„Nikako mi nije žao što sam rodila Mihaela. Uza sve njegove zdravstvene probleme, ja još nikada nisam pala na koljena i rekla ja više ne mogu“, rekla nam je Lidija, jedna od tri majke čija svjedočanstva o daru života donosimo.

Lidija, Kristina i Chiara zbog pritiska okoline i teških životnih okolnosti razmišljale su o pobačaju, ali su odlučile roditi svoje dijete. Potražile su pomoć Udruge „Hrvatska za Život“, koja im od početaka trudnoće pa sve do danas pomaže na svakom koraku i daje im do znanja da nisu same u svojim životnim borbama. Odlučili smo upoznati svaku od njih. Njihove životne priče nisu nimalo lagane, no u njima je Bog odigrao veliku ulogu. Njihova su zaigrana djeca danas dar ne samo njima, već i Udruzi te cijeloj zajednici.

Udruga „Hrvatska za Život“, na čijem je čelu Ante Čaljkušić, vrlo je aktivna i okuplja brojne članove s ciljem promicanja kulture života. Inicijativa “40 dana za život” prošle je godine obilježila 10 godina djelovanja. Dijana Brozović voditeljica je Centra za život u Zagrebu i voditeljica tima za trudnice “Nisi sama” te je dio ove inicijative od samih početaka. Ova mlada učiteljica iz Ogulina, koja se nakon studija u Zagrebu zaposlila u Udruzi, svakodnevno radi s trudnicama i majkama te im pomaže u svim životnim situacijama.

Zanimalo nas je zašto su se Kristina, Lidija i Chiara odlučile potražiti pomoć Udruge “Hrvatska za Život”, koliko im znači njihova svakodnevna pomoć i podrška, kako izgleda njihova životna priča, koliki su blagoslov primile rođenjem njihove djece, kako djeca danas napreduju i što bi poručile drugim majkama koje se nalaze u teškoj situaciji poput njihove i boje se zadržati svoje dijete.                           

Donosimo dirljiva svjedočanstva majki koje su unatoč teškim okolnostima odlučile prihvatiti dar života i roditi svoje dijete. Njihova životna borba nije laka, no Udruga im je pružila toliko potrebnu potporu koju nisu dobile od svojih bližnjih.

Foto: Pixabay

‘Dijana mi je bila potpora u svemu’

U Centru za život – Zagreb borave mama Kristina i njezini sinovi Luka i Leon. Puno je toga bilo protiv da se oni ikada rode i blagoslove ovaj svijet svojim postojanjem. Kristina je od samih početaka trudnoće bila više za to da zadrži dijete, no zbog teške situacije i nedostatka podrške okoline bila je primorana razmišljati o pobačaju. Ipak, čim joj je bila ponuđena pomoć, hrabro je odlučila zadržati i prihvatiti svog sina.

„Bila sam u braku tri godine i saznala da me muž vara, dobio je dijete s drugom i dok smo bili u procesu rastave saznala sam da sam trudna. Kad sam mu to rekla, on me je tjerao na pobačaj. Bilo mi je teško, nisam znala što da napravim. Javila sam se Marijani, babici iz Petrove. Ona me pratila kroz sve komplikacije koje su bile u moje prve dvije trudnoće. Marijana mi je savjetovala da ne idem na pobačaj i da zna za udrugu koja mi može pomoći. Dala mi je Dijanin broj. Kad smo se prvi puta našle, bilo mi je ugodno s njom razgovarati jer sam se nekome mogla otvoriti i reći sve svoje probleme“, započela je svoju priču za Veritas Kristina.

Ova je hrabra majka prolazila kroz neke od najgorih trenutaka, no ipak nije u svemu tome bila sama. Naime, u procesu rastave socijalna radnica rekla joj je djeca idu kod bivšeg muža. „To mi je bio još veći šok, a Dijana mi je bila potpora u svemu. Ja sam tada bila na porodiljnom dopustu kao nezaposlena i trudna izbačena na ulicu. Opcija je bila da se preselim u Ivanić gdje su roditelji imali kuću u kojoj nitko nije živio. Tada mi je Udruga pomogla tamo uvesti vodu i namjestiti kuću. Ipak na kraju sam ostala u Sopotu kod roditelja“, nastavila je Kristina.

Dodala je kako je u Dijanipronašla povjerenje i nadu za pomoć. „Vidjela sam nekoga tko će biti uz mene, tko će mi biti podrška u svemu. Ja i sad nemam pomoć i podršku od svojih roditelja, koliko imam od Dijane i Udruge. Kada sam bila u braku nisam se ni s kim družila, niti igdje izlazila. Tako da tada nisam imala ni prijatelje“, rekla je ova divna i brižna majka.

Ljubav između nje i sina Luke je neizmjerna, a Luka je uz Kristinu puno napredovao. Sada već ima tri godine i nije počeo govoriti u nekom prosjeku, no ona je puno radila s njime. Zanimljivo je kako Kristinini roditelji prvotno nisu vjerovali da će joj Udruga Hrvatska za Život pomagati na takav način, jer ljudi nerijetko svašta obećavaju i to uglavnom ostane samo na riječima.

„Moja mama je dobila otpremninu pa je mogla s time urediti kuću u Ivaniću da bude dobra za život te su se oni i preselili tamo. Tako sam ja mogla ostati u stanu kojeg polako uređujem“, ispričala je Kristina koja je vrlo sposobna i prati kako ostvariti sva prava koja njoj i djeci pripadaju. Osvrnula se i na svoju stariju djecu Karla i Klaru koja žive s njezinim bivšim suprugom s kojim nema kontakt, no djecu ipak viđa.

„Kada se trebam vidjeti s djecom tada to dogovaram s njegovom majkom. Oko alimentacije je bila podjela da on plaća za Luku, a ja za Karla i Klaru. No, mi smo se dogovorili da ne plaćamo jedno drugome ništa. On uopće ne pita za Luku niti ga želi susresti. Ja svaki put kad mi on dozvoli viđam i uzimam Karla i Klaru“, ispričala je Kristina.

Ona je nakon rastave bila zaručena, no povijest se, nažalost, ponovila. Njezin ju je zaručnik ostavio trudnu zbog druge žene. Doktor joj je tada predložilo tablete za pobačaj, ali ona je tada pomislila da ako je Luku podigla, onda će i ovo dijete podići.

„Roditelji su me ponovno nagovarali na pobačaj, no Dijana i Udruga su mi bili podrška, a to su i dalje“, zaključila je Kristina koja je živi svjedok da kad žena ima tešku egzistencijalnu situaciju i kad biva odbačena od bližnjih, da joj samo treba pomoć i razumijevanje kako bi donijela pravi izbor, izbor za život. Odgajati dijete je izazovno i teško, no sve majke za koje Udruga brine svjedoče koliko im je ta odluka donijela blagoslova i mir u srcu. Također i radosti, jer majke koje su donijele odluku za život uvijek pored sebe imaju djecu koja će biti uz njih, zagrliti ih i voljeti.

Foto: Pixabay

Mihael je maleni junak sa samo četiri godine

U Centru za život – Zagreb kod Dijane Brozović, voditeljice tima za trudnice „Nisi sama“, pomoć je potražila i Lidija, ponosna majka spašenog i razigranog sina Mihaela. Riječ je o vedrom dječaku koji je već toliko toga doživio i preživio te je stekao naslov junaka sa samo četiri godine života. Naravno, taj je junak na svom putu imao svoje anđele čuvare pored sebe.

„Kad sam ostala trudna moj partner je bio bez posla, bili smo podstanari i tada sam imala još i starije dijete koje se školovalo. Ta trudnoća nas je zatekla i partnerje razmišljao da nasnapusti. Preko prijateljice došla sam do Dijanine udruge i nisam ništa znala o njima, moje prvo pitanje bilo je plaćaju li abortus. Dijana je silno je željela razgovarati sa mnom, doputovala je do nas, sjećam se našeg prvog razgovora, bila je samouvjerena i smirena“, započela je mama Lidija.

Potom je dodala: „Vidjela je u meni nervozu, ja jesam sjedila, svjesno, ali nesvjesno ne. I ona je probila taj moj led da ja doslovce sjedim, sjedim. Sve mi je objasnila, kako mi mogu pomoć, da će biti uz mene… I tako je i bilo. Sve su mi opremili za Mihaela prije poroda, oblekicu, ormarić, maramice, pelenice, platili stan i režije. Došla je i ekipa pa su mi okrečili cijeli stan prije nego je Mihael trebao doći“, istaknula je ova hrabra majka koja u početku nije tražila pomoć, no Dijana je bila uporna.

Naime, Lidijina priča duboko je isprepletena molitvom i Božjom Providnošću. Naime, kada je Dijana primila poziv od ove majke bila je na bdjenju ispred Vinogradske bolnice, za jesenske molitvene kampanje 2018. godine. Tog jutra je Dijana na Facebooku vidjela objavu kako je u svijetu spašeno 130 i nešto života i to ju je obradovalo, no ni jedan spašeni život nije bio iz Hrvatske. Stoga je u molitvu krunice prikazala da Bog pošalje barem jedan spašeni život u Hrvatskoj. Po završetku njezine smjene nazvale su ju prvo Lidijina prijateljica, a potom i ona. Dijana je molila Lidiju da ju samo posluša i dogovorili su susret. Nakon plodonosnog susreta  dogovorile su odlazak kod ginekologa i nakon pregleda Lidija se odlučila za život.

Pomoć Udruge „Hrvatska za Život“  trebala je biti dostatna da stvari krenu u dobrom i željenom smjeru, no dogodile su se neočekivane komplikacije. „Dobila sam bakteriju koja je utjecala na puknuće posteljice, što je izazivalo otjecanje plodne vode. Bila sam hospitalizirana u 23. tjednu trudnoće i poslije vizite su mi rekli ili ćete roditi mrtvo dijete ili će to biti dijete koje će čitav život biti invalid, a i vaš život je ugrožen. Nije mi bilo svejedno“, ispričala je Lidija. No, Mihael je bio dokaz da se medicinskom skrbi može spasiti život.

„Zahvaljujući angažmanu doktora, trudnoća je održana još tri i pol tjedna nakon čega je rođen Mihael, bio je težak 920 g i 35 cm dugačak. Stroj je disao umjesto Mihaela pet dana. Imao je cjevčicu u pupku, tako su ga hranili. Imao je novorođenačku sepsu, imao je obostrano krvarenje drugog stupnja u glavici. Kako nije imao trepavice i zaštitu od svjetla, pa su mu oči operirali jer mu je prijetila sljepoća. Imao je rupicu na srcu i herniju. Kad je bilo vrijeme obroka, špricom su mu vadili sadržaj iz želuca kako bi procijenili koliko hrane treba primiti“, rekla je ova hrabra mama.

Kad su doktori postavili sve dijagnoze pripremili su ju na to da Mihael možda neće poživjeti i tada je Dijana u Udruzi „Hrvatska za Život“ s tri mjeseca organizirala krštenje u bolnici.

„Unatoč brojnim dijagnozama, one su po Božjem milosrđu nestajale i Mihael je pušten kući. Doma je morao biti na kisiku i pratiti se na oksimetru, on je i dalje trebao moju stalnu brigu. Nažalost njegov otac se nije mogao nositi s tom situacijom i tada smo se razišli“, otkrila je Lidija. Napomenula je kako je Mihael danas veseo dječak star 4 i pol godine i s vremenom se riješio svih značajnih smetnji, no i dalje im je potrebna pomoć i podrška. Dječak je to koji je pravi borac i inspiracija svima.

„Udruga Hrvatska za život nam i dalje plaća stan i režije, ali i uskače nam i u drugim potrebama. Na Dijanu se uvijek mogu osloniti. Kad je Mihael nedavno imao upalu pluća i završio u bolnici, Dijana je jedina od svih mojih prijateljica mogla doći u bolnicu nositi nam stvari. Kako sam bila u svim tim životnim problemima, ona me jednostavno umirila i dala mi je nadu. Rekla je da će biti bolje. I tako je i bilo! Nije prekršila svoju riječ već pet godina. „Nikako mi nije žao što sam rodila Mihaela. Uza sve njegove zdravstvene probleme, ja još nikada nisam pala na koljena i rekla ja više ne mogu“, poručila je za kraj Lidija.

Foto: Pixabay

Čudesno je kako Bog djeluje

Svoje iskustvo s nama je podijelila i Chiara, majka dvoje djece čija priča također nije lagana. Njezino prvo dijete ima dijagnozu djeteta s autizmom, koje nije potpuno samostalno te traži konstantnu skrb majke. U trenutku kad je ostala trudna s drugim djetetom, razmišljala je o pobačaju iz straha da i drugo dijete ne bi imalo neke teže dijagnoze. Bogu hvala to svoje promišljanje je ispričala jednoj svojoj prijateljici. Ona se, znajući da nešto treba poduzeti kako bi joj prijateljica ipak zadržala dijete, povjerila svojoj baki.

„Čudesno je kako Bog djeluje. Inače, inicijativa 40 dana za život, jako često obilazi župe nedjeljom te tako predstavlja svoj rad, a nakon predstavljanja obično dijele letke ili naše časopise s više informacija. Baka se sjetila da je nekada dobila letak u svojoj župi od ljudi koji su govorili da pomažu ženama u situacijama kada razmišljaju o pobačaju, tako da je pronašla taj letak i dala ga unuci da proba nazvati broj s tog letka. Unuka nas je nazvala i dogovorile smo sastanak isti dan s trudnicom“, ispričala nam je Dijana Brozović.

Potom je dodala: „Na tom sastanku razgovarale smo, ponudili konkretnu pomoć (praćenje trudnoće kod našeg ginekologa, plaćanje stanarine i režija, opreme za dijete, higijenske potrepštine itd.) te rješenje za njezine nedoumice i strahove, odnosno na sve njezine razloge za pobačaj. Tada majci kao da je pao kamen sa srca, osjetila je silno olakšanje, jer ne mora abortirati svoje dijete. Prihvatila je našu pomoć i odlučila zadržati svoje dijete. Danas je on veseli dječak, pun ljubavi za svakoga oko sebe i bez ijedne dijagnoze“, zaključila je Brozović koja i dalje prati ovu hrabru majku i pomaže njoj i njezinom dječaku.

Za kraj je poručila svima koji poznaju neku trudnicu koja ne zna za njih da je upute kako bi mogla primiti pomoć i uživati u svom djetetu. Također pozvala je sve ljude da im se priključe molitvom, postom, suradnjom, donacijama jer potrebe njihovih mama i djece su velike i zahtjevne. To su uvijek veliki izazovi pred Udrugom „Hrvatska za Život“ koja skrbi o trudnicama i majkama kojima je potrebna pomoć i utjeha.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Udruga Hrvatska za Život

*Članak je izvorno objavljen u Veritasu – Glasniku sv. Antuna Padovanskoga