/PLES KAO TERAPIJA – Petra Seitz: Oboljele žene su uspjele vratiti osjećaj svoje ljepote, senzualnosti i snage!

PLES KAO TERAPIJA – Petra Seitz: Oboljele žene su uspjele vratiti osjećaj svoje ljepote, senzualnosti i snage!

“Osim što se sjajno osjećam dok plešem, volim plesom raditi dobre stvari, širiti njegovu snagu i ljekovitost”, rekla nam je 42-godišnja Petra Seitz. Ova plesačica i majka petogodišnje djevojčice plesom se bavi odmalena, a u sklopu svog studija Alldance pomaže i ženama oboljelim od raka dojke. Spomen je to, kaže, na njezinu majku koja je izgubila bitku od te teške bolesti. Svake godine u svom studiju kreira predstavu u koju uključi i korisnice Udruge Sve Za Nju, a ‘Bez cenzure’ naziv je kreacije nastale ove plesne sezone.

Petra je po struci voditeljica plesnih tehnika i peta je godina IPD-a škole za tjelesno orijentiranog terapeuta. Velik dio života provela je na pozornici što kroz plesne predstave, što plešući za pjevače. Upitali smo ju o ljubavi prema plesu, suradnji s Udrugom Sve Za Nju, predstavi ‘Bez cenzure’, reakcijama oboljelih žena na ples i plesnim tehnikama kao što su Chair dance i Feminem jazz koje stavljaju naglasak na ženstvenost.

Koliko dugo se bavite plesom i zašto ste odabrali ovakav način izražavanja?

U prvi plesni studio sam ušetala s devet godina. Želja je postojala i ranije, ali je to bio trenutak kad me mama primila za ruku i odvela. Od tada pa do danas to je moja prva ljubav. Mom tijelu je oduvijek pasala ta kombinacija truda, fokusa, predanosti i rezultata koji su uvijek neminovno tu. I jedno od rijetkih mjesta gdje sam mogla dati cijelo svoje srce bez imalo susprezanja. Mjesto gdje sam mogla pokazati, isplesati sve svoje emocije i pustiti ih da prođu kroz mene.

Koliko god bila nesigurna kao djevojčica ili djevojka, u plesu sam bila u kontaktu sa svojom snagom i moći. Koliko god se zatekla u životu da mi je nešto teško ili da se cijeli svemir urotio „protiv mene“, kroz ples sam jasno osjećala svoju sposobnost upravljanja svojim životom. Želim reći da je ples za mene bio i terapeutskog značenja. Pomoć u sazrijevanju, upoznavanju sebe, pa i zaljubljivanju u sebe. Kad sam tri mjeseca nakon poroda ušla u dvoranu s 20-tak kila viška, u dvorani u ogledalu vidjela sam prekrasnu rasplesanu ženu – jer se upravo tako osjećam dok plešem – ženstveno, seksi i moćno.

Kako to da ste odlučili voditi ples za udrugu žena oboljelih od raka dojke?

Osim što se sjajno osjećam dok plešem, volim plesom raditi dobre stvari, širiti njegovu snagu i ljekovitost. Prva mi je pala na pamet Udruga Sve Za Nju žena oboljelih od raka dojke jer mi je majka izgubila svoju bitku od te bolesti još dok sam bila djevojka. To je bio neki moj način da napravim nešto na uspomenu na svoju majku.

Udruga, točnije glavna koordinatorica programa u Udruzi Ljiljana Vukota i ja smo se odmah razumjele, žene članice su odlično reagirale na radionice koje sam vodila i zapravo sam od 2015. dio njihove redovite ponude korisnicama kao dio pomoći u cijelom tom procesu bolesti – plešu žene koje tek čeka operacija, koje su u procesu liječenja i one kojima je bolest dio prošlosti.

Recite nam više o predstavi ‘Bez Cenzure’. Kako je nastala, gdje je dosad izvođena i može li se još pogledati?

Svake godine u svom studiju kreiram predstavu u koju uključim i korisnice Udruge Sve Za Nju. „Bez cenzure“ je kreacija nastala ove plesne sezone i izvele smo je dva puta u Teatru &TD, a 28. listopada ćemo je izvesti u Lisinskom te ovim putem pozivam da nas dođete pogledati!

Plesna predstava ‘Bez cenzure’ je koncipirana na senzualnom plesu na stolicama. Bavi se razvojem i oslobađanjem žene u suvremenom društvu i traganju za unutarnjom snagom, senzualnošću i ženstvenošću u raznolikim životnim okolnostima uključujući i one najteže – borbe s opakim bolestima.

Kakve su reakcije žena na ples i koliko im on pomaže u borbi s ovom opakom bolešću?

Žene su oduševljene time što je ples učinio za njih. Iako sam znala što nudim, ipak sam se i sama iznenadila. Žene koje je bolest fizički i emocionalno izmučila, koje su ostale bez svojih „ženskih dijelova“ (kojima su odstranjene grudi, maternica, jajnici) te imaju posljedice terapija na tijelu su kroz ples uspjele vratiti svoj osjećaj sebe u tom tijelu, vratiti osjećaj svoje ljepote, senzualnosti i snage te vrlo rado i otvoreno govore o tome.

Ljiljana Pranjić, jedna od žena korisnica udruge napisala je: “Petrina plesna buđenja pomogla su da ponovno dođemo u kontakt sa zaleđenim dijelovima tijela i emocijama koje smo zakopale duboko u sebe. Nekada se kroz pokret uspije postići ono za što si nismo dozvolile da izađe van kroz riječi. Osobno, svjedočila sam i svojoj transformaciji i transformaciji drugih žena na radionicama. Sve ono što si nismo ni same usudile priznati, izlazilo je van kroz plesnu terapiju, pucalo je, padalo s nas i razbijalo se u tisuće komadića. Nakon pola godine bile smo sigurnije u sebe i počele smo se dobro osjećati u svojoj koži. Kroz ove godine, naša grupa je rasla. Prve godine na pozornicu je stalo sedam, a ove godine 14 žena. Neke smo izgubili po putu. Sjetimo ih se kada plešemo. I nastavljamo slaviti život plesom.”

Kada i zašto ste otvorili studio Alldance? Kakve tečajeve i radionice nudite?

Studio sam otvorila 2010. godine iz želje da ponudim ženama mjesto gdje će moći kroz plesni pokret primjeren ženama (u tom trenutku nije postojalo ništa slično) raditi i na svojoj plesnoj tehnici i koristi ga kao terapijski/ljekovit način istraživanja same sebe. S vremenom se izbistrila potreba žena za senzualnim izražavanjem. Pokazalo se da im tu zapinje, da nisu slobodne, da se srame. Nastale su radionice i tečaj plesa na stolici Chair dance te za Feminem Jazz (jazz dance s naglaskom na ženstvenost) oboje se pleše u štiklama i seksi odjeći.

Uz to sam kreirala Body Poetry ciklus od pet radionica za žene koje su spremne za malo dublji rad na sebi te radionice Plesnog buđenja za žene koje tek ulaze u otkrivanje plesa kao moćnog alata. Svrha svih ovih radionica je da smanjimo strah, sram, da vratimo igru koja je temelj naše senzualnosti, da se dublje povežemo sa sobom i krenemo uživati u vlastitoj ljepoti (nas i našeg tijela). Sve plesne radionice su namijenjene ženama iznad 25 godina, gornje granice nema. Ženama koje su se odlučile probuditi kroz plesni pokret.

Surađujete i s profesionalnim fotografom umjetnikom Ratkom Mavarom. Kako je došlo do ove suradnje i koliko ženama znače umjetničke fotografije?

U projektu Feminem movement photo žene imaju prilike stati pred njegov objektiv i zabilježiti svoju ženstvenost koju su osvojile u našoj dvorani. U studiju nastaju prave umjetničke fotografije koje će uskoro biti prikazane u samostalnoj istoimenoj izložbi, a do tada se dio fotografija prikazuje u sklopu predstave ‘Bez cenzure’. Sam proces fotografiranja je ženama također vrlo bitan dio procesa osvajanja svoje ljepote. Na kraju ostane i neka vrsta potvrde i dokaza koji možeš držati u svojim rukama i vidjeti sve ono što si osjetila u sebi.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Ratko Mavar