“Cilj serijala je podučiti publiku o načinima na koje mogu biti prevareni i dati im alate da prepoznaju medijske laži i falsifikate”, rekao nam je Nebojša Slijepčević. Ovaj poznati redatelj i scenarist jedan je od autora dokumentarne serije ‘Kolaži o laži’ koja se tijekom protekle godine prikazivala na HRT-u.

U intervjuu za Generaciju otkrio nam je zašto se odlučio na serijal koji se bavi aspektima obmanjivanja javnosti u svakodnevnom životu u 21. stoljeću, kakve sve manipulacije mogu biti prisutne u medijima, jesu li svi dokumentarni filmovi istiniti i koliko su mladi u Hrvatskoj medijski pismeni.

Kako ste došli na ideju za snimanje dokumentarne serije ‘Kolaži o laži’?

Idejna začetnica serije je producentica Rea Rajčić koja se temom laži bavi već desetak godina. Rea, Judita Gamulin i ja počeli smo razrađivati seriju usred Trumpovog mandata, neposredno nakon što je Velika Britanija izašla iz EU. Vjerojatno ni Trump ne bi dobio izbore, ni Brexit ne bi prošao na referendumu, da nije bilo ozbiljnih medijskih manipulacija i širenja laži preko društvenih mreža.

Upravo su ta dva događaja jasno pokazala koliko je medijska nepismenost opasna. Činilo nam se da nema važnije teme od laži u medijima, i medijskog opismenjavanja građana. A onda je došla korona, društvo se rascijepilo i potreba za razumijevanjem medijskog krajolika postala je još jača.

Koje su glavne teme kojima se bavite u serijalu? Što ih povezuje i koji vam je bio krajnji cilj?

Svaka od šest epizoda serije bavi se drugom temom, a sve ih povezuje lažljiva priroda suvremenih medija. Prva, i rekao bih, krovna epizoda serijala bavi se lažnim vijestima, a zatim se bavimo teorijama zavjere, dokumentarnim filmom, „deep fake“ softverom i ostalim načinima falsificiranja video materijala, marketingom i društvenim mrežama.

Cilj serijala je podučiti publiku o načinima na koje mogu biti prevareni i dati im alate da prepoznaju medijske laži i falsifikate. Zato epizode nisu koncipirane kao predavanja, već kao praktični eksperimenti. U svakoj epizodi proizvodimo pred kamerom jednu laž ili falsifikat, pratimo proces nastanka i širenja te laži, malo lažemo i gledatelje, a zatim tu istu laž razotkrivamo. Epizode su zamišljene poput cjepiva za laži: gledatelje „inficiramo“ malim bezopasnim lažima kako bi naučili prepoznavati velike opasne laži.

Je li svaki dokumentarni film istina? Kakve sve manipulacije mogu biti prisutne?

Mislim da nijedan dokumentarni film nije istina u onom strogom smislu riječi. Dokumentarni filmovi, iako imaju u imenu riječ „dokument“, nisu apsolutno vjeran opis stvarnosti. Svaki dokumentarni film je stvarnost obojena kroz subjektivnu prizmu autora tog filma. Dokumentarni film dokumentira samo i jedino odnos autora prema temi i prema protagonistima filma. Zato je bitno da kritički pristupamo svim sadržajima koje konzumiramo, da se raspitamo tko su autori filma, i tko ga je financirao. No ne zagovaram apsolutnu nepovjerljivost.

Danas je općeprisutan svojevrsni cinizam, često čujemo frazu da „mainstream mediji lažu, a istinu možemo pronaći samo u malim nezavisnim medijima“. Istina je često upravo suprotna. Naravno da mainstream mediji nisu objektivni, svaki je naklonjen nekoj političkoj struji, pa izvještava iz neke određene političke perspektive. No mainstream mediji teško mogu plasirati velike laži jer su pod kakvom-takvom kontrolom države, i odgovaraju zakonima.

Kako se najčešće šire teorije zavjere i velike laži? Je li lako kreirati falsifikate i plasirati ih u medije?

Velike laži i teorije zavjera šire se upravo preko malih „nezavisnih“ medija, preko anonimnih web-siteova, i preko društvenih mreža. Upravo smo u epizodi o teorijama zavjera pokušali pokazati mehanizam širenja takvih laži. Voditelji te epizode redatelj Predrag Ličina i stručnjak za teorije zavjere Nebojša Blanuša dobili su zadatak da kreiraju jednu apsurdnu teoriju zavjere, pa ju pokušaju raširiti preko društvenih mreža. Snimili su video koji „dokazuje“ da je u jednom neboderu u Zagrebu centrala jugoslavenske tajne službe UDBA-e, i taj video je u kratkom roku na Tik Toku vidjelo preko 60 tisuća ljudi!

I u ostalim epizodama smo kreirali falsifikate: u epizodi „Lažne snimke“ proizveli smo lažni povijesni film u kojem Tito i mladi Tuđman igraju stolni tenis, u epizodi o „Društvenim mrežama“ stvorili smo od dvoje umirovljenika Instagram influencere, a u epizodi „Dokumentarni film“ snimili smo tri potpuno različita portreta iste osobe.

Kakve su reakcije publike, posebice mladih, na dokumentarnu seriju?

Nažalost, HRT je seriju odlučio prikazati usred ljeta, u bezveznom popodnevnom terminu. Doživio sam to kao svojevrsnu cenzuru, a o razlozima mogu samo nagađati. Svojevrsna satisfakcija bile su odlične kritike, i činjenica da je serija dugo bila najgledanija na HRT-i servisu.

Smatrate li da su mladi u Hrvatskoj dovoljno medijski pismeni. Ako ne, što preporučujete kako bi se situacija poboljšala?

Mislim da ni mladi, a ni stari u Hrvatskoj nisu dovoljno medijski pismeni. To nije samo naš, lokalni problem, to je problem cijelog svijeta. Nitko nije na vrijeme razumio na koje će sve načine Internet promijeniti svijet i medije. Naravno, treba medijski obrazovati građane, no zapravo je glavna odgovornost na onima koji omogućavaju da se laži šire. Dokle god su pojedinci moćniji od država, i dok mogu biti vlasnici javnog prostora, taoci smo samovolje nekoliko tajkuna.

Mark Zuckerberg apsolutni je gospodar Facebooka, a upravo je Elon Musk kupio Twitter. Oni imaju moć kakvu ni jedan pojedinac ne bi smio imati. Elon Musk naveo je kao motivaciju za kupnju Twittera „vraćanje slobode“, i „ukidanje cenzure“. Ne slažem se s tim libertarijanskim pristupom. Sloboda da, ali ne za širenje laži i mržnje. Uklanjanje falsifikata iz javne sfere nije cenzura, nego civilizacijsko dostignuće.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Nikola Zelmanović

*Tekst je objavljen u sklopu projekta „(Pro)Čitaj medije – mladi i medijska pismenost danas“ kojeg financira Agencija za elektroničke medije.