Slaven Škrobot u kratkom opisu na svom blogu ističe kako se smatra pustolovom te strastvenim zaljubljenikom u glazbu i putovanja. Njegovo putovanje, ili drugi život, kako ističe da to voli nazivati, započeo je 2009. godine kada je nesretnim skokom u more, pri padu na prijatelja, slomio vrat i ostao nepokretan te završio u kolicima s dijagnozom ‘tetraplegičar’. Njegova inspirativna priča postala je primjer borca i čovjeka koji živi svoje snove unatoč dijagnozi koju je dobio.

Na samom početku razgovora otkrio nam je koliko mu je bilo teško pomiriti se sa situacijom nakon nesreće.

“Sa situacijom sam se pomirio već u samom startu, ali ono što nisam gubio jest nadu da ću jednog dana prohodati. Rekao sam sam sebi da je situacija ovakva kakva trenutno je i da si život moram prilagoditi tome, a što bude u budućnosti bude. Nakon ozljede sam živio na četvrtom katu bez lifta i u neprilagođenom stanu. Svaki dan zvao bih prijatelje koji bi bili slobodni i koji bi me nosili niz stepenice kako bih izašao van. Kad njih nije bilo, vrijeme sam uglavnom u sobi provodio sam gledajući ljude po društvenim medijima kako putuju i kako se bave različitim sportovima. To je u meni probudilo nekakvu vatru i nevjerojatnu volju te inat”, istaknuo je Slaven. “Znao sam da nešto moram napraviti sa sobom i da se moram pokrenuti te pronaći nešto što će me ispunjavati te mentalno ojačati. U početku je to bila glazba, a onda su došla putovanja”, dodao je.

I tu počinje njegova putopisna priča. Otkrio nam je kako se rodila ljubav prema putovanjima.

“Na mojem prvom ljetovanju nakon rehabilitacije nisam znao što moje ‘novo’ tijelo može i za što sam sposoban. Možemo reći da sam bio još poprilično zbunjen i izgubljen. Moji prijatelji došli su na ideju da me vode na gliser što je mene oduševilo, ali moju obitelj nije. Želio sam i dalje uživati u stvarima koje sam radio i prije ozljede pa sam bez razmišljanja pristao. Nakon toga došao je i prvi put u Sarajevo za koji uopće nisam znao jesam li sposoban sjediti pet sati u autu do tamo. Ubrzo nakon otišao sam s prijateljem na festival i spavao u kampu. Svako to putovanje i izlet bili su stepenica iznad prethodnog i ispit za moje tijelo gdje bih shvatio da mogu više. Tako se dogodio i prvi let avionom, putovanje po Europi i moj prvi put izvan Europe, u Maroko”, otkrio nam je naš sugovornik.

Otkrio je i postoji li neko mjesto koje bi želio ponovno posjetiti te koji su najčešći problemi s kojima se susreće na svojim putovanjima.

“S obzirom na to da biram mjesta koja me iskreno jako zanimaju, volio bih se vratiti na sva mjesta koja sam proputovao. Svugdje mi je bilo lijepo, vidio sam impresivne stvari, upoznao zanimljive ljude, učio o kulturi i lokalnim običajima te doživio svakakve stvari”.

Problema je mnogo, ističe Slaven, ali oni i najčešće ovise o vašim potrebama, fizičkom stanju i naravno, o destinaciju. Svi smo mi različiti, svatko ima drugačije potrebe, želje i prioritete. Netko se nikako ne želi dati u tuđe ruke, netko voli luksuz, netko voli da mu je sve prilagođeno, a netko se boji da ga se nosi niz stepenice. “Meni osobno najveći problem na putovanjima predstavlja prtljaga i obavljanje osnovnih fizioloških potreba. Osim toga, rekao bih da je tu neinformiranost od strane iznajmljivača, aviokompanija i ostalih ljudi, nedostupnost informacija i neprilagođenost. Ipak, bez obzira na sve te probleme i prepreke stvari se daju riješiti, ali za to treba velika odlučnost, čelična volja i upornost”, objasnio je.

Australija – savršeno prilagođena destinacija

Već ranije smo pisali o (ne)prilagođenosti infrastrukture za osobe s invaliditetom, a Slaven nam je ispričao i o tome kakva je prilagođenost infrastrukture za osobe u invalidskim kolicima u zemljama koje je posjetio na svojim putovanjima. Zanimalo nas je postoji li neka zemlja koju može izdvojiti da ima posebno (ne)prilagođenu infrastrukturu.

“Govorimo li o Africi, onda je ona nikakva. Govorimo li o Australiju onda se tu vuče paralela s rajem. Samim time, izdvojio bih Australiju kao savršeno prilagođenu destinaciju. Ipak, radi rigoroznih zakona u Australiji, putnik koji kao ja voli ići van ruta predviđenih za osobe u kolicima, naići će na mnoge probleme. U Africi se takve stvari rješavaju po brzom postupku i za jako malo novca, dok će vas u Australiji tužiti ako vas netko nosi po stepenicama, u Africi će to za ‘mali tip’ učiniti vrlo rado”. 

Smatrate li da su ljudi otvoreni i susretljivi prema osobama s invaliditetom?

“Gdje god sam išao, ljudi su mi uvijek rado pomagali. Rekao bih kako nije do ljudi već do same osobe s invaliditetom, kako se postavi i kako zrači”, odgovorio je naš sugovornik i objasnio kakva je situacija u Hrvatskoj te susreće li se često s predrasudama o osobama s invaliditetom. 

“Iskreno, ne obazirem se na to i ne zamaram se time. Ja imam svoj život, svoju priču i svoj cilj / misiju. Što god ljudi rekli i koliko god me podcijenili ja ću im uvijek dokazati da su u krivu. Nije bitno što ljudi govore već kako sami sebe vidimo i kako se osjećamo. Za mene je percepcija invaliditeta u glavi, a puno je onih koji su zdravi i sposobni, ali umno ograničeni”. 

Usporedio je našu zemlju s nekim zemljama u okruženju kao i nekim od razvijenijih zemalja koje je proputovao.

“Rekao bih da je Hrvatska tu negdje između. Za razvijenim zemljama kaskamo po par desetljeća, ali odete li npr. do naših susjeda u Crnu Goru, Srbiju ili u BiH shvatit ćete da nam ipak nije toliko loše iako generalno je i svi mi zaslužujemo biti uključeni. Živjeti dostojanstveno, bez prepreka i biti dio zajednice”, naglasio je Slaven.

Putnik godine, a nije napravio niti jedan korak

2020. Slaven je dobio i nagradu “Putnika godine”. U invalidskim kolicima u godinu dana obišao je Australiju, Tanzaniju, Jordan i Šri Lanku. Otkrio nam je koliko mu znači ta nagrada.

“Uvijek se na tu činjenicu volim našaliti da sam putnik godine bez da sam napravio jedan korak. Za mene ta nagrada itekako znači. I ne samo za mene, ona predstavlja sve OSI jer pokazuje i dokazuje da možemo sve, bez obzira na stanje”, rekao je i dodao kakvi su planovi za budućnost te što sljedeće planira posjetiti.

 “Planova je mnogo. Prioritet je na zimu otputovati u Aziju i napisati knjigu. Neki dugoročan plan je ‘odbiciklirati’ od Zagreba do Senegala. Naravno, sve te stvari i planovi prvenstveno ovise o financijama”, objasnio je Škrobot za naš portal.

Borba s MS-om nije pokolebala Jasminu, u njoj je proradio dalmatinski dišpet

Jasmina Fritz od multiple skleroze oboljela je 1999. godine, ali pred bolešću nije pokleknula, nego je pozitivan duh i optimizam gura naprijed. Na na naše upite Jasmina je odmah na početku rekla kako će se ograditi jer ne može govoriti općenito o oboljelima od MS-a niti o problemima drugih invaliditeta. Opisala nam je je napore koje je prošla kako bi dobila procjenu svog zdravstvenog stanja i rješenja komisije.

“Bez obzira na dijagnozu MS trebalo mi je više od četiri godine da bi komisija napisala da sam invalid, jer sam hodala bez pomagala i zamislite, za njih, dobro izgledala. Velikom borbom dobila sam procjenu svog stanja i komisija mi napokon daje invalidnost 90 posto”, objasnila je i dodala: “Nisam mogla imati nikakva prava pa mi taj papir nije ništa pomogao niti značio. MS, dijagnoza problema mozga i leđne moždine nema nikakvih prava. Nova borba je trajala sljedećih pet godina, tada napokon dobivam rješenje 80 posto invalidnost na donje ekstremitete. Iako je od samog početka bio problem hod tj. pad stopala koji mi je osim hoda remetio i ravnotežu”, rekla je te istaknula da je njezino mišljenje, odnosno iskustvo o uređenosti pristupačnosti institucijama u našem gradu vrlo je loša. Počevši o samoj instituciji koja nam procjenjuje stupanj invalidnosti, institucija koja nam omogućava rehabilitaciju, mnoge zgrade su bez lifta, kao i moja u kojoj živim, a jednako tako i brojne kulturne, sportske ustanove…”, rekla je naša sugovornica.

Istaknula je da okolina i nema baš previše razumijevanja.

“Susjedi ne žele ugraditi lift, u tramvaju vam rijetko ustupe mjesto za sjesti, u svim ustanovama veliki natpis je kako invalidi imaju prednost, ali često će se dogoditi da Vas neće pustiti ili se ljute ako dođete preko reda. Također, primjera radi, na naše parkirno mjesto označeno za invalide vrlo često parkiraju se automobili bez oznake invalidnosti”, upozorila je Jasmina.

Problemi pri zapošljavanju

Naša sugovornica ističe da se osobe s invaliditetom nerijetko susreću s diskriminacijom pri zapošljavanju te naglašava kako govori isključivo o svojim iskustvima, kao i još nekim osobama oboljelim od MS.

“Rečeno mi je više puta, ‘da nemate bilo koji ekstremitet – to je invalidnost i mogućnost zapošljavanja, ali MS je bolest s 1000 lica, nepredvidiva i kao takva poslodavcu velika nesigurnost dužine i kvalitete Vašeg rada'”. “U odgojno-obrazovnim institucijama osobe s invaliditetom nisu se mogle zaposliti. Međutim, čim se zakon promijenio, ja sam se počela boriti sa zapošljavanjem od 2015. godine. Tada doživljavam udarce u hladne, sive, visoke zidove s diskriminirajućim porukama”.

Jasmina je ispričala da je borba s bolešću počela je 1999., ali u obzir nije dolazila predaja nego optimizam da će uspjeti. Na pitanje što joj je motivacija, odgovorila je da nije u pitanju floskula nego tvrdoglavi dalmatinski dišpet: ‘Pobijedit ću, dokazat ću’. Jedna od motivacija koja me gura naprijed je želja da u novinama piše: Pobijedila je tešku dijagnozu jer je željela živjeti i raditi”.

‘Odlazak na posao, atmosfera na poslu su moj lijek, to je moja pobjeda’.

Jasmina Fritz

“Diplomirala sam pedagogiju, završila i za asistenta u nastavi. I ponovno ništa, imate štaku – ne možete raditi s djecom. Unatoč tomu, nisam se željela predati nego sam išla volontirati, nisam dopustila ‘da me uguše’. Tako sam došla do Udruge i predsjednica N.B. me primila kao volontera i tako mi otvorila ‘vrata sreće’ i novog života. Uspjeli smo se izboriti za to da se zaposlim preko javnih radova. Zahvaljujući tome dobila sam novi smisao života i samopouzdanje mi se vratilo. Nisam ni jedan dan bila na bolovanju, sretna sam, ponosna i zahvalna. Osmijeh na licu, zagrljaj mojih suncokreta s Downovim sindromom u Udruzi su moj vjetar u leđa, lijek i korak do moje želje.

Odlazak na posao, atmosfera na poslu su moj lijek, to je moja pobjeda. Predsjednici N.B. zahvalna sam što mi je pomogla te me vratila u život i napravila veliko dobro djelo učinivši sretnom moju obitelj i mene”, zaključila je Jasmina.

Bjonda Lučić

Instagram/Slaven Škrobot, Pixabay

*Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije