“Lucija je uistinu posebno dijete. Iznimno sam zadovoljna njezinim uspjehom jer mislim da joj je ovaj rezultat u Pekingu pokazao da se radom, upornim vježbanjem i dosljednošću mogu prijeći mnoge prepreke i postići mnogo više od realnog očekivanja“, rekla nam je Sandra Galić Smetiško, majka mlade hrvatske paraskijašice Lucije Smetiško (17) koja je osvojila sjajno peto mjesto u slalomu stojećih na Zimskim paraolimpijskim igrama u Pekingu te tako ostvarila najbolji rezultat od hrvatskih paraolimpijaca.

Lucija od svoje jedanaeste godine sudjeluje u domaćim i međunarodnim natjecanjima u alpskom skijanju za osobe s invaliditetom, a nedavno je osvojila i odlično 10. mjesto u veleslalomu stojećih na Svjetskom prvenstvu u paraskijanju u Norveškoj. Bilo je to prvo veliko natjecanje za talentiranu zagrebačku skijašicu s invaliditetom koja je rođena bez lijeve podlaktice. Njezina majka Sandra danas je više nego ponosna na kćerine uspjehe, no ističe da joj u počecima nije bilo lako jer se susretala s predrasudama okoline i brojnim preprekama koje su je čudile i žalostile.

Upitali smo je kako gleda na Lucijin uspjeh u Pekingu, kada su krenuli sa skijanjem, s kojim se poteškoćama susretala kao majka djeteta s invaliditetom i je li očekivala da će Lucija postati vrhunska sportašica.

Kako komentirate Lucijin odličan rezultat u Pekingu?

Razveselio me njezin veliki uspjeh na ZPOI. Iako Lucija godinama skija i iza nje su godine savjesnog i napornog treniranja, nisam imala velika očekivanja glede rezultata. Prije svega, zbog njene mladosti i ozljede koja ju je mjesecima držala podalje od skijaških staza i znatno smanjila opseg planiranih priprema za ovo prestižno natjecanje. No Lucija je veliki borac koji se ne predaje, postavlja si visoke ciljeve i ne žali truda kako bi ih ostvarila.

Od srca sam željela da joj njene prve Zimske paraolimpijske igre ostave lijep i pozitivan dojam, da stekne iskustvo na tom velikom događaju. Ona je imala san i slijedila ga je svim svojim srcem i snagama – i uspjela je. Ostvarila je stvarno dobar rezultat i ja sam ponosna na nju. Iznimno sam zadovoljna jer mislim da joj je ovaj rezultat pokazao da se radom, upornim vježbanjem i dosljednošću mogu prijeći mnoge prepreke i postići mnogo više od realnog očekivanja.

Kada i zašto ste Luciju upisali na skijanje? Koliko vam znače njezini uspjesi u tom sportu?

Kada je Lucija bila u prvom razredu OŠ “Gustav Krklec” održala se promocija sporta za osobe s invaliditetom. Kontaktirala me pedagoginja škole i rekla da se mogu javiti gospodinu Katunaru ako pristajem da Lucija ide s njima na tečaj alpskog skijanja u Austriju. Bila sam oduševljena jer nikada nisam čula da postoji skijaški klub za osobe s invaliditetom koji organizira i putovanje i smještaj i 24-satnu brigu i školu skijanja o svom trošku.

Vjerovala sam da bi to za Luciju bilo novo i nezaboravno iskustvo jer je bila puna energije, radoznala i motorički spretna. Tako smo na brzinu napravili putovnicu, posudili opremu i Lucija je krenula. Pri povratku mi je gospodin Katunar rekao da može skijati vikendima na Sljemenu i da opet idu za vrijeme proljetnih i zimskih praznika na skijaški kamp u Austriju. Od tada više nije propustila priliku da skija, a njezini uspjesi mi puno znače jer ju skijanje usrećuje, daje joj nove ciljeve i izazove u životu.

S kojim teškoćama ste se susretali kao majka djeteta s invaliditetom?

Kao majka djevojčice s invaliditetom najviše su me smetale i žalostile pravne prepreke koje su mi uistinu zagorčavale život. Znalo je biti u svakodnevnom životu situacija koje su me žalostile i čudile, ali nisu bile česte i nisu me puno pogađale. Najčešće dok je bila novorođenče, uglavnom nepoznati ljudi koje bi susrela u parku, trgovini ili u prolazu bi me upitali kako to da sam u 21. stoljeću odlučila roditi dijete za koje se moglo ultrazvukom utvrditi da neće biti zdravo. Nisam se imala potrebu ispričavati niti nadugo objašnjavati, nego sam izrekla svoje stajalište – da meni svaka osoba bez obzira na to je li zdrava ili bolesna jednako vrijedi i smatram da ima pravo na život. Može se svakom djetetu dogoditi da se rodi savršeno zdravo pa kasnije strada u nekoj nesreći. To se uistinu u stvarnom životu događa – mnogi se rode zdravi pa tijekom života ostanu bez noge, ruke, vida, sluha…Ne samo u prometnim nesrećama već i zbog raznih bolesti i slično.

Moje je mišljenje da je poziv i odgovornost zdravih osoba da osobe s invaliditetom uključe u svakodnevni život na njima prilagođen način. To usrećuje i ispunjava i zdrave i osobe s invaliditetom. Taj suživot pomaže i oplemenjuje i one koji pomoć daju i koji je primaju. Svi smo pozvani svakoga dana da učinimo neko dobro za osobu koju sretnemo, da uđemo u tu interakciju jer i osobe s invaliditetom često pomažu zdravima svojim prisustvom, iskustvom, riječima i djelima.

Kako su izgledali Lucijini počeci u skijanju? Jeste li očekivali da će Lucija jednog dana postati vrhunska sportašica?

Nažalost, ja se nikada nisam bavila nikakvim sportom i možda zato nisam imala očekivanja da bi Lucija mogla biti vrhunska sportašica. No koristila sam svaku priliku da svu svoju djecu potaknem da se bave sportom kad god nam se ukazala prilika da dijete upišemo na neki sport već od vrtićke dobi. No bez velikih očekivanja. Važno nam je bilo samo da djeca usmjere svoju energiju u nešto smisleno i korisno. Da uče pobjeđivati i gubiti, prihvaćati pravila. Poštovati, ali ne strahovati od protivnika.

Zahvalna sam stoga svim entuzijastima i trenerima koji su po zagrebačkim kvartovima i tada (a nadam se još uvijek) uče djecu osnovama nekog sporta bez neke velike zarade, samo da djeca dolaze i bave se sportom rekreativno. Takav je bio i Lucijin početak. I prije početka skijanja imala je pojam o sportu, razvijene motoričke sposobnosti i poštovanje pravila. Kada je pokazala talenat, veliku želju za skijanjem, odgovornost i disciplinu, to je bila druga, ozbiljnija razina treninga i ja sam joj dosta pomagala u organizaciji, izvršavanju školskih obaveza i usklađivanja s natjecanjima i treninzima.

Kako biste opisali Vašu Luciju? Što biste poručili za kraj?

Uistinu, Lucija je posebno dijete i meni bi bila jednako vrijedna i da se nikada ničime nije bavila i da nije nikada postigla nikakav uspjeh. No drago mi je da je uspjela. Zbog nje same, zbog sve djece i roditelja koja se susreću sa stajalištima da je bolje da se ničime ne bave jer nisu zdravi, da je sport za zdrave osobe, jer je ona taj uspjeh uistinu zaslužila.

Imala je jasnu viziju što želi i sreću što je dobila sjajne trenere koji su joj bili velika podrška i njen talent usmjerili u najboljem smjeru.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva