Prvi judo klub osoba s invaliditetom otvoren je 2012. godine u Velikoj Gorici, a o njegovom značaju i radu pričali smo s jednom od njegovih osnivačica Marinom Drašković.

Martina je cijeli život provela u natjecateljskom judu, a s 19 godina je počela raditi kao trenerica djeci u svom matičnom klubu. Ova entuzijastica završila je Ekonomski fakultet, ali kako nam je rekla, nije mogla otići iz juda.

“Pala mi je na pamet ideja da bih mogla početi trenirati jednu grupu, jednom tjedno, da se s nekim malo poigram juda, a da ta grupa uključuje djecu s posebnim potrebama. Ja tada nisam znala ništa o ni jednoj teškoći i vrstama invaliditeta, niti kako bi to izgledalo. O tome sam počela pričati svojim kolegama i na jednom turniru mi je jedna kolegica rekla da ima prijatelja koji radi aikido s djecom s cerebralnom paralizom, a da on to više ne može raditi”, rekla je Marina.

“To je bilo u subotu, a ja sam već u utorak otišla pogledati taj trening i tjedan dana kasnije sam već vodila prvi trening djece s cerebralnom paralizom”, kaže i dodaje da je sve krenulo poprilično spontano.

Ubrzo je taj program, na žalost, izgubio financijsku potporu, pa je Marina tu djecu “povukla” u Goricu u jedan klub.

‘Roditelji su me samo krenuli zvati’

“Kako sam ja s njima došla u Goricu, s kolegicom Sanjom Delladio sam osnovala klub. To je bio prvi judo klub za djecu s poteškoćama, i roditelji su me samo krenuli zvati”, prisjeća se.

Kaže da trenutno u klubu ima 45 djece s raznim dijagnozama, od Downa i intelektualnih teškoća do raznih motoričkih teškoća. “Bez ikakve reklame mi smo krenuli u sezonu s više od dvadesetero djece”.

Cijelo vrijeme svoga rada i djelovanja Marina ruši predrasude koje se tiču mogućnosti koje sport pruža djeci s invaliditetom, a najveća je upravo ona da djeca s cerebralnom paralizom ne mogu trenirati judo.

“Ta grupa djece koje sam ja krenula trenirati, to su sad već mladi ljudi, nitko ne može samostalno hodati i svi se bave judom. Svi zaista imaju zavidnu razinu znanja judo tehnike, stvar je samo načina prilagodbe. Sva bacanja smo napravili tako da bacamo s koljena, a ne iz stojećeg stava, a većinu tehnika oni mogu napraviti na parteru”, dodaje.

‘Većina ih gleda kroz prizmu što ne mogu, ja uvijek gledam što dijete može’

Marina je nedavno izdala knjigu “Judo za osobe s cerebralnom paralizom” u sklopu projekta koji je nedavno završio. Riječ je o trogodišnjem EU projektu “Judo inkluzija“.

“U knjigu sam stavila više od 40 tehnika. Ideja knjige je pokazati njihove mogućnosti. Većina ljudi na njih gleda kroz prizmu što ne mogu, a ja uvijek, kad mi dijete dođe na trening, gledam što dijete može. Meni dijagnoza uopće nije bitna”.

Koliko je teško raditi s djecom s poteškoćama, pitamo je.

“Kad me pitaju koliko je teško, kažem da je toliko prekrasno i ispunjavajuće, da sve stvari koje su fizičke možda zahtjevnije u provedbi samog treninga padaju u vodu jer djeca s teškoćama su najzahvalnija djeca ikad. Ja sam do trenutka osnivanja Kluba trenirala djecu bez poteškoća, i uživala sam u tome. Međutim, kad sam počela trenirati djecu s teškoćama, to je jedna deseta dimenzija, to je čista ljubav i pozitivna energija.

Svaka dijagnoza naravno zahtijeva individualni pristup zato sam ja dosta godina radila na tome da meni na treningu na svako dijete dođe jedan trener ili asistenta i judaša bez teškoća. Ja sam odmah djecu bez teškoća uključila u rad kluba. Iako je grupni trening za većinu djece, svako dijete ima individualni pristup i u danom trenutku se može napraviti regresija ili progresija svake pojedine vježbe. Zadržavam taj individualni pristup unutar grupnog rada jer u konačnici djeci izrazito bitno da su dio grupe i puno brže napreduju”.

Dijete je imalo autizam, a uspjelo nadići taj senzorni problem

“Puno primjera sam imala, recimo, dijete u spektru autizma, koje ne voli kontakt, a došlo je u dvoranu gdje se radi borilački sport koji je kontaktni. Jednostavno gledajući drugu djecu oni zaista kroz trening uspiju nadići taj senzorni, taktilni problem koji su imali. Klinci povlače druge klince”, objašnjava trenerica juda.

“Zapravo svi ovdje napreduju, i djeca bez teškoća i djeca s teškoćama i mi kao treneri, nama je to psihoterapija, doslovno”.

Tu je i suradnja goričkim vrtićima, tako da cijelo vrijeme na istom mjestu treniraju i djeca s teškoćama, ali i djeca bez teškoća što ima dvojaku korist.

“Klinci uopće nemaju problema s tim i to je zašto bih ja htjela da svaka predškolska grupa u Gorici dođe meni na trening jer ako se klinci dovoljno rano upoznaju s različitostima, neće stići stvoriti nikakve predrasude. Kad vi nešto djetetu predstavite kroz igru i zabavu, djece puno puno lakše uči, a nama je upravo taj element veselja i zabave na prvom mjestu i klinci na to odlično reagiraju. Mi odrasli smo u stvari ti koji smo puni predrasuda, a djeca su tu puno spontanija i neposredniji”, govori nam Marina.

Djeca se osjećaju onako kako bi se svugdje trebala osjećati

Znamo koliko je motorički razvoj kod djece važan u smislu da je automatski praćen i s emocionalnim i psihički. Koje su tu sve blagodati, općenito sporta, a onda i juda na osobe s invaliditetom?

“Većina roditelja upiše djecu iz želje da ona napreduju u motoričkom smislu, ali na kraju razlog zašto mi nemamo ispisa iz kluba je ta obiteljska atmosfera gdje djeca u potpunosti prihvaćena i osjećaju se onako kako bi se trebala svugdje osjećati. Što se tiče motoričkog napretka, imali smo situacije gdje su nam djeca koja imaju cerebralnu paralizu uspjela po prvi puta uspjela samostalno prohodati 10 metara u dvorani. Ne kažem da je to zbog juda, ali vjerujem da je nekakvo njihovo emotivno stanje u kojem se nalaze u dvorani, vrlo vrlo zaslužno za to, uz sve fizioterapije na koje idu uz to.

Znali smo imati da dijete s cerebralnom paralizom po prvi put u životu napravi kolut u nazad, do situacija koje samo mi treneri vidimo. Kad na poligonu imate povišenje od nekakvih 30 centimetara pa dečko koji se tri godine boji popeti na povišenje pa sada stoji na tom povišenju i pjeva s veseljem. To je pomak kojeg je fakat teško kvantitativno izmjeriti, staviti na papir i reći, evo mi smo u motoričkom smislu napredovali toliko i toliko. Hrpa tih nekih pomaka su sitni ali mi ih primijetimo i roditelji ih primijeti pa kaže ‘sad je hrabriji kada ide uz stepenice ili ne mora se držati za mene dok hodamo uz stepenice.

Što se tiče konkretno juda, jako puno radimo na posturalnoj kontroli, stabilnosti trupa i ravnoteže jer je u judu cilj protivnika izbaciti ravnoteže. Onda opet kad kroz igru zadam djetetu, da kroz igru izbaci nekog drugog iz ravnoteže, dijete prije svega vježba svoju ravnotežu. Ti napredci su stvarno u svakom segmentu, od toga da klinci imaju više kondicije na kraju sezone, jer od 60 minuta treninga nama gotovo sva djeca imaju barem 50 minuta čistog rada, a to je stvarno puno”, rekla je Drašković.

Prekrasan i ispunjavajući posao

Nakon Gorice, nedavno je osnovan judo klub u Samoboru, a naznake postoje da se u Rijeci i Splitu radi nešto.

“Nadamo se da ćemo svojim primjerom potaknuti druge na to. Zato su naše objave na Fejsu pune pozitive, da ljudi mogu shvatiti koliko je to prekrasan i ispunjavajući posao. Ja sam sigurna da bi 50 posto trenera kad bi došli u naš klub, tu atmosferu poželjelo imati u svom klubu. Ali bojim se da je ta nekakva stigmatizacija najobičnijeg tantruma djeteta u spektru prevelika. Ljudi se vjerojatno toga boje, a boje se onoga što ne poznaju i zato nam je cilj upoznati ljude s ovim da shvate da se ne trebaju bojati i da shvate koliko je to prekrasan posao”.

Na njihov rad utjecala je i još uvijek aktualna epidemija Covida-19.

“Utjecao je u smislu da dok je bio ‘lockdown’ nismo uopće mogli trenirati, a kada se otvorila mogućnost treninga u teretani, dio članova smo trenirali u teretani. U trenutku kad smo dobili dozvolu da treniramo u dvorani, 100 posto djece se vratilo. Toliko im je nedostajala fizička aktivnost… Roditeljima sam napomenula da je nama teško održati trening bez kontakta. Mi smo jedno vrijeme imali dok smo morali, stvarno smo se trudili raditi samo poligone i zagrijavanje, ali prilično si nemoćan kad ti dijete uleti u dvoranu i baci ti se u zagrljaj. Kako da ja djetetu objasnim da se mi sad ne možemo zagrliti? Ali roditelji to shvaćaju i ja Fuji roditelje zovem vojska roditelja, to su genijalci koji su spremni na sve. Djeci je bilo grozno za vrijeme ‘lockdowna’, ali nakon toga svi su se vratili”, govori.

Film o klubu koji je ‘cool’

Osim knjige u sklopu istog projekta je i snimljen i dokumentarni film o klubu, također u sklopu EU projekta “Judo inkluzija”. Riječ je o kratkoj formi dokumentarca koji traje 19 minuta, a u tijeku su prijave na filmske festivale koji će se održavati iduće godine. Film još nije javno dostupan, kaže.

“Ima jedan neuobičajeni štih, nisam htjela nekakav klasičan srcedrapajući dokumentarac koji će pogledati roditelji i djeca jedanput u životu i to je to. On je pušten u tri kino dvorane, imao je tri premijere i dosta se pušta po osnovnim školama. U Ekonomskoj školi u Gorici su ga nedavno pogledali u 10 razreda, reakcije su odlične. Film je dovoljno cool za klince u pubertetu”, smije se naša sugovornica.

Na kraju se osvrnula na najveći problem s kojim se bore u Klubu, a to je financiranje.

Za djecu je sve besplatno, svaka aktivnost od njih 15 i svaki komad opreme.

“A da bi bilo besplatno, ja moram nabaviti sav taj novac. Ideja je doći do svoje dvorane, to nam je cilj u idućih nekoliko godina. Na tome ćemo sigurno najviše raditi”, kaže.

Financijska stabilnost im je najvažnija, dodaje, jer bi voljela da nemaju listu čekanja djece koja čekaju svoj termin za trening, a takvih je trenutno 45.

“Trenutno imamo 45 članova na treninzima i još toliko ih je na čekanju. Mi nemamo ispisa” otkriva Marina. Jer jednom kada djeca otkriju judo i čaroliju koja vlada u Fujiju, ne žele otići”, zaključila je Marina Drašković.

Barbara Kraš Kedmenec

Foto: Facebook/Judo klub osoba s invaliditetom ‘Fuji’

*Tekst je objavljen u sklopu projekta “Jednaka prava za sve” kojeg financira Agencija za elektroničke medije.