Prema procjenama Hrvatske mreže za beskućnike, u Hrvatskoj oko 2000 osoba živi u apsolutnom beskućništvu, bez kro­va nad glavom. No još oko 10.000 ljudi ži­vi u relativnom beskućništvu, odnosno žive u neadekvatnim uvjetima – bez stru­je ili vode, ili borave u institucijama pa nemaju kamo otići kad iz njih izađu, ili žive u prenapučenim prostorima. Unatoč zakonskoj obavezi velikih gradova i sje­dišta županija da organiziraju prenoći­šta i prihvatilišta, u deset županija takva usluga ne postoji, dok je smještajni kapa­citet svih prenoćišta i prihvatilišta u cijeloj Hrvatskoj manji od 500. Međutim, u statistiku o broju beskućnika u Hrvat­skoj ulazi samo podatak o broju ljudi koji su na smještaju, pa su tako u 2019. hrvat­ski centri za socijalnu skrb zabilježili sa­mo 584 beskućnika.

Ionako težak život beskućnika još se više zakomplicirao zbog epidemije, pa su Suzana Sakić i Paula Greiner, primje­rice, ljetos otkrile da su beskućnici osta­li bez mjesta za tuširanje i obavljanje higijenskih potreba, da su izgubili pro­store za spavanje i boravak, da im je ote­žan pristup hrani; osim toga, izostale su aktivnosti koje su se za njih organizira­le, a nemaju više ni pristup računalu i internetu. “To što su trgovine malo radile, hladnoća, malo mogućnosti ljudima od strane udruga za ljude koje su zatvorene, puno manje usluga se pružalo beskuć­nicima, znači bili su samo najosnovniji uvjeti, znači hrana, čak se nije ni odjeća dijelila… To je bio najteži dio“, ispripo­vjedio im je beskućnik imenovan Niko o svojem doživljaju epidemije.

Iako istraži­vanje još nije završeno, već je sada očito da su beskućnici posebno pogođeni pan­demijom, da im njihova nejednakost ote­žava pristup raznim resursima, kao i u svakoj prirodnoj katastrofi, a to znači da su ušli u zatvoreni krug marginalizacije, piše Civilno društvo.

U sklopu projekta Suzana Sakić i Paula Greiner provele su deset polustrukturira­nih intervjua i tri intervjua sa stručnjaci­ma te su analizirale dostupnost podrške beskućnicima, promjene u svakodnevici i strategijama preživljavanja te nastojale ustanoviti kako sve to utječe na njihovo mentalno, emocionalno i fizičko zdravlje. Od djelatnika Hrvatske mreže za beskuć­nike doznale su, primjerice, da na zagre­bačkim ulicama postoji oko 700 ljudi bez krova nad glavom, od kojih prihvatilište u Velikoj Kosnici, uz svoje koje već ima­ju, može udomiti još 50 ili 100 ljudi. To znači da je još barem 600 ljudi vani sva­ke noći, kojima stoje na raspolaganju za noćenje vagoni i napuštene kuće – a vla­kovi su bili zatvoreni jer nisu prometova­li zbog epidemije, na što se nadovezao još i potres.

‘Gledam kak ću danas preživit’
Razgovarajući s beskućnicima, istra­živačice su otkrile i da malo ispitanika spontano spominje Covid-19 krizu kao nešto što ih zabrinjava, već se u svojim pričama fokusiraju na svoje svakodnevne probleme i strahove. Primjerice, bes­kućnik nazvan Jakov povjerio im je da misli da su beskućnici otporniji – “žive baš tim životom jer su već postali imuni“. Također, zamijetile su i rezigniranost: “Pa bojim se što, sve me manje i manje nešto brine, to je problem najveći, tak da postajem apatičan na tu situaciju, jednostavno, baš se za ništa ne sekiram, a to je u biti najgore”, kako im je rekao beskuć­nik Kornelije. O iskustvima razgovora s beskućnicima, Paula Greiner kaže sljede­će: “Intervjui koje smo provodile za me­ ne su bili vrlo ispunjavajući i ostavljali su pozitivne emocije, osobito u slučaje­vima kada bismo se uspjeli povezati s ispitanikom ili kada bismo intervju provo­dile s osobom koju smo dobro upoznale ili koju smatramo prijateljem. Vrlo često bi osobe izražavale svoje zadovoljstvo in­tervjuom, pažnjom i interesom za njiho­vu priču. Sve u svemu, mogu reći da sam iz svega puno naučila.”

Na pitanje kako vidi budućnost, bes­kućnik nazvan Dorijan odgovara im is­kreno: “Nemam pojma. ‘Opće ne gledam tak daleko. Gledam kak ću preživit’ da­našnji dan i ovaj sutrašnji”. Jedan od pro­blema je, ističe Suzana Sakić, da beskuć­nici katkad nemaju osobne dokumente. Budući da se osobna iskaznica veže uz mjesto prebivališta, ljudi koji ga nema­ju, nemaju ni legitimacije, pa ne mo­gu ostvariti prava u sustavu socijalne i zdravstvene skrbi ili pronaći legalno za­poslenje. U istraživanju su, primjerice, upoznale čovjeka koji zbog administra­tivnih komplikacija nema OIB; iako je narušena zdravlja, nema pristupa medi­cinskom ni bilo kakvom drugom obliku skrbi. Također, beskućnici su izloženi za­konskom progonu. Za sve koji borave ili spavaju na javnom mjestu, sukladno Za­konu o prekršajima protiv javnog reda i mira iz 1994, predviđena je globa od 50 do 200 DEM ili zatvor. Nadalje, osobe koje se zateknu izvan mjesta prebivališta bez valjanog osobnog dokumenta mogu do­ biti i izgon iz grada – a za takve su slu­čajeve također doznale Sakić i Greiner.

Prema njima, to pokazuje da zbog nedo­stataka socijalnih i drugih usluga u ma­njim sredinama, ljudi dolaze u Zagreb i druge veće gradove. Također, premda po­stoje naznake da bi se u novom Zakonu o socijalnoj skrbi to moglo promijeniti, trenutačni iznos zajamčene minimalne naknade – tzv. socijalna pomoć – za rad­no sposobnog samca iznosi 800 kuna, a za radno nesposobnog samca 920 kuna. To je, kada se u obzir uzmu cijene najma, nedostatno da unajme stan ili sobu. Isto­dobno, osobe koje su smještene u prihva­tilištima na cjelodnevnom boravku, ne­maju pravo na zajamčenu minimalnu naknadu.

Teško se izvući
“Prihvatilišta i prenoćišta za beskuć­nike”, kaže Suzana Sakić, “kao i druge us­luge poput dnevnih boravaka, u Hrvat­skoj vode neprofitne organizacije. One su ovisne o donacijama i prijavama na razli­čite natječaje za dodjelu bespovratnih fi­nancijskih sredstava, ali to je neodrživo jer se nerijetko događa da objave natječa­ja kasne ili da proces ocjenjivanja projek­tnih prijava dugo traje. Onda dolazi i do diskontinuiteta u pružanju usluga, što u konačnici predstavlja veliku prepreku za socijalnu inkluziju osoba u beskućniš­tvu”.

bl