Ivana Jelinčić Atkinson, certificirana učiteljica joge i meditacije, živjela je na raznim stranama svijeta, ali svoj je dom na koncu pronašla u Čileu, i to u njegovom glavnom gradu Santiagu. Svog je supruga Čileanca upoznala radeći u Pekingu i Čile se nametnuo kao najbolja opcija za započinjanje zajedničkog života.

“S obzirom na to da sam rođena u Novom Zelandu, a i dio djetinjstva živjela u Kanadi, razvila sam sklonost prema putovanjima i selidbama od malih nogu. I premda mi je boravak u Aziji bio od neprocjenjive vrijednosti  po pitanju stjecanja poslovnog iskustva u wellness turizmu, jogi te holističkim terapijama  kao i usvajanja mnogih korisnih principa Istočne filozofije, Čile ipak ima posebno mjesto u mom životu. Naime, ovdje sam nekoć studirala. A premda sam se nakon studija na neko vrijeme bila vratila u Zagreb te zatim otišla raditi u Tajland, na Bali i na kraju u Kinu, supruga, koji je Čileanac, sam upoznala upravo u Pekingu. Zajedničko penjanje po Kineskom Zidu je bilo presudno”, kazala je Ivana za portal naturala.hr.

Kaže da jako voli Čile i smatra da se stranci, pogotovo Europljani i Sjeverni Amerikanci uglavnom jako dobro uklope ovdje, navodeći da tome uvelike pridonosi i srdačnost lokalnog stanovništva. “Ovdje se zaista osjećam kao kod kuće”, kaže Ivana.

Čile broji oko 4000 km duljine (te još dodatnih 4000 km ako se uzme u obzir i morski put do Čileanskog dijela Antarktika), sedam klimatskih podtipova, unutar kojih se  možete susresti s ledenjacima na jugu i najsušom pustinjom na svijetu, Atacamom, na samom sjeveru, a ona je sama živjela u vjetrovitom i hladnom Punta Arenasu, zatim u kišnom i zelenom Concepciónu, a već četiri godine živi u glavnom gradu, Santiagu.

Nezamislivo šetati centrom grada iza ponoći

“Santiago je kozmopolitski i vrlo moderan grad koji je preuzeo ono najbolje od svakog kontinenta. Klasičniji dijelovi podsjećaju na Europu, pogotovo na Španjolsku, moderniji na SAD i Azijske metropole, a opet je sve nekako začinjeno latinsko američkim šarmom. Svaka četvrt je zapravo grad za sebe te ima svog gradonačelnika i  upravu. Kada birate kvart u kojem ćete živjeti najvažnije od svega jest da odaberete što sigurniji dio grada. Premda se Čile u odnosu na ostatak Latinske Amerike smatra sigurnom zemljom, daleko je to od one sigurnosti kakva nam je poznata u  Hrvatskoj. Potpuno mi je nezamislivo šetati centrom grada iza ponoći kao što bih to znala činiti u Zagrebu. S druge strane, imamo sve što trebamo, pa nije ni nužno ići u riskantnije dijelove, a pogotovo ne u kasne sate”, priča Hrvatica.

Za obrtnike i male poduzetnike postoji čitav niz poticaja i pomoći da se postavite na noge. Za žene poduzetnice postoje posebni programi. “Prije nego li su nas zahvatili društveni nemiri i pandemija, vodila sam svoj centar za jogu, oko čije mi je promocije gradska uprava uvelike pomogla, i to putem dodjele besplatnog  štanda  na raznim tematskim sajmovima, popust kartica za susjede Las Condesa te raznih drugih promotivnih projekata”.

Za Božić i Novu godinu 2018./2019. Ivana je sa suprugom zadnji put posjetila Hrvatsku. “Nažalost, zimsko doba i gripa koja nas je taj put zahvatila, nam nije dozvolila da obiđemo sve što smo zamislili, no Zagreb mu se jako dopao. Uspjeli smo posjetiti i muzej Nikole Tesle u Smiljanu koji ga je posebno  oduševio i emotivno dirnuo, obzirom da se bavi umjetnom inteligencijom. Veselimo se idućem posjetu kada prođe pandemija”.

‘Čileanci vam se uvuku pod kožu’

Čileanci su vrlo pristojni i diplomatični, u međusobnim odnosima nema povisivanja tonova, a ponekad je, kaže, teško razlučiti što stvarno misle. Ipak, kaže da joj najviše smeta što se Čileanci međusobno sortiraju po društvenim klasama. Ipak, dodaje, dobroćudni su, radišni i skromni te “vam se lako uvuku pod kozu”.

“Rijetko ćete čuti Čileanca da se hvali o svojim postignućima ili o materijalnom bogatstvu. Ovdje se puno više drži do toga da djeca završe dobre privatne škole i fakultete, nego li recimo do toga koji auto voze ili marku na sebi nose”, priča Ivana. S druge strane, naspram naših ljudi, “čine mi se nekako puno usporeniji i opušteniji. Uvijek me iznova fascinira kako ovdje ljudi strpljivo čekaju u redu bez nervoze ili podizanja tona”.

Život uz potrese

U Čileu u prosjeku bude oko osam tisuća potresa godišnje. “No, koliko god to strašno zvučalo, one koji su ispod magnitude od 5, 0 po Richteru ne ni osjetimo. No potresi od 6,0 nadalje se svakako osjete, pogotovo ako se nalazite na višem katu. U početku sam se jako bojala potresa. Organizam se jednostavno zbuni i instinktivno priprema za “napad ili bježanje” te je teško obuzdati nalet adrenalina koji se pojavi u trenutku kada se prestrašimo nečeg nepoznatog. No, primjećujem da s vremenom postajem ipak sve staloženija kad zatrese.  U tome mi naravno pomaže i činjenica da Čile ima izuzetno visoke standarde po pitanju antiseizmičke gradnje. Još uvijek će se zaljuljati zgrada pri potresu što je i poželjno kad je riječ o rezistenciji, ali čim znate da je gotovo nemoguće da se uruši, onda je to ipak velika utjeha. Također, ovdje su ljudi vrlo smireni kad je potres pa i to pomaže da ih se lakše podnese”; ispričala je Ivana.

Oni sve ispod 7,0, pa čak i do 8,0  smatraju podrhtavanjem, tzv. temblor a tek oni veći zavrjeđuju status potresa , tzv. terremoto, kao recimo onaj od 8,9 koji se dogodio 2010. No, kaže Ivana, od onda su se protokoli za evakuaciju na obali jako postrožili pa sada čim bude potres koji bi mogao potencirati tsunami, bude uzbuna da se ljudi na vrijeme stignu povući. Isto tako, sve plaže imaju uzlazne puteve za evakuaciju.

Zanimljivo je to da kad bude temblor od recimo 5.5, na vijestima ga često niti ne spomenu, ali zato kada, i to vrlo rijetko, padne kiša u Santiagu, nastaje totalni kaos, a mediji prenose kao da je smak svijeta”, smije se Ivana.

bkk

Foto: Facebook