“Suprug i ja smo bivši sportaši pa vjerojatno razumijemo vrijednosti tjelesne aktivnosti i žrtvu roditelja djece sportaša. Nažalost, često čujem da se roditelji ne žele opterećivati vožnjom i gubiti vikende, a ima i onih koji si ne mogu priuštiti plaćanje članarina i ostalih troškova”, rekla nam je Ida Šakić (47) iz Zagreba. Ova majka dvoje djece sportaša radi kao nastavnica tjelesne i zdravstvene kulture već 16 godina. Posljednjih 12 godina zaposlena je u Školi za grafiku, dizajn i medijsku produkciju.

Kćer Gabrijela (16) joj se od treće godine bavi plesom i paralelno ide u dvije škole, a sin Juraj (10) gimnastiku trenira svaki dan, što je ponekad izazovno za nju i supruga, bivšeg nogometaša. Dok im se djeca sportom bave svakodnevno i naporno treniraju, ono što vidi u školi kod svojih učenika je nešto sasvim drugačije.

Zanimalo nas je kako srednjoškolska djeca umjetničkog usmjerenja doživljavaju tjelesni, jesu li djeca danas dovoljno fizički aktivna, kako kćer balansira između dvije škole, od koje je jedna plesna, koji su svakodnevni izazovi u obitelji djece sportaša, kako usklađuju gimnastičke treninge i školu, koliko je odricanja potrebno od strane djece i roditelja za usklađivanje sportskih i drugih obaveza, jesu li roditelji djece sportaša najčešće i sami bivši sportaši te što bi poručila djeci i roditeljima danas koji prepoznaju važnost tjelesne aktivnosti i sporta u životima svoje djece.

Foto: Renato Branđolica

‘Današnja djeca nisu dovoljno aktivna’

“Učenici pohađaju šest različitih smjerova koji su uglavnom usmjereni na dizajn, pa su sukladno tome i interesi prema tjelesnoj aktivnosti dosta slabi, što mi nastavu čini jako izazovnom. Dok su učenici zanimanja medijski tehničar, tisak ili dorada više aktivni i željni tjelesne aktivnosti. Tada smo više  usmjereni na aktivnosti koje mogu koristiti u slobodnom vremenu ili nakon srednje školskog obrazovanja. Rado prihvaćaju ekipne sportske igre, odbojku, nogomet a najviše badminton, kružni oblik rada gdje razvijaju razne motoričke sposobnosti, snagu, fleksibilnost, preciznost i slično”, započela je Ida.

Problem je pak, dodala je, to što ih vidi jednom tjedno po dva školska sata pa nema pretjeranog utjecaja na njihove motoričke i funkcionalne sposobnosti. Osvrnula se i na današnje generacije za koje kaže da su ‘generacije digitalnog doba’ te da im društvene mreže i trenutni trend upravljaju slobodnim vremenom i željom za sportom ili rekreacijom.

“Već svi znamo da današnja djeca nisu dovoljno aktivna, što i pokazuje stanje na svjetskoj ljestvici pretilosti na kojoj smo, nažalost, vrlo visoko. U nazad pet godina je porastao broj učenika s poteškoćama koji su uglavnom poremećaj mentalnog zdravlja. Često je potreban individualni pristup ili prilagodba programa ne samo u nastavi tjelesnog, već i u ostalim predmetima”, rekla je naša sugovornica.

Foto: Renato Branđolica

Pleše od svoje treće godine

Napomenula je da je na Kineziološkom fakultetu u tijeku zanimljiv projekt koji bi uskoro trebao biti vidljiv i roditeljima u e-dnevniku. Ulaskom u aplikaciju roditelji će vidjeti rezultate svojeg djeteta o tjelesnoj spremnosti, zdravstvenoj usmjerenosti i posturi. Na taj način bi osvijestili roditelje da na vrijeme reagiraju, odnosno uključe učenika u sportski klub ili posjete fizijatra koji bi dijagnosticirao možebitnu deformaciju kralježnice i slično. No, nisu sva djeca premalo aktivna.

“Naravno, imamo i sportaše koji su mi i ujedno ‘pomagači’ jer povuku učenike koji možda nisu aktivni u slobodno vrijeme. Imamo učenike koji paralelno pohađaju umjetničku glazbenu ili plesnu školu za koju je potrebna velika volja i organizacija radnog dana.”

Idina kćer Gabrijela pleše od svoje treće godine. Od treće do šeste godine pohađala je ritmiku, a od šeste do devete godine plesala je step. Krajem četvrtog razreda upoznali su profesoricu suvremenog plesa koja im je preporučila Umjetnički plesnu školu Silvije Hercigonje sa smjerom suvremenog plesa. Gabrijela je prošla na audiciji i upisala osnovnu plesnu školu. Naravno, paralelno je pohađala i redovnu općeobrazovnu školu.

Foto: privatna arhiva

Ručanje i zamjena torbi u automobilu

“Tu su krenuli dani taksiranja iz jedne škole u drugu, ručanje i zamjena torbi u automobilu. Trenutno se paralelno školuje za plesnog pedagoga i grafičkog tehničara pripreme. Ujutro je na nastavi na istočnom dijelu Zagreba pa sjeda u vlak, pojede, zamjeni torbe i srećom, u kvartu na zapadnom dijelu Zagreba je plesna škola gdje je svakodnevno popodnevna nastava, i to do 19.30 sati”, rekla nam je ova majka.

Napomenula je kako joj status sportaša omogućuje veći broj izostanaka i odgovaranje po dogovoru u školi. Kako Gabrijela uspješno samostalno izvršava svoje obaveze, oslobodila je roditeljima vrijeme da nastave voziti sina Juraja (10) koji svakodnevno, šest dana u tjednu, trenira sportsku gimnastiku. Njegov je radni tjedan ispunjen do posljednje minute. Učenik je trećeg razreda i trenutačno ima nastavu u među smjeni.

“Jedan tjedan ujutro su treninzi od 7.30 do 11 sati, gdje ga trener odveze i doveze do doma, Juraj potom zamjeni torbe i ode na nastavu od 12. 20 do 16.30 sati. Uz to, dva puta u tjednu ide na nastavu u školu stranih jezika. Drugi tjedan je u dogovoru sa školom i učiteljicom da ga ranije izvučem s nastave kako bi bio na treningu od 16 do 18 sati a ostali dječaci su od 14.30 do 18 sati. Za sada imamo sreće što su škole susretljive i što smo mi roditelji uspješno organizirali svoje slobodno vrijeme, ali zna biti dosta konfuzno i zahtjevno. Ponekad angažiramo djeda, tetu, tetka”, istaknula je Ida. No, kada suprug i ona vide koliko su im djeca sretna, ne samo zbog finalnog rezultata svoje aktivnosti već i jer su stvorila nova prijateljstva, razvijaju timski duh, poštuju autoritet, pravila ponašanja i samopouzdanje, nekako sve lakše prolazi.

Foto: Privatna arhiva

‘Sport nije samo rad i znoj’

Zanimalo nas je koliko je presudno da su roditelji djece sportaša i sami bivši sportaši. “Suprug i ja smo bivši sportaši pa vjerojatno razumijemo vrijednosti tjelesne aktivnosti i žrtvu roditelja. Nažalost, često čujem da se roditelji ne žele opterećivati vožnjom i gubiti vikende, a ima i onih koji si ne mogu priuštiti plaćanje članarina i ostalih troškova”, napomenula je naša sugovornica.

Dodala je kako se nada da će jednog dana biti više sati nastave tjelesnog kako bi nastavnici mogli usmjeriti učenike u neki sportski klub ili barem kroz nastavu minimalno utjecati na motoričke i funkcionalne sposobnosti učenika, jer s dva školska sata tjedno to je nemoguće, kako bi nam društvo bilo aktivnije i zdravije.

Klub koji stvara nove generacije uspješnih mladih taekwondaša: ‘Talent više nije presudan’

“Svim roditeljima koji izdvajaju svoje vrijeme, voze djecu na treninge, čekaju u automobilima po kiši, hladnoći ili vrućini, važno je da znaju da njihova podrška nije nevidljiva. Zato ostanite ustrajni budite njihova tiha snaga, jer sport nije samo rad i znoj, to je škola života, a vi ste njihovi prvi i najvažniji treneri”, poručila je za kraj ova majka.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Renato Branđolica/privatna arhiva

*Tekst je objavljen u sklopu projekta „Supersportaši-talenti koji tek dolaze“ kojeg financira Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.