“Atletika je ključan dio moje svakodnevnice proteklih 11 godina. Baviti se sportom fizički je zahtjevno, pogotovo za mene kao učenicu, jer su tu svaki dan nakon nastave dva do tri sata fizičke aktivnosti koje zahtijevaju apsolutni fokus na tehniku i pravilno izvođenje svake vježbe, pa nekada zna biti teško izdržati dan, ali što je teži put, slađa je nagrada”, rekla nam je mlada hrvatska atletičarka Vita Barbić (18) koja se natječe u bacanju koplja i diska.
Ova perspektivna sportašica iz Zagreba 2025. godine je postala juniorska prvakinja Europe u bacanju koplja. Atletiku je počela trenirati sa sestrom Klarom još u vrtićkoj dobi i, kako ističe, taj joj se sport svidio odmah na prvom treningu. Od samih početaka pa sve do danas članica je AK Dinamo-Zrinjevac, a iako je mlada, već je ‘izrasla’ u vrhunsku sportašicu koja ostavlja veliki trag. To je prepoznao i Sportski savez Grada Zagreba koji ju je nagradio za iznimne sportske rezultate.
Vita iza sebe već ima brojne medalje – kako na domaćim, tako i na međunarodnim natjecanjima. Posebno je, kaže, ponosna na svako međunarodno natjecanje na kojemu je i ozlijeđena uspijevala dati svoj maksimum. Primjerice, na oba nastupa na Europskim juniorskim prvenstvima – u Finskoj (2025.) i Jeruzalemu (2023.). Ipak, najponosnija je na Europsko mlađe juniorsko prvenstvo u Banskoj Bystrici na koje je u istom danu osvojila zlato u bacanju koplja i broncu u bacanju diska.
Vita je i odlična učenica četvrtog razreda Prirodoslovne gimnazije Vladimira Preloga i buduća studentica psihologije ili komunikologije. U intervjuu za Generaciju upitali smo je o počecima u atletici, intenzitetu treninga, zapaženim rezultatima u Hrvatskoj i šire, podršci koju ima od obitelji i kluba, što je sve potrebno za uspjeh u ovom sportu i koji su joj planovi za dalje.
Foto: privatna arhiva
Sport koji je zavoljela na prvu
Kada i zašto si se odlučila baviti ovim sportom? Kako su izgledali tvoji počeci u atletici i zašto si se odlučila na bacanje koplja i diska?
Od malena sam bila sportski tip, kao i moja obitelj, pa je bilo pitanje vremena kada i koji sport će biti moj konačan izbor. Ispalo je da sam iz prve pronašla sport koji me oduševio od prvog treninga. To je bila atletika, koju smo sestra i ja slučajno isprobale nakon što smo vidjeli reklamni plakat za kraljicu sportova u “najboljem atletskom klubu”. U tom istom klubu – AK Dinamo-Zrinjevac sam i dalje, a prošla sam sve, od atletskog vrtića i škole, pa sve do dolaska kod mog sadašnjeg bacačkog trenera Ante Pavkovića. Iako sam na početku kao i svi isprobavala sve discipline, uskoro su treneri uočili moj talent za bacačke discipline, a usmjeravanje na koplje i disk, dogodilo se samo od sebe.
Ljetos si postala juniorska prvakinja Europe u bacanju koplja. Kakvi su ti dojmovi s tog natjecanja u Finskoj i koliko ti znači ova medalja?
Sada s odmakom od osvajanja ljetošnjeg Europskog juniorskog prvenstva, vidim pravu vrijednost tog rezultata, pogotovo zbog situacije u kojoj sam bila, odnosno zbog ozljede koja me sputavala prošlu sezonu, ali kroz koju sam se izborila i uspjela dati sve od sebe, što je bilo dovoljno za takav veliki rezultat.
Osvajačica si brojnih medalja u Hrvatskoj i vani. Što je sve potrebno za ostvarivanje vrhunskih sportskih rezultata i na koje si uspjehe posebno ponosna?
Za ostvarivanje vrhunskih rezultata potrebno je da se poslože brojne stvari. Prioritet je pronaći nešto što uistinu volite jer sport zahtijeva velika odricanja koja je inače teško napraviti. Potom, potreban je pronalazak kvalitetnog, ali još bitnije i kompatibilnog trenera te je potrebno imati veliku podršku obitelji, bližnjih, ali i potpornih organizacija poput matičnog kluba, Atletskog saveza i samog Olimpijskog odbora.
Što se tiče mojih osobnih uspjeha, osobito sam ponosna na svako međunarodno natjecanje na kojemu sam i ozlijeđena uspijevala dati svoj maksimum, na primjer na oba nastupa Europskim juniorskim prvenstvima, u Finskoj (2025.) i Jeruzalemu (2023.). Ipak, natjecanje na koje sam najponosnija bilo je Europsko mlađe juniorsko prvenstvo u Banskoj Bystrici na kojem sam u istom danu osvojila zlato u bacanju koplja i broncu u bacanju diska, što se smatra teško izvedivim, pogotovo u mojoj kombinaciji disciplina, a čak i povijesnim uspjehom.
Foto: privatna arhiva
‘Trener me potiče da budem najbolja verzija sebe’
Zna se da atletika nije sport od kojeg je lako živjeti. Što je sa sponzorima i državnim potporama? Imaš li podršku kao sportašica i natjecateljica? Kao vrhunska sportašica koristiš li kakvu stipendiju?
Da, atletika nije sport poznat po velikoj zaradi, a ni sponzori nisu toliko česti kod mladih vrhunskih sportaša. Moram priznati da nakon osvajanja tri europske medalje, od kojih su dva zlata i jedna bronca, i dalje nemam sponzora. S druge strane, zato je podrška HOO-a mladim sportašima kroz programe za financiranje liječenja, priprema, dijela sportske opreme i rekvizita presudna.
Kako ti je trenirati u AK Dinamo Zrinjevac? Koliko ti znači potpora kluba i trenera?
Vjerujem da je AK Dinamo-Zrinjevac stvarno jedan od boljih atletskih klubova u gradu i šire te je njihova potpora prisutna, no ipak je atletika individualni sport u kojemu se trenira u malim grupama kod vlastitog trenera, pa je potpora iz tog segmenta i mnogo važnija. Moj trener je jedna od bitnijih figura u mom životu i potiče me da budem najbolja verzija sebe, ne samo kao sportaš nego kao cjelokupna osoba i u svim svojim interesima te mislim da je to najveći i najbolji oblik potpore koju se može dobiti.
Koliko često treniraš i kolika je važnost sporta u tvom životu? Koliko je fizički naporno baviti se ovim sportom?
Važnost mog sporta mi je u životu neopisiva, to je ključan dio moje svakodnevnice već proteklih 11 godina. Baviti se sportom fizički je zahtijevno, pogotovo za mene kao učenicu, jer su to svaki dan nakon nastave 2-3h fizičke aktivnosti koje zahtijevaju apsolutni fokus na tehniku i pravilno izvođenje svake vježbe, pa nekada zna biti teško izdržati dan, ali što je teži put, slađa je nagrada.
Foto: privatna arhiva
‘Želja mi je odabrati dobar faks’
Tko ti je najveća podrška u životu i sportskoj karijeri? Tvoja starija sestra Klara također je atletičarka. Kako to da je atletika postala vaš obiteljski sport?
U životu mi je, a tako i u sportskoj karijeri najveća podrška moja obitelj, moji roditelji i sestra koji su mi uvijek ‘vjetar u leđa’, kroz ozlijede i slavlja, kroz teške trenutke gdje je potreban ‘poguranac’ ili na tribini gdje je dovoljan jedan pogled da osjetite tu podršku. Atletika je postala ‘obiteljski sport’ jer smo sestra i ja igrom slučaja isprobale i zavoljele baš taj sport.
Koliko ti znači nagrada Grada Zagreba i Sportskog saveza Grada Zagreba koju si primila?
Svaka nagrada, a tako i nagrada Grada Zagreba i SSGZ-a znači mi jako puno, jer ona predstavlja priznanje da je moj rad i trud primijećen i nagrađen, te je svakako i pokazatelj da radim nešto dobro, ali i motivacija da nastavim dalje tako.
Za koje natjecanje se trenutno spremaš i što bi još voljela ostvariti u sportskoj karijeri? Gdje se vidiš nakon karijere u sportu? Koji fakultet planiraš upisati?
Trenutno smo u fazi pripreme za novu sezonu, nakon dobrog oporavka od prošle, a najbitnije natjecanje koje me čeka tek na ljeto, ali za koje se već spremamo jest Svjetsko juniorsko prvenstvo u Oregonu. Moji dugoročni sportski planovi su nastojati trajati u ovom sportu, doći do seniorske kategorije na razini na kojoj sam trenutno i uživati u svakom natjecanju, a nakon sporta se nadam pronaći poslovnu karijeru sebi po mjeri, za koju još nisam sigurna što je.
U međuvremenu, još imam od bitnih stvari završiti srednju školu, položiti mature i odabrati dobar faks. Za sada mi je izbor između odlaska na fakultet u Ameriku ili ostanak doma te studij psihologije ili komunikologije.
Maja Šubarić Mahmuljin
Naslovna fotografija: privatna arhiva
