„Uvijek je poseban osjećaj biti dio najvećeg natjecanja u alpskom skijanju osoba s invaliditetom. Cilj je bio skijati najbolje što mogu”, rekao nam je Damir Mizdrak (30) o svom nastupu na Zimskim paraolimpijskim igrama u Pekingu gdje je osvojio 7. mjesto u slalomu za slijepe. Ovom vrhunskom sportašu iz Zagreba kao djetetu je oštećen vid, no to ga nije spriječilo da se bavi sportom i ostvaruje vrhunske rezultate.
Sa skijanjem je, kaže, počeo iz ljubavi prema ovome sportu, a natjecanja mu u početku nisu bila u planu. Iza njega je ipak 10 skijaških sezona, a Damir je zapažene rezultate ostvario na Svjetskim prvenstvima i trima Paraolimpijskim igrama. Upitali smo ga s kojim se teškoćama susretao kao sportaš s invaliditetom, kako mu je bilo nastupiti u Pekingu, kako izgleda skijanje za slijepe s vodičem, tko mu je najveća podrška u karijeri i što bi poručio osobama s invaliditetom koje se još nisu okušale u sportu.
Kada i zašto ste se odlučili baviti alpskim skijanjem? Kako su izgledali vaši počeci u ovom sportu?
Želio sam se baviti nekim sportom u srednjoj školi i kada sam gledao što bih mogao probati, skijanje je bilo najzanimljivije u izboru sportova. Od samog početka sam se zaljubio u taj sport i u počecima nisam imao namjeru biti vrhunski sportaš, to jest, trenirati i natjecati se, no malo po malo je prošlo deset natjecateljskih sezona.
Kako vam je bilo nastupiti na Zimskim paraolimpijskim igrama u Pekingu i osvojiti 7. mjesto u slalomu za slijepe? Jeste li ispunili svoj cilj?
Iako su mi Igre u Pekingu bile treće na kojima sam nastupio, uvijek je poseban osjećaj biti dio najvećeg natjecanja u alpskom skijanju osoba s invaliditetom. Cilj je bio skijati najbolje što mogu, što sam solidno odradio s obzirom na to da sam mogao prvu vožnju nešto bolje odvoziti. No sa samim plasmanom sam jako zadovoljan te je to ujedno i moj najbolji plasman na Igrama.
Iza sebe imate brojne zapažene nastupe i medalje. Iza vas su treće paraolimpijske igre i Svjetska prvenstva. Što je sve potrebno za ostvarivanje vrhunskih sportskih rezultata i na koje ste uspjehe posebno ponosni?
Manje više, sve što sportaši uvijek govore. Iz mog iskustva, sigurno će doći rezultat na uloženi trud i vrijeme u sport kojim se bavite. Ne bih ništa posebno izdvojio, općenito sam ponosan na sve što smo napravili kroz godine tim i ja.
Kako funkcionira skijanje s asistentom ili vodičem? Što je važno kako biste uspješno skijali zajedno?
Skijanje s vodičem svakako pretvara ovaj individualni sport u timski. Dakle, vodič skija ispred mene te u kacigama imamo slušalice i mikrofon koji su povezani Bluetooth uređajem preko kojeg komuniciramo, a što se tiče vida treba mi biti na nekoliko metara jer vidim zapravo samo siluetu koju pratim. Skijaška vrata ne vidim.
Upute vodiča se svode na informacije vezane za tehničke elemente, tempo zavoja, kakva konfiguracija staze nam dolazi u sljedećih nekoliko metara i slično te sve informacije moraju biti točne i pravovremene. Ne samo radi bržeg skijanja nego i naše sigurnosti. Moje informacije su najčešće treba li ubrzati ili usporiti ritam. Vrlo je bitno imati povjerenja u vodiča i njegove upute.
S kojim poteškoćama ste se susretali kao sportaš s invaliditetom? Jesu li treninzi i sve ostalo u dovoljnoj mjeri prilagođeni osobama poput vas? Što je sa sponzorima i državnim potporama?
Nisam imao poteškoća. S treningom nema problema jer radimo s trenerima koji znaju kako raditi s osobama s invaliditetom. Svakako da su općenito uvjeti lošiji, pogotovo ako se uspoređujemo sa “zdravim” sportom. U sportu osoba s invaliditetom je puno manje novca nego u “zdravom” sportu u svim segmentima, pogotovo u vidu sponzorstva – bilo to kluba ili saveza. Za sponzorstvo samog sportaša novaca gotovo da i nema.
Hrvatski skijaški savez osoba s invaliditetom, Hrvatski paraolimpijski odbor i Grad Zagreb većinski daju podršku koja ovisi, naravno, o rezultatima koje sportaš postiže. Kada bi se našao jedan veći ili još nekoliko manjih privatnih donatora, cijeli proces bi sigurno otišao na razinu više povećanjem skijaških dana, a to najviše nedostaje u usporedbi s “većim” zemljama.
Kao djetetu vam je oštećen vid, no to vas nije spriječilo da se bavite sportom. Kako gledate na vaš invaliditet? Je li vas on kočio u životu i susrećete li se s predrasudama?
Srećom, odrastao sam u sredini bez predrasuda i nisam imao problema. Na invaliditet ne gledam kao problem. Malo ograničava za neke svakodnevne radnje poput kretanja u prometu, ali nema veze. Davno sam se priviknuo.
Koliko često trenirate i kolika je važnost sporta u vašem životu? Tko su vam sportski uzori?
Ovisno koji je dio sezone. Treninga može biti 6 do 7 puta tjedno ili više od 10 puta tjedno kada su treninzi po dva puta dnevno. Smatram da bi sport trebao biti važan svakoj osobi radi pozitivnih učinaka koje ostvarujemo vježbanjem.
Sportski uzori su mi, kao i većini skijaša, Kostelići.
Koji vam je bio najteži trenutak u karijeri i tko vam je dosad bio najveća podrška?
Svi ljudi kojima sam okružen su mi podrška i u lošim i dobrim trenucima. Svaku sezonu se dogodi neka ozljeda ili period kada imaš osjećaj da ti ništa ne ide, no samo treba znati da će to proći i da treba raditi dalje. Tako da ne bih istaknuo neku posebno tešku situaciju, iako je bilo operacija i slično.
Kako komentiraš uspjeh paraskijašice i kolegice iz tvog kluba Lucije Smetiško na ZPOI? Čeka li je sjajna budućnost u skijanju?
Lucija je perspektivna skijašica. U svega dva mjeseca odradila je svoje prvo Svjetsko prvenstvo i prve Igre vrlo dobrim skijanjem i odličnim plasmanima, pogotovo jer je operirala koljeno prošle godine što ju je udaljilo od skijanja više od pola godine.
Pitanje je samo vremena kada će Lucija biti u borbi za medalje na velikim natjecanjima.
Što bi poručio osobama s invaliditetom koje se još nisu okušale u sportu?
Moja poruka osobama s invaliditetom je jednostavna. Bavite se sportom. Skijanje je za mene najbolje zbog prirode i adrenalina, ali možete odabrati i neki drugi sport. Važno je samo da se bavite sportom!
Maja Šubarić Mahmuljin
Foto: privatna arhiva
*Tekst je objavljen u sklopu projekta “Zajedno do jednakosti“ kojeg sponzorira JANAF.
