“Osjećaj straha od samoće i starosti prirodan je i razumljiv, ali ne mora određivati kvalitetu života. I u kasnijim godinama moguće je pronaći trenutke bliskosti, radosti i smisla, često upravo kroz male stvari poput razgovora, prisutnosti drugih ljudi, druženje i dijeljenje iskustava”, rekla nam je Petra Štih Čusak, edukantica završne četvrte godine psihoterapijskog pravca – logoterapije koja pomaže starijim osobama da pronađu smisao, čak i kada se osjećaju usamljenima i zaboravljenima.

Tijekom psihosocijalne prakse u Domu za starije osobe Trešnjevka, Petra je došla na ideju da osmisli logoterapijske radionice za korisnike doma usmjerene na razgovor o životnim iskustvima, promicanje mentalnog zdravlja i međusobnu podršku među sudionicima. Pokazalo se, kako ističe, da postoji stvarna potreba za ovakvim oblikom susreta te su njezina iskustva sa starijima vrlo pozitivna i inspirativna.

U proteklih godinu dana volonterski je održala dvadesetak radionica, koje se održavaju otprilike dva puta mjesečno, što jasno pokazuje kontinuitet i interes sudionika za ovakav oblik susreta.

U intervjuu za Generaciju Petra nam je otkrila više o samim radionicama i kako pomažu starijima, kakve su reakcije sudionika, s čime se sve suočavaju starije osobe, posebice one u domovima za starije, kakvo im je mentalno zdravlje te što bi poručila svim osobama treće dobi koje se boje starosti i usamljenosti.

‘Počinju drugačije gledati na sebe i vlastiti život‘

Kako to da ste se odlučili za logoterapiju i za rad sa starijim osobama?

Odlučila sam se za logoterapiju jer me oduvijek zanimalo pitanje smisla odnosno što nas pokreće, kako se nosimo s teškim životnim situacijama i kako u njima pronalazimo snagu. Logoterapija mi se približila kao psihoterapijski pravac koji na vrlo konkretan, ali i dubok način govori o tim temama.

Rad sa starijim osobama došao je prirodno kroz psihosocijalnu praksu u Domu za starije osobe Trešnjevka. U susretima s njima prepoznala sam koliko su njihove životne priče bogate i koliko takvi razgovori mogu imati vrijednost, no ne samo za njih, nego i za mene. Pokazalo se da postoji stvarna potreba za ovakvim oblikom susreta u kojem mogu podijeliti iskustva, osjećaje i promišljanja, što me dodatno motiviralo da nastavim rad u tom smjeru. Kroz radionice sudionici se osnažuju i postupno počinju drugačije gledati na sebe i vlastiti život, od pasivnih promatrača postaju aktivniji u oblikovanju svoje svakodnevice.

Kakva su vam iskustva rada u Domu za starije osobe Trešnjevka? Kakvo je mentalno zdravlje tamošnjih starijih osoba, ali i osoba treće dobi općenito?

Moja iskustva rada u Domu za starije osobe Trešnjevka su vrlo pozitivna i inspirativna. Kroz radionice sam imala priliku upoznati korisnike s bogatim životnim iskustvom i velikom spremnošću na razgovor te nesebično dijeljenje svojih životnih mudrosti, iskustava i znanja. Pokazalo se da im ovakav oblik susreta puno znači, osobito kao sigurno i poticajno okruženje za izražavanje i međusobnu podršku. S vremenom sam te ljude i osobno zavoljela, njihova otvorenost, toplina i spremnost na dijeljenje ostavljaju snažan dojam i čine ovaj rad za mene posebno vrijednim.

Također, važno je istaknuti i podršku djelatnika Doma, posebno socijalne radnice Gorane, čija su otvorenost i srdačnost uvelike doprinijele tome da se ovakav oblik rada uopće razvije i održi. Bez takve suradnje i povjerenja teško bi bilo ostvariti kontinuitet radionica. Tu je i Jelena, koja svojom toplinom i pristupačnošću značajno doprinosi tome da se korisnici osjećaju opušteno i prihvaćeno, što je za ovakav rad iznimno važno. Što se tiče mentalnog zdravlja, ono je, kao i u općoj populaciji, vrlo raznoliko. Kod dijela korisnika prisutni su osjećaji usamljenosti, gubitka ili zabrinutosti, što je razumljivo s obzirom na životne promjene koje donosi starija dob. Istovremeno, mnogi pokazuju iznimnu otpornost, sposobnost prilagodbe i vedrinu.

‘Svaka radionica započinje inspirativnom pričom’

Od kuda ideja za logoterapijske radionice za starije osobe? Jeste li sami osmislili koncept radionica i po čemu je svaka od njih posebna?

Ideja za radionice razvila se zapravo spontano, kroz rad s korisnicima. U početku su pokazali znatiželju i interes za to što je logoterapija i o čemu se u tom pristupu govori. Kako smo o tim temama počeli razgovarati, vidjela sam da im je to blisko i da žele nastaviti pa su se radionice postupno razvile u kontinuirani oblik rada.

Koncept radionica osmislila sam na temelju znanja iz logoterapije i iskustva psihosocijalnog rada sa starijim osobama. Svaka radionica započinje inspirativnom pričom ili životnom situacijom koja otvara određenu temu. Nakon toga sudionici promišljaju, dijele svoja iskustva i međusobno se nadopunjuju, a kroz razgovor se teme dodatno produbljuju iz logoterapijske perspektive. Posebnost radionica je upravo u toj kombinaciji: jednostavne, životne priče, osobna iskustva sudionika i promišljanje o smislu, vrijednostima, odgovornosti, slobodi volje što stvara prostor za povezivanje, razumijevanje i podršku.

Koliko često se radionice održavaju i kakve su dosadašnje reakcije sudionika?

Radionice nastojimo održavati u kontinuitetu, otprilike dva puta mjesečno, ovisno o organizacijskim mogućnostima i obvezama. U proteklih godinu dana održali smo dvadesetak radionica, što jasno pokazuje kontinuitet i interes sudionika za ovakav oblik susreta. Reakcije sudionika su vrlo pozitivne. Korisnici rado dolaze, aktivno sudjeluju u razgovorima i često već na kraju susreta pitaju kada će se održati sljedeća radionica, što pokazuje da im ovakvi susreti puno znače i vesele im se.

‘Važno je ne povlačiti se u potpunosti’

Koji su najveći izazovi s kojima se starije osobe, posebice one u domovima, susreću?

Starije osobe, osobito one u domovima, suočavaju se s različitim izazovima koji su često povezani s velikim životnim promjenama. To uključuje gubitak bliskih osoba, promjene u zdravlju, smanjenje samostalnosti te prilagodbu na novi način života i okruženje. Kod dijela korisnika prisutan je i osjećaj usamljenosti ili smanjene povezanosti s obitelji i ranijim životnim okruženjem. Također, može se javiti potreba za većim osjećajem svrhe i korisnosti u svakodnevici. Istovremeno, važno je naglasiti da i u takvim okolnostima mnogi uspijevaju očuvati osjećaj smisla, osobne vrijednosti i povezanosti s drugima.

Upravo zato su ovakvi susreti i radionice važni jer pružaju prostor za povezivanje, razmjenu iskustava, podršku i jačanje osjećaja smisla i pripadnosti. Na taj način starijim osobama omogućuje se da i dalje aktivno sudjeluju, dijele sebe i osjećaju se viđenima i prihvaćenima.

Za umirovljenike u Slavoniji mobilna ljekarna je spas: ‘Ne mogu drugačije, nemam auto’

Koja je vaša poruka za kraj? Što biste poručili starijim osobama koje se boje samoće i starosti?

Poručila bih da je osjećaj straha od samoće i starosti prirodan i razumljiv, ali da ne mora određivati kvalitetu života. I u kasnijim godinama moguće je pronaći trenutke bliskosti, radosti i smisla, često upravo kroz male stvari poput razgovora, prisutnosti drugih ljudi, druženje, dijeljenje iskustava. Važno je ne povlačiti se u potpunosti, nego, koliko god je moguće, ostati otvoren za kontakt i povezivanje s drugima. Upravo u tim susretima često se ponovno otkriva osjećaj pripadnosti i potvrda vlastite vrijednosti. Svaka životna faza nosi svoje izazove, ali i svoju vrijednost, a životna iskustva koja starije osobe nose u sebi imaju posebnu snagu i značenje, kako za njih same, tako i za ljude oko njih.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva