“Osobe s invaliditetom ne treba sažalijevati već ih razumjeti i pomoći im da se obrazuju i zaposle. Iz vlastitog iskustva znam da uvijek dajemo više jer se želimo dokazati i pokazati da možemo biti korisni”, rekao nam je Damir Prevarek (52) iz Zagreba. Kao gluhoslijepa osoba posvjedočio je za Generaciju s kojim se sve poteškoćama susretao na tržištu rada.

Dugo je radio kao pizza majstor, no kada je 2010. godine u potpunosti izgubio vid bio je primoran napustiti posao koji je volio i dobro znao obavljati. Tada je imao samo 40 godina i osjećao se dobro te je želio i dalje raditi. Obratio se, kaže, Hrvatskom zavodu za zapošljavanje sa željom da se prekvalificira za fizioterapeuta ili masera. No tada je uslijedio hladan tuš – otvoreno su mu rekli su da takvih programa za gluhoslijepe osobe nemaju i poslali ga u invalidsku mirovinu u kojoj je već 12 godina.

“Završio sam elektrotehničku školu, no bilo je to ’90-ih u vrijeme rata i tada u mojoj struci nije bilo posla. Tako sam silom prilika prvo počeo raditi u kvartu u Rudešu u jednoj pekarni. To je bilo 1992. i tamo sam radio dvije godine. Kako je to bio noćni rad i bio sam mlad te htio nešto više, želja mi je bila učiti za pizza majstora. Tada još nije bilo škole za to zanimanje pa sam privatno morao tražiti nekoga i plaćati mu da to naučim. Tako sam pola godine proveo u jednoj pizzeriji u Zaprešiću”, započeo je Damir.

Dodao je kako je slučajno jedan njegov prijatelj tada radio kao dostavljač u poznatoj pizzeriji ‘Baschiera’ pa je tamo prešao i idućih nekoliko mjeseci učio za pizza majstora.

‘Kada sam ostao bez vida bilo mi je teško’

Njegov je samostalni rad kao pizza majstor počeo 1996. u tadašnjoj pizzeriji Zadar na Cvjetnom trgu gdje je radio 8 godina. Kasnije je, kaže, odrađivao i neke sezone na moru, no 2010. se sve promijenilo.

“Kako sam 2007. godine u potpunosti ostao bez vida, sve mi je teže bilo raditi ovaj posao. Još sam tri godine odradio u pizzeriji na Jankomiru i onda više nisam mogao. Nisam više imao potrebnu brzinu niti sam mogao pamtiti toliko narudžbi. Došlo je do zasićenja. Jedino što sam vidio bila je razlika između mraka i svjetla, a isto je i danas”, prisjetio se Damir.

No napomenuo je kako mu je radno okruženje bilo dobro i imao je potporu kolega s posla.

“Svi su naučili da moje stvari moraju biti uvijek na istom mjestu. Podršku sam imao. Naime, mi smo bili mala skupina ljudi koja je bila zatečena u malom prostoru i morali smo surađivati. Kolege su naučile da mi se najave kada se kreću pored mene i da sve vrate na svoje mjesto, ako su uzeli nešto moje.”

Na naš upit kako se osjećao kada je bio primoran ostaviti posao koji je volio, odgovorio je:

“Bilo mi je jako teško. Radio sam posao za koji sam bio dobro plaćen, tako da mi je i s financijske strane bilo teško. Našao sam se u situaciji da odjednom više ne mogu raditi taj posao, a imao sam volju i želju dalje raditi i biti koristan. Imao sam samo 40 godina, a bio sam prisiljen otići u invalidsku mirovinu.”

‘Volio bih da su me pustili da učim i radim’

I tu kreće njegova priča s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje.

“Došao sam tamo i konkretno im rekao da imam 40 godina, da sam mlad i da se osjećam dobro i zdravo te da mogu raditi nešto drugo. Naime, moj je čitav život bio rad s rukama. Mogao sam tako nastaviti i dalje. Bio sam spreman učiti i ići za fizioterapeuta ili masera, jer do mirovine mi je ostalo više od 20 godina. No dobio sam odgovor da država nema nikakve potpore niti programe kojima bi me mogli prekvalificirati ili usavršavati. Rekli su mi da ako želim ići za masera neka sam sebi uplatim tečaj, a da oni takvih programa nemaju za gluhoslijepe osobe”.

Tako su ga te 2010. godine zapravo poslali u mirovinu od 1.100 kuna mjesečno, što mu je predstavljao veliki šok.

“Kad radite vi ste socijalizirani, krećete se, idete na posao i s posla, osjećate se korisno i dobro jer možete raditi. Bitna je volja i podrška. Kada čovjek nešto napravi sam, a gluhoslijepa je osoba, osjeća se dobro i korisno. Ja bih bio zadovoljan i s manjom plaćom, ali samo da su me pustili da učim i radim”, požalio se Damir.

Na naš upit kako mu izgleda život u mirovini, odgovorio je:

“Živim sam, sam si moram spremati ručak, jesti, čistiti i prati. Nakon 2012. sam upisao Psihosocijalnu rehabilitaciju u Centru za odgoj i obrazovanje odraslih osoba ‘Vinko Bek’ u Zagrebu. Gotovo u jednoj školskoj godini sam savladao orijentaciju i kretanje sa štapom. Imali smo i psihologa te učili svakodnevne vještine poput kuhanja i peglanja. Putovao sam samostalno do Centra i do stana. Bio je to jedan jako dobar i koristan program koji mi je pomogao da samostalno živim”.

‘Teško je ako nemate podršku sustava’

No želja za poslom je i dalje postojala pa je s kolegom ipak krenuo na tečaj za masažu na Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu.

“Htio sam ići jer ne mogu biti doma i samo sjediti. Imali smo asistenticu koja nam je pomagala. Završili smo taj tečaj, ali ga nismo mogli upisati u radnu knjižicu jer je nismo imali. Krenuo sam i u Udrugu gluhoslijepih osoba Zagreb. Tamo sam upoznao ljude i tamo još uvijek radim kao volonter te masiram po dogovoru”, rekao nam je Damir.

Osobama s invaliditetom koje žele raditi poručio je da se trude i ne odustaju jer mogu biti korisne društvu, a rad će i njima biti samo na dobrobit.

“Uvijek govorim mladima koji su sada u sustavu obrazovanja da je znanje moć. To je jedino što vam nitko ne može uzeti, Motiviram ih da uče i da traže uvijek bolje za sebe jer samo tako mogu pridonositi društvu. Važno je da se ne zadovolje s postojećim stanjem, pogotovo ako imaju želju i volju za radom. No, teško je ako nemate podršku države niti prilagođene programe. Svi mogu biti korisni bez obzira na vrstu invaliditeta. Ako rade, dobro je svima – poslodavcima, državi i pojedincu. Bolje to nego da su osobe s invaliditetom na državnim jaslama i da primaju invalidsku mirovinu. Bilo da ste osoba koja je slijepa ili gluha, dopustite si da probate, jer to će biti bolje za vaše zdravlje i za vaš duh. Sve je bolje nego da provodite vrijeme sami kod kuće. Tada upadate u depresiju, i to nije dobro ni za koga”.

Naveo je i neka zanimanja povoljna za gluhoslijepe osobe – to su fizioterapeuti, informatičari, maseri, sve ono što je taktilno.

“No sve sna kraju ovisi o potpori društva. Da država, to jest, sustav, prepozna da takvi ljudi bez obzira na invaliditet mogu ići na tržište rada i da mogu raditi i to im treba omogućiti. Slijepe osobe su dobri potrošači jer su im potrebna tehnička pomagala koja su skupa, stoga im treba više novaca, a zaraditi ga mogu samo ako im se da prilika da se zaposle”, rekao je Damir.

Upitali smo ga imaju li poslodavci danas predrasude prema osobama s invaliditetom i koje su najčešće.

“Već dugo nisam na tržištu rada, no koliko vidim ima još predrasuda. Poslodavci radije plate kaznu nego da zaposle osobu s invaliditetom. Uvijek ima takvih poslodavaca, ali smatram da je za to kriva država jer to potencira malim kaznama, umjesto da ulaže u nas. No ima i dobrih primjera poslodavaca koji zapošljavaju osobe s invaliditetom. Ipak, predrasuda i dalje ima. Navodno imamo preko 500.000 ljudi s invaliditetom u Hrvatskoj. To je velik broj i nimalo zanemariv. Poslodavci misle kako mi ne možemo dobro komunicirati. Pitaju se što ta osoba može napraviti? To bi bilo prvo pitanje. Nemaju spoznaju o tome što osobe s invaliditetom mogu napraviti. Ja znam da mogu puno, ali se stvorila fama da mi uvijek nešto tražimo, molimo i zahtijevamo. Ne razumiju da ti ljudi mogu dati, možda ne 100 posto, ali potrebno im da je dati šansu i potporu”, rekao je Damir.

Za kraj je otkrio i što bi trebalo učiniti da se osobe s invaliditetom više uključe u društvo i na tržište rada.

“Ako osoba s invaliditetom želi raditi, a mnogo mladih je u takvom stanju, treba ih potaknuti. Postoji veliki broj ljudi koji žele raditi. Konkretno, centar ‘Vinko Bek’ ima srednju školu za slijepe i slabovidne osobe i tamo nude edukaciju za jedno administrativno zanimanje koje danas više nije zanimljivo na tržištu rada. ‘Vinko Bek’ spada pod socijalnu skrb, a ne obrazovanje. To bi trebalo promijeniti. Ljude s invaliditetom bi trebalo obrazovati za zanimanja koja su tražena na tržištu, a ne za neka koja više ne postoje. Oni ostaju doma i ne rade jer s tim zastarjelim zanimanjem ne mogu pronaći posao. Njih ne treba ih sažalijevati već ih razumjeti i pomoći im. Osobe s invaliditetom uvijek daju više nego ‘zdravi’ ljudi jer se žele pokazati da mogu pa se više daju u svoj posao”, poručio je Damir za kraj.

Barbara Kraš Kedmenec

*Tekst je objavljen u sklopu projekta “Zajedno do uspješne integracije“, kojeg financijski podupire Grad Velika Gorica.

Foto: privatna arhiva/Savez Dodir