U Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu (MSU) možemo pogledati najnoviju izložbu “Vidljive” koja je otvorena 18. svibnja ove godine, a donosi pregled stvaralaštva umjetnica različitih generacija i senzibiliteta od devedesetih do danas. Njome se nastoji promijeniti trend premale zastupljenosti umjetnica na sceni i u muzejskim zbirkama. Više o samoj izložbi upitali smo Martinu Munivranu, autoricu projekta i koncepcije.

„Ideja je nastala iz statističkog podatka i analize fundusa našeg muzeja gdje se uvidom u zbirke uvidjelo da ima svega 14 posto autorica koje su zastupljene u muzejskim zbirkama. U želji da nastavimo istraživanje pozvali smo i druge institucije poput naše da istraže ovo pitanje i da se pridruže projektu. Istraživanja su pokazala da i u drugim institucijama postotak nije ništa bolji, čak je i manji postotak autorica koje su zastupljene po zbirkama“, započela je Munivrana, govoreći o samoj ideji za izložbu „Vidljive“.

Čak 108 autorica uključeno u projekt

To su sve podaci i činjenice, dodala je, koji se poklapaju i s europskim i svjetskim muzejima.

„Podaci su porazni ne samo u Hrvatskoj, nego i izvan naših granica. Na europskoj razini 60 je posto umjetnica i studentica umjetnosti, a manje od 10 posto autorica zastupljeno je u stalnim zbirkama. Znači, jako malo umjetnica je zastupljeno po muzejskim zbirkama. Ideja je bila da se ovom izložbom pokažu radovi iz zbirki koji su u vlasništvu muzeja, ali i drugi radovi umjetnica, a osnovni uvjet je bio kvaliteta njihovog rada“, napomenula je naša sugovornica.

Na izložbi sudjeluje 97 autorica, a ukupno je 108 autorica uključeno u sam projekt koji se sastoji od tri segmenta – izložbe, filmskog i izvedbenog programa. Pregled stvaralaštva autorica koje su se nametnule kvalitetom, ali svejedno nisu u fundusima, ostvaren je u suradnji s Umjetničkom galerijom Dubrovnik, Muzejom likovnih umjetnosti Osijek, Galerijom umjetnina Split i Muzejom moderne i suvremene umjetnosti Rijeka.

Zanimalo nas je kako funkcionira izložba i kojim se sve temama bavi.

„Kroz sedam tematskih cjelina pokušali smo spojiti različite generacije autorica. Prisutna je tema „Od mita do stvarnosti“ koja idealizira ideju žene i njezin prikaz od mitoloških vremena do danas. Zatim, tema samoreprezentacije koja obuhvaća način na koji se umjetnice samoprezentiraju. Imamo i intimne teme po principu dnevničkih zapisa. Prisutna je i tema racionalizacije pogleda koja ima u fokusu pogled i perspektivu te tema prirode – od urbane transformacije i identiteta nekog grada pa sve do tema iz prirode i okoliša.

Ana Sladetić

Svojevrsna kritika institucijama

Na naš upit koji je značaj izložbe, Munivrana je odgovorila:

„Izložba ima više slojeva. Potaknuta podatkom da je mali postotak umjetnica zastupljeno u zbirkama, javnim prostorima, galerijama i na tržištu umjetnina, izložba se fokusira na period u kojem su društvene promjene, smjena ideologija, tranzicije i socio-politička previranja utjecali da djela umjetnica ostaju na margini, što je utjecalo i na muzejske otkupe. Izložba prvo nudi prikaz scene od 90-ih godina do današnjih dana, a potom nudi i nove kontekstualizacije. Svojevrsna je kritika institucijama, u smislu kako moramo kreirati otkupne politike kako bi zastupljenost umjetnica bila ravnopravna. Svjesni smo kako izložba neće puno promijeniti u praksi, ali je tu da potiče promišljanje i nastojanje da pitanje pravednosti bude aktualno te da svi mi koji radimo u muzejskim prostorima dobro razmislimo kod odluka i vodimo se načelima izvrsnosti, ali i načelom pravednosti.“

Ponudila je i svoje viđenje na temu zašto su umjetnice marginalizirane i zašto je mali broj umjetnica zastupljen u galerijama i javnim prostorima.

„Ne mogu tvrditi, no mogu pretpostaviti da jednostavno način na koji živimo i društvo u kojem živimo na više razina nije podržavajuće prema ženama, bez obzira na posao kojim se bave. Da bi žene imale slobodu stvaranja, društvo treba biti tako posloženo da im pomogne, pogotovo majkama koje imaju djecu, da ih podržava kroz različite oblike vrednovanja njihova rada, podržavajuću infrastrukturu. Uz to, nemamo riješeno pitanje tržišta umjetnina u Hrvatskoj te se jako mali broj žena uopće uspije baviti time.“

Mirjana Vodopija

Dubrovačke umjetnice manje poznate publici

S ponosom je istaknula kako se na izložbi mogu vidjeti neki radovi koji su zadnji put viđeni devedesetih od kada su otkupljeni. Predstavila nam je i neke od umjetnica i njihove radove.

„Prvi put su u MSU izloženi radovi Sonje Briski Uzelac. Ona je teoretičarka umjetnosti i vizualne kulture, slikarica te sveučilišna profesorica teorije i povijesti moderne i suvremene umjetnosti i kulture. Rođena u Beogradu gdje je magistrirala povijest umjetnosti. Od ranih 1990-ih živi u Zagrebu. Njezin umjetnički opus je prisutan, ali nije toliko poznat široj javnosti. Jako mi je drago da umjetnici koji stvaraju na području Dubrovnika, Osijeka i drugih gradova prvi puta izlažu u Zagrebu. Tu bih istaknula Ivanu Pegan, Ivanu Jelavić i druge dubrovačke umjetnice čiji su radovi izvrsni, ali malo poznati publici.“

Izlažu, među ostalima, i Vlasta Delimar, Tina Gverović, Vlatka Horvat, Sanja Iveković, Breda Beban, Ivana Franke, Nives Kavurić-Kurtović, Jagoda Kaloper, Hana Miletić, Lala Raščić, Ana Hušman, Nicole Hewitt, Nina Kurtela, Sonja Pregrad, Nika Radić, Helena Janečić, Mirjana Vodopija, Sandra Vitaljić, a njihovi radovi moći će se pogledati do 1. listopada. Nakon toga krajem godine izložba seli u Rijeku pa u Split i Dubrovnik te završava 2025. u Osijeku.

Ksenija Turčić

O rodnoj ravnopravnosti treba javno govoriti

Iako su krenuli od statističkih podataka o neslavnom trendu zastupljenosti umjetnica, koji postoji i u svijetu, Munivrana napominje kako nisu htjeli getoizirati autorice nego pokazati raznoliku i vrlo kvalitetnu scenu te nastaviti temu kroz filmski i izvedbeni program.

„U sklopu filmskog programa u koncepciji Branke Benčić prikazivat ćemo filmove autorica koje su umjetnice, a u izvedbenom programu koji vodi kolegica Ana Škegro iz MSU predstavit će se autorice koje se bave performansom i izvedbom“, istaknula je naša sugovornica.

Kada je u pitanju rodna ravnopravnost, predstoji li nam još puno posla, upitali smo je za kraj.

„Mislim da imamo još uvijek puno posla na tom području. Činjenica je da društvo to negira, no podaci pokazuju da imamo problem s rodnom ravnopravnosti. Još su uvijek prisutni komentari poput zašto se opet radi neka getoizacija žena i čemu sad takva izložba. To su pitanja koja su dozvoljena, ali nemaju težinu jer mi takve izložbe i teme trebamo. O ideji rodne ravnopravnosti se na široj razini ne raspravlja i za to se zato treba boriti i o tome govoriti, ali i o svim drugim društvenim anomalijama koje su prisutne, ali nisu primijećene“, poručila je Martina Munivrana.

Maja Šubarić Mahmuljin/Barbara Kraš Kedmenec

Foto: MSU/Vidljive/Vedran Benović

*Tekst je objavljen u sklopu projekta „Žene u 21. stoljeću- je li jednakost nedostižna?“ kojeg financira Agencija za elektroničke medije.