“Mame su se našle u situaciji da ne znaju što da rade, koje rodilište da odaberu, kako da postupe. Bile su nesretne i zbunjene”, rekla nam je doula Sanja Bukač Štritof iz Zagreba koja pruža emocionalnu, fizičku i informativnu podršku majkama prije, tijekom i nakon poroda. Upitali smo je kako joj je bilo za vrijeme korona krize, kako je zabrana pratnje na porodu utjecala na trudnice, što im je bilo najteže i kako je prošao prvi porod na kojem je sudjelovala nakon popuštanja mjera i povratka u rodilište.

Kako vam je bilo kao douli na početku korona krize?

Osjećala sam se loše i prilično nemoćno, no to nije trajalo dugo. Moje trudnice bile su pomalo u panici i zanimalo ih je kako na najbolji način zaštititi sebe, bebu i svoju obitelj od same bolesti i pitale su se kada ću im se i kako pridružiti kada porođaj krene. Kako sam radila od kuće svoj redovan posao, privremeno sam promijenila svoje prebivalište i otišla s obitelji na more. Uz moje trudnice bila sam cijelo vrijeme pandemije dajući im podršku online i telefonom. Moram priznati da je to funkcioniralo i bolje nego što sam mogla zamisliti. Ubrzo nakon početne dezorijentiranosti krenule su individualne konzultacije, online radionice za parove i telefonska podrška za tate i mame kroz trudnoću, za vrijeme poroda i u danima babinja.

Pratnja na porodu je bila zabranjena. Kako su reagirale vaše trudnice i na koji način ste im ipak pružali podršku?

U prvim danima virusa COVID-19 svi su pomalo bili zbunjeni, nismo znali što se točno događa. Kada bi porođaj krenuo zadržavali smo se što duže kod kuće i u bolnicu stizali nekoliko sati pred porod. Smjernice još nisu bile jasno definirane i uspijevale smo zajedno ući u rodilište, no onda je jednoga dana nastao tajac, Ministarstvo zdravstva je izdalo jasne smjernice da pratnja ne može prisustvovati porodu. Tada sam s trudnicama uz korištenje zaštitne opreme, vizira, rukavica, maske i zaštitnog odjela bila kod kuće te ih otpratila u bolnicu do kontrolne točke.

Našu podršku nastavljale smo putem telefona što im je puno značilo. Nakon napuštanja Zagreba bila sam uz svoje trudnice preko telefona, uvijek dostupna za pitanja, savijete i uz dežurstvo noć i dan. Primila sam puno mail-ova, poruka i poziva za pomoć. Trudnice je bilo strah, zamišljale su svoj porođaj drugačije, no uz stalnu podršku sve je prošlo u najboljem redu. Moram naglasiti trudnicama ni u jednom trenutku nije nedostajala pomoć od strane liječnika, primalja ili zdravstvenog osoblja. Nedostajala im je psihička podrška, njihova osoba od povjerenja, osoba s kojom su prošle trudnoću i njena ruka na porodu.

Kakav je bio osjećaj vratiti se u rađaonu nakon krize? Možete li opisati prvi porod nakon prestanka zabrane. 

Tijekom godina postala sam ovisna o radu s trudnicama, ta pozitivna energija mi jako odgovara. Ta toplina i ljubav koju dobijem od svojih doula obitelji je nešto što mi ništa drugo ne može zamijeniti zato mi je rodilište počelo vrlo brzo nedostajati. Kada sam se vratila u Zagreb obišla sam svoje trudnice redom. To im je puno značilo, a meni je srce bilo na mjestu. Sve smo nadoknadile vrlo brzo i prvi porođaj koji je uslijedio prošao je u lijepoj, toploj i ugodnoj atmosferi. Na svijet je došla jedna lijepa djevojčica.

Rade li u bolnicama i dalje probleme oko pratnje na porodu i koja rodilišta dozvoljavaju pratnju? Ima li posebnih kriterija za osobe koje su u pratnji na porodu?

Sva zagrebačka rodilišta otvorila su svoja vrata za pratnju, većina za partnera trudnice, no svakodnevno mjere popuštaju tako da se nadamo da će do objave kraja pandemije to vrijediti za svu pratnju koju mama odabere. Posebni kriteriji su nošenje zaštitne obuće i odjeće, što je ionako uobičajeno. Osim toga, trudnicama i pratnji mjeri se temperatura i brine se o tome jesu li pod mjerom izolacije ili ne.

Što vam kažu majke koje su morale rađati same? Kako su se osjećale bez pratnje, ali i bez mogućnosti posjeta?

Mame su se našle u situaciji da ne znaju što da rade, koje rodilište da odaberu, kako da postupe. Bile su nesretne i zbunjene. Moje mišljenje je da su mjere bile opravdane i potrebne, u cilju da se zaštite mama, beba i bolničko osoblje. Ono što mi nije jasno jest zašto doule koje znaju kako se zaštititi, voljne su poduzeti sve potrebne mjere zaštite za svoje trudnice nisu bile dozvoljena pratnja. To je izazvalo veliki stres za nas, naše trudnice i njihove obitelji. Također veliki problem bila je i zabrana posjeta obitelji, što nama ženama uvijek posebno teško pada.

Nastavljate li i dalje s vašim radom i kojih mjera se još uvijek morate pridržavati u radu s trudnicama i majkama?

Svoj rad s trudnicama ne vidim kao posao već kao način života. Stoga kada su popustile mjere i dozvoljeno je održavanje manjih okupljanja nastavila sam s radionicama ‘Mama i tata na porodu!’ i ‘Mama, tata i beba!’. Nastavila sam s konzultacijama s parovima, te sam i dalje kada porođaj krene spremna usred noći uskočiti u auto i pridružiti se mojim trudnicama i njihovim obiteljima kod kuće i u rodilištu koje odaberu. I dalje se pridržavamo smjernica stožera i svatko tko želi ima mogućnost potpune zaštite.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva