnu zajednicu. Ali i samo kazalište mora ići ukorak s vremenom i uspjeti približiti se novim generacijama. Mnogi smatraju da je kazalište samo nešto tradicionalno i dosadno, a mi se upravo iz tog razloga trudimo stvarati suvremeno, i tematski i formom, ono što korespondira s publikom i njihovim potrebama danas. Kazalište je sve, samo ne dosadno”, poručio je za kraj.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Petar Varat