“Bilo je zaista zadovoljstvo gledati gluhoslijepe osobe kako se druže, razmjenjuju iskustva i ideje te timskim radom usvajaju nove vještine i znanja, a sve to uz puno smjeha, ljubavi i zabave”, poručili su iz Hrvatskog saveza gluhoslijepih osoba “Dodir” koji je ovo ljeto u Zadru organizirao višednevni Kamp gluhoslijepih osoba u kojem su sudjelovali i brojni volonteri.
U sklopu kampa, koji je okupio gluhoslijepe iz Osijeka, Splita, Varaždina i Zagreba, održane su razne aktivnosti, između ostalog i informativno-edukativne i rekreativne radionice. Iz Dodira su napomenuli kako je svaki član tima bio važan, a posebno su zahvalni svojim djelatnicima, prevoditeljima za gluhoslijepe, ali i divnim volonterima bez kojih ne bi bilo moguće provesti ovakav kamp.
Kako bismo saznali više o prednostima volontiranja, kontaktirali smo Idu Matanić, mladu volonterku Dodira koja je za Generaciju podijelila svoje iskustvo volontiranja u kampu. Zanimalo nas je kako to da se odlučila prijaviti na ovogodišnji Kamp gluhoslijepih osoba u Zadru, kakva su joj iskustva s kampa, što je motivira za rad s gluhoslijepim osobama, je li joj se percepcija o njima promijenila, koliko joj znači volontiranje te što bi poručila mladima koji se još nisu okušali u volonterskom radu.
“Kada sam prije godinu dana krenula na tečaj hrvatskog znakovnog jezika u Dodir, nisam imala većih ambicija od toga da dodatno vježbam znakovni pored obaveznog kolegija na fakultetu. Ubrzo sam na tečaju stvarno zavoljela znakovni, a slušajući priče naših učiteljica Ane i Andreje o radu s korisnicima, htjela sam svoje znanje primijeniti i u praksi te zaviriti u jedan novi, i meni dotada nepoznati, svijet”, započela je Ida.
‘Odvažila sam se prijaviti’
No, dodala je kako je za to trebalo skupiti hrabrosti. Tijekom cijele godine polaznike tečaja pozivalo se na jednodnevna volontiranja i uvijek je, kako kaže, sama sebi smišljala izgovore zašto se ne prijaviti. Glavni izgovor joj je bio uvjerenje da se neće snaći u komunikaciji s korisnicima. Zatim su ih u lipnju pozvali da se prijave za kamp.
“Napokon sam se odvažila prijaviti, vidjevši to kao idealnu priliku da se tijekom tih pet dana stignem dovoljno opustiti i smanjiti svoju nesigurnost, upoznati dobar dio korisnika, druge volontere te djelatnike Dodira, a sve to olakšat će mi volontiranja u budućnosti. Sad kada sam probila led, veselim se volontiranju tijekom cijele godine”, napomenula je Ida.
Osvrnula se i na samo volontiranje u kampu za koje kaže da je stvarno teško riječima opisati. “Jedno predivno i posebno iskustvo, prije svega zbog divnih ljudi. Djelatnici Dodira, stari volonteri te korisnici, svi su širili pozitivnu energiju i atmosferu u kojoj smo se mi, novopečeni volonteri, osjećali i više nego dobrodošlo. Dani su bili ispunjeni plesnim radionicama, radionicom izrade prirodne kozmetike, posjetom gradu, plivanjem s korisnicima, odbojkom na pijesku…No, ipak su mi u posebnom sjećanju ostali razgovori nakon večere na terasi hotela. Svake večeri bi se svi zajedno, i volonteri i korisnici, okupili oko spojenih stolova i pričali do dugo u noć. To su bili trenutci puni smijeha i zabave, u kojima smo se svi zajedno puno bolje uspjeli upoznati. U tako opuštenoj atmosferi, ja sam prvenstveno unaprijedila svoju vještinu razumijevanja znakovnog te uvidjela koliko tu još ima prostora za daljnji napredak”.
Foto: Dodir
Pet dana iskrenog smijeha
Naša sugovornica je otkrila da su je za rad s gluhoslijepim osobama motivirale objave na društvenim mrežama Dodira – fotografije i videozapisi s druženja, izleta, manifestacija i drugih događanja.
“Iz tih slika i videa zračila je samo sreća i pozitivna energija. U to sam se uvjerila i uživo. Pet dana kampa, pet dana iskrenog smijeha. Unatoč nedostatku osjetila, ti se ljudi ne ograničavaju ni pred čime te iskorištavaju život maksimalno. Iznenadila sam se na koje sve načine nadoknađuju svoje osjetilne nedostatke te posebno kako percipiraju glazbu, to jest, njezin ritam. Ustrajni su, pozitivni i prije svega jako društveni, željni komunikacije. To su ljudi stvarno vrijedni divljenja i mogu biti za primjer nama ostalima kojima je sve teško te posustajemo i pred najmanjim preprekama”, istaknula je Ida.
Dodala je kako smatra da je danas velik broj ljudi usmjeren samo na sebe, svoju dobrobit i svoje potrebe. Volontiranjem ipak radiš malo više za druge, nego za sebe, a osjećaj je neopisiv. Nisi samo pasivni dio zajednice, već imaš priliku biti koristan, pomoći nekome i obogatiti mu život.
Foto: Dodir
Prednosti volontiranja su brojne
Istaknula je kako su prednosti volontiranja brojne, a rad s gluhoslijepim osobama obogatio je njezin život, pružio joj novu perspektivu te utisnuo u nju nove vrijednosti, vještine i iskustva.
“Na kraju dana, legneš s osjećajem sreće i ispunjenosti, što je za mene itekako vrijedilo izdvajanja slobodnog vremena. Pored toga, tu su i novi ljudi koje upoznaješ, novooformljena prijateljstva i lijepe uspomene. Uz sve to, u kampu dok bi radili ne bi imali vremena za biti na mobitelu, a i dok nismo radili, opet smo radije odabirali družiti se bez istih”, rekla je Ida.
Bio je to drugi ili treći dan, dodala je s nekoliko volontera gledala koliki im je screen time zadnjih dana. “Nismo mogli vjerovati da nam iznosi pola sata ili čak manje. Komentirali smo kako uopće nemamo potrebu koristiti mobitele i kako je za promjenu super osjećaj odmaknuti se od društvenih mreža.”
Foto: Dodir
‘Možda je baš volontiranje ono što ti treba’
Mladima koji se još nisu okušali u volonterskom radu za savjetovala je da se ne ustručavaju izaći iz zone komfora. Važno je pokušavati i stvarati nova iskustva.
“Ako tražiš neku promjenu u životu, možda je baš volontiranje ono što ti treba da postaneš sretnija i potpunija osoba. Na kraju krajeva, ne možeš znati da nešto nije za tebe ako nisi ni pokušao”, poručila je za kraj volonterka Ida Matanić.
Maja Šubarić Mahmuljin
Foto: Hrvatski savez gluhoslijepih osoba “Dodir”
