Što će biti s osobama sa sindromom Down kada njihovi roditelji više ne budu mogli skrbiti o njima? Pitanje koje mnoge obitelji nose sa sobom nije samo pitanje stanovanja i skrbi, nego sigurnosti kao i kvalitete života u budućnosti. Iako sustav socijalne skrbi nudi različite oblike podrške, poput organiziranog stanovanja, boravka i smještaja, dostupnost tih usluga i dalje je izazov. Kako osigurati da odrasle osobe sa sindromom Down mogu živjeti ispunjen i dostojanstven život u zajednici, uz podršku prilagođenu svojim potrebama? Razgovarali smo s roditeljima djece sa sindromom Down od kojih je jedna majka mr. sc. Dinka Vuković, dipl. ing, ujedno i Predsjednica Hrvatske zajednice za Down sindrom te potpredsjednica Europske udruge za Down sindrom (EDSA), a druga majka Draženka Kovačević je profesorica matematike i fizike te radi kao viša savjetnica za matematiku u Agenciji za odgoj i obrazovanje u Zagrebu.
“Pitanje ‘Što će biti s mojim djetetom kad nas više ne bude?’ prati mnoge roditelje osoba sa sindromom Down. Kao predsjednica Hrvatske zajednice za Down sindrom (HZDS) susrećem se s tom zabrinutošću u razgovorima s obiteljima, a kao majka i sama je duboko razumijem. To nije samo pitanje krova nad glavom. Roditelji se pitaju hoće li netko poznavati njihovo dijete, razumjeti njegove potrebe, primijetiti da ga nešto boli ili mu je teško, poštovati njegove navike i omogućiti mu da nastavi živjeti među ljudima koje poznaje i voli”, rekla nam je uvodno Vuković.
“Prema podacima Registra osoba s invaliditetom Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo iz ožujka 2026., u Hrvatskoj živi više od 2.200 osoba sa sindromom Down, od kojih je više od 850 u dobi od 30 do 85 godina. Ti podaci jasno pokazuju da uz podršku djeci i mladima moramo razvijati i dostupne, dugoročne oblike podrške odraslim i starijim osobama. Za mnoge obitelji pitanje budućeg stanovanja i skrbi već je sada svakodnevna briga. Životni vijek osoba sa sindromom Down znatno se produljio i danas se govori o prosječnom životnom vijeku od oko 60 godina. Zato sve više obitelji dolazi u situaciju da roditelji stare i trebaju dodatnu skrb, dok njihova odrasla djeca sa sindromom Down i dalje trebaju podršku u svakodnevnom životu. Potrebno je planirati podršku tijekom cijelog života osobe, uključujući i njezinu stariju dob”, naglasila je.
“Za nas roditelje naše dijete ostaje naše dijete bez obzira na godine. No pritom moramo imati na umu da je riječ o odrasloj osobi koja ima svoje želje, mogućnosti, potrebe, sposobnosti i pravo odlučivati o vlastitom životu uz podršku koja joj je potrebna. Najveći mir roditelju donosi spoznaja da je njegovo dijete sigurno i da ima dobar život i kada roditelj nije svakodnevno uz njega. Zato na ovo pitanje moramo odgovarati mnogo prije nego što obitelj dođe u kriznu situaciju” istaknula je.
Što danas nude država i lokalna zajednica? Koje su mogućnosti stanovanja i skrbi?
Gdje i s kim će živjeti osobe sa sindromom Down kada njihovi roditelji više ne budu mogli skrbiti o njima? Iako sustav socijalne skrbi predviđa različite oblike podrške, od boravka i smještaja do organiziranog stanovanja, ključno je pitanje koliko su te usluge doista dostupne obiteljima jer nije dovoljno da mogućnosti postoje na papiru.
“Velika većina osoba sa sindromom Down u Hrvatskoj živi u svojim obiteljima. Kada roditelji više ne mogu pružati svakodnevnu podršku, tu ulogu često preuzimaju braća, sestre ili drugi članovi obitelji. Međutim, budućnost osobe ne smije ovisiti isključivo o tome ima li nekoga tko može preuzeti brigu. U sustavu socijalne skrbi postoje različiti oblici podrške, među kojima su boravak, smještaj i organizirano stanovanje. Organizirano stanovanje omogućuje život u stanu ili kući uz podršku stručnih djelatnika, prilagođenu potrebama korisnika. U procesu deinstitucionalizacije dio osoba koje su ranije živjele u ustanovama prešao je u takve oblike stanovanja”, objasnila je Vuković dodavši: ” Ipak, postojanje neke usluge ne znači da je ona pravodobno dostupna svakoj osobi i u svakoj sredini. Obiteljima je važno znati gdje postoji slobodno mjesto, kakva se podrška pruža i može li osoba ostati u zajednici koju poznaje. Ne govorimo nužno o posebnim ustanovama za osobe sa sindromom Down, nego o uslugama za osobe s intelektualnim teškoćama koje trebaju odgovoriti na individualne potrebe svakog čovjeka”.
“Posebno treba urediti situacije u kojima roditelj zbog starosti ili bolesti odlazi u dom za starije osobe, a njegovo odraslo dijete sa sindromom Down ostaje bez svakodnevne podrške. Prema našim iskustvima, takvih situacija nema mnogo i trebalo bi omogućiti individualna rješenja, uključujući zajednički smještaj ako to oboje žele, uz odgovarajuću podršku odrasloj osobi sa sindromom Down. Odlazak roditelja u dom ne bi smio značiti prisilno i naglo razdvajanje nakon cijelog života provedenog zajedno. Potrebno je omogućiti da ostanu zajedno ili blizu jedno drugome, uz očuvanje njihova odnosa i uvažavanje potreba oboje”.
Koliko su važni dnevni boravci i što im u tom području nedostaje?
Posebno nam nedostaju dostupni dnevni boravci za odrasle osobe sa sindromom Down koje nisu zaposlene. Nakon završetka školovanja mnoge ostaju kod kuće, bez dovoljno prilika za redovite aktivnosti, druženje i daljnje razvijanje samostalnosti. Vještine koje su godinama stjecale potrebno je nastaviti koristiti i razvijati. Kvalitetno organiziran dnevni boravak može biti važna podrška u tome. Kroz pripremu obroka, kupnju namirnica, brigu o prostoru, snalaženje u zajednici i zajedničko odlučivanje osobe mogu preuzimati odgovornost, razvijati samopouzdanje i graditi odnose izvan obitelji. Takva svakodnevica postupno ih priprema za život uz manju prisutnost roditelja, a roditeljima pruža potrebnu podršku.
Problem je što nema dovoljno kapaciteta. Naše udruge nastoje odgovoriti na potrebe svojih članova, ali često nemaju odgovarajući prostor, dovoljan broj zaposlenih stručnih djelatnika ni stabilna financijska sredstva za svakodnevnu i dugoročnu podršku. Povremene radionice i projektne aktivnosti dragocjene su, ali obiteljima je potrebna i kontinuirana, pouzdana usluga.
Smatramo da bi država, u suradnji sa županijama i gradovima, trebala sustavno ulagati u prostore i razvoj dnevnih boravaka za odrasle osobe s intelektualnim i drugim teškoćama, uključujući osobe sa sindromom Down, po uzoru na ulaganja u domove za starije osobe. Cilj bi trebao biti osigurati dostupnost takvih usluga u svakoj županiji, uz kapacitete koji odgovaraju stvarnim potrebama i organizirani prijevoz kako bi ih mogle koristiti i osobe iz manjih sredina. Uz prostor potrebno je osigurati stručne djelatnike i trajno financiranje. Udruge mogu biti vrijedan partner jer poznaju osobe i njihove obitelji, ali ne mogu same nositi sve zahtjeve takve usluge.
Što Hrvatska zajednica za Down sindrom radi na ovoj temi?
Kroz europske projekte i suradnju s partnerima iz drugih zemalja stječemo i prenosimo iskustva o razvoju samostalnosti, pripremi za zapošljavanje i životu uz podršku. U aktivnostima naših udruga mladi i odrasli imaju priliku zajedno učiti, pripremati obroke, kupovati namirnice, uređivati prostor i preuzimati svakodnevne obveze te stjecati nove vještine. U drugim zemljama vidjeli smo primjere manjih stambenih zajednica, ostvarenih suradnjom roditeljskih udruga, lokalne samouprave i države te uz financiranje iz fondova Europske unije. Primjerice, lokalna zajednica osigura prostor, a njegovo uređenje i organizacija podrške ostvaruju se kombinacijom javnih i europskih sredstava. Takvi primjeri pokazuju koliko je važno povezati prostor, trajno financiranje i stručne djelatnike.
HZDS trenutačno nema kapacitete za samostalno organiziranje i vođenje usluge stanovanja. Mi smo zajednica roditeljskih udruga i za takav iskorak potrebni su nam snažni partneri, stručni kadar i dugoročna podrška. Možemo prepoznati potrebe obitelji, povezivati iskustva i zagovarati rješenja, ali roditeljske udruge ne mogu same preuzeti ovu obvezu. Udruge za sindrom Down okupljaju članove od rođenja do odrasle i starije dobi, a svako životno razdoblje donosi različite potrebe i zahtijeva odgovarajuće oblike podrške. Kako naši članovi odrastaju, tako se širi i područje djelovanja udruga, no za kvalitetan odgovor na sve te potrebe nužni su dodatni prostorni, ljudski i financijski kapaciteti te sustavna podrška države i lokalne zajednice.
Koji su preduvjeti za samostalan život uz podršku?
Samostalnost se gradi od djetinjstva, kroz male, svakodnevne prilike. Važno je da osoba sudjeluje u odijevanju, osobnoj higijeni, pospremanju, pripremi hrane i drugim aktivnostima, u skladu sa svojim mogućnostima. Kasnije se tome pridružuju snalaženje u okolini, korištenje prijevoza, raspolaganje novcem i traženje pomoći. Podrška treba omogućavati osobi da nešto učini sama, uz onoliko pomoći koliko joj je potrebno. Roditelji, pomoćnici u nastavi, osobni asistenti i stručnjaci pritom trebaju ostaviti dovoljno vremena za učenje i pokušavanje.
Samostalan život ne znači da osoba mora sve moći sama. Netko će trebati povremenu pomoć, a netko stalnu podršku. Potreba za većom podrškom ne umanjuje pravo osobe na izbor i kvalitetan život u zajednici. Uz praktične vještine, potrebni su sigurno stanovanje, pouzdani ljudi, odgovarajuća zdravstvena skrb, društveni odnosi i smisleno ispunjen dan. Važno je i da sama osoba sudjeluje u odlukama o tome gdje će i s kim živjeti.
Koliko je važno na vrijeme planirati budućnost?
Iznimno je važno. Najteže je kada se o budućnosti počne odlučivati tek nakon bolesti, hospitalizacije ili smrti roditelja. Osoba tada može istodobno izgubiti roditelja, svoj dom, poznatu svakodnevicu i osjećaj sigurnosti. Pravodobno planiranje omogućuje postupne promjene: upoznavanje drugih ljudi koji mogu pružiti podršku, kraće boravke izvan roditeljskog doma i upoznavanje budućeg mjesta stanovanja. Obitelj pritom treba razgovarati i o zdravstvenim potrebama, financijskoj sigurnosti te tome tko će pomagati osobi u ostvarivanju njezinih prava. Planiranje treba uključivati osobu sa sindromom Down. Njezine želje moraju biti polazište razgovora, a informacije i mogućnosti treba joj predstaviti na razumljiv način.
Može li se osoba pripremiti za život bez svakodnevne prisutnosti roditelja?
Može, uz postupnu pripremu i odgovarajuću podršku. Uz svakodnevne vještine, važno je razvijati odnose i osjećaj sigurnosti izvan najuže obitelji. Druženja, putovanja, radionice, dnevni boravci i povremeni boravci bez roditelja mogu biti vrijedne prilike za stjecanje iskustva i samopouzdanja. Pritom treba razlikovati pripremu za odvojen život od suočavanja s gubitkom roditelja. Smrt roditelja može biti vrlo težak događaj i osobi treba omogućiti da razumije što se dogodilo, izrazi osjećaje i dobije podršku na sebi pristupačan način. Priprema može olakšati promjenu životnih okolnosti, ali ne može ukloniti bol zbog gubitka.
U Hrvatskoj nam je potrebna dostupnija stručna podrška za mentalno zdravlje osoba s intelektualnim teškoćama, uključujući podršku u žalovanju i velikim životnim promjenama. Jednako je važno da uz osobu ostanu ljudi koje poznaje i kojima vjeruje.
Koje su najveće prepreke samostalnom životu?
Najveće prepreke vidim u nedovoljno dostupnim uslugama u zajednici, nedostatku stručnih djelatnika i neizvjesnosti dugoročnog financiranja. Obitelji trebaju rješenja na koja se mogu osloniti godinama, bez stalnog straha hoće li neka aktivnost ili podrška prestati završetkom projekta. Moramo iskreno govoriti i o vlastitim roditeljskim strahovima. Iz ljubavi i želje da zaštitimo svoje dijete ponekad učinimo umjesto njega i ono što bi moglo naučiti samo. Zato i roditeljima treba podrška da postupno prepuste dio odgovornosti. U tome udruge imaju veliku vrijednost jer mladi uče jedni od drugih, a roditelji vide što njihova odrasla djeca mogu kada dobiju priliku. No roditeljima je lakše postupno prepustiti brigu kada znaju da postoji pouzdana podrška. Razvoj samostalnosti osobe i izgradnja povjerenja obitelji u sustav moraju ići zajedno.
Na pitanje „Što kad nas više ne bude?” trebamo moći odgovoriti konkretnim planom i dostupnom podrškom. Kao majci, važno mi je znati da će moje dijete biti sigurno, prihvaćeno i poštovano, da će imati bliske ljude i sadržajan život. Kao predsjednica HZDS-a, želim da takvu sigurnost ima svaka obitelj.
Od rane intervencije do zaposlenja: ‘Moja kći može puno više nego što društvo misli’
Draženka Kovačević (62), profesor matematike i fizike, radi kao viša savjetnica za matematiku u Agenciji za odgoj i obrazovanje u Zagrebu. Treća, najmlađa kćerka Ana Paula rođena je 27. 1. 2024. s Down sindromom. Ana Paula ima dvije starije sestre koje su i do sada imale značajnu ulogu u njezinom razvoju i socijalizaciji i koje neće ni u budućnosti dopustiti da seka završi u neadekvatnim, hladnim institucijama zatvorenog tipa gdje će izgubiti stečenu autonomiju.
Kao majka djeteta s teškoćama u razvoju i aktivna članica udruge koja se bori za prava ove populacije (Hrvatska zajednica za Down sindrom), Draženka Kovačević bi na ova pitanja odgovorila iz perspektive duboke roditeljske ljubavi, ali i realnosti s kojom se susreću obitelji djece s Down sindromom.
Njezini odgovori odražavali bi mješavinu brige za budućnost, kritike sustava, ali i nepokolebljive nade i vjere u mogućnosti njezina djeteta:
Koji je vaš najveći strah kada razmišljate o budućnosti svog djeteta?
Moj najveći strah, kao i svakog roditelja djeteta s teškoćama, jest pitanje što će biti s mojim djetetom kada mene više ne bude. Strah od toga hoće li ostati usamljeno, neshvaćeno ili prepušteno institucionalizaciji bez prave topline i individualne brige, nešto je što pritiska svakog roditelja od trenutka postavljanja dijagnoze.
Tko bi, prema vašem mišljenju, trebao preuzeti brigu o vašem djetetu u budućnosti?
U idealnom svijetu, to bi trebala biti kombinacija šire obitelji i organiziranog sustava podrške zajednice. Ipak, ne možemo i ne želimo sav teret prebaciti na braću ili sestre. Država i lokalna zajednica moraju osigurati održive i humane modele, poput organiziranog stanovanja, kako bi dijete imalo stabilnu i sigurnu mrežu bez obzira na životne okolnosti obitelji.
Imate li osjećaj da država i društvo dovoljno razmišljaju o budućnosti osoba s Downovim sindromom?
Nažalost, ne dovoljno. Iako se društvena svijest polako budi i inkluzija se često spominje na papiru, u praksi se roditelji stalno moraju boriti s birokracijom, nedostatkom stručnog kadra, manjkom mjesta u predškolskim i školskim ustanovama te sustavnim rješenjima za odraslu dob. Sustav često reagira tek na pritisak udruga, umjesto da proaktivno nudi rješenja.
Biste li mogli zamisliti da vaše dijete jednog dana živi samostalno, uz određenu podršku?
Apsolutno da. Osobe s Downovim sindromom imaju golem potencijal, sposobne su učiti, raditi i doprinositi zajednici. Uz adekvatnu uslugu organiziranog stanovanja i asistente, oni mogu voditi ispunjen i u velikoj mjeri samostalan život. To nije samo moja želja, to je cilj za koji se kroz udrugu svakodnevno borimo.
Što vam je najvažnije osigurati djetetu za život nakon vašeg odlaska?
Najvažnije mi je osigurati mu sigurnost, krov nad glavom koji smatra svojim domom i emocionalnu stabilnost. Želim znati da će biti okružen ljudima koji ga poštuju, da će imati priliku raditi ono što voli i da njegova svakodnevica neće izgubiti dostojanstvo i ljubav koju ima danas u primarnoj obitelji. S Anom Paulom smo uspjeli do sada postići čak i više, od rane intervencije, školovanja u redovnoj osnovnoj i srednjoj četverogodišnjoj školi po prilagođenom programu te zapošljavanje (za sada još uvijek na određeno vrijeme).
Osjećate li da je teret brige o budućnosti uglavnom na roditeljima?
Da, teret je još uvijek u najvećoj mjeri na leđima roditelja. Mi nismo samo roditelji; mi smo ujedno terapeuti, pravnici, logopedi i stalni borci protiv sustava. Dok god roditelji moraju sami kucati na svaka vrata i osmišljavati privatne alternative za budućnost svoje djece, društvo ne ispunjava svoju ulogu onako kako bi trebalo.
Bjonda Lučić










