„Božićno vrijeme treba posvetiti onome što je doista važno – obitelji i zajedništvu. Ne trebamo se opterećivati kolačima, poklonima i savršenstvom. Mnogo je važnije stvoriti ugodnu, toplu i pozitivnu atmosferu u kojoj ćemo se moći opustiti, zahvaliti i uživati jedni u drugima“, poručila su braća Peterlin, poznata po svojem sportskom, ali i vjerskom putu.

Odrasli su u sedmeročlanoj obitelji na zagrebačkom Svetom Duhu i pripadaju župi Sv. Antuna Padovanskog. Fran je bio dugogodišnji seniorski odbojkaški reprezentativac s inozemnom karijerom koji danas igra u Hrvatskoj. Viktor je rukometaš, novinar i stručnjak za političke znanosti, a Damjan teniski trener koji često putuje po svijetu. Bio je trener na svim Grand slamovima, a u jednoj godini obišao je gotovo sve kontinente. Andrej je odbojkaš u Hrvatskoj prvoj ligi te stručnjak za video produkciju i grafički dizajn. Velika podrška u životu, vjeri i sportskoj karijeri su im roditelji Marina i Boris Peterlin te sestra Jana.

U intervjuu za Veritas govorili su o sportskim uspjesima, molitvi, vjeri i duhovnom putu, običajima za Božić i značenju ovog posebnog blagdana, podršci obitelji i vrijednostima koje žive svaki dan.

Za početak, recite nam kako slavite Božić u vašoj obitelji?

Viktor: Slavljenje Božića za naš je obitelj nešto posebno. Za Badnjak se cijela obitelj okupi na svečanoj večeri i druženju tijekom kojeg čitamo Bibliju, pjevamo božićne pjesme uz tatinu gitaru, nećakinje izvode prigodnu božićnu predstavu i otvaramo poklone. Potom odlazimo na misu polnoćku. Na sam Božić zajedno odlazimo na misu nakon koje slijedi ručak i obiteljsko druženje.

Fran: Božić je jedan od najvažnijih blagdana i uvijek mu se posebno radujemo. To je vrijeme koje nastojimo provesti zajedno, uz sve tradicionalne božićne običaje koji nam stvaraju osjećaj topline i zajedništva. Najveći naglasak stavljamo na proslavu Isusova rođenja te na obiteljsko povezivanje, jer nam je upravo to najvrjedniji dio blagdana.

‘To mi je najdraži blagdan u godini’

Koliko vam znači ovaj blagdan i po čemu je sve poseban?

Viktor: To mi je najdraži blagdan u godini. Božić i cijelo adventsko vrijeme posebno je jer se prisjećamo rođenja našeg Spasitelja koje je bitno za svakoga od nas. Poseban je i zato što je to vrijeme kada se obitelji i prijatelji okupljaju i druže više nego inače i kada se životne brige, ma kako one velike bile, ipak lakše podnose.

Fran: Ovaj blagdan za mene ima posebno mjesto jer nas podsjeća na važnost obitelji, ljubavi i međusobnog poštovanja. Poseban je po atmosferi koju donosi – toplini doma, zajedničkim trenucima i duhovnom miru koji osjećamo u danima oko Božića.

Kako izgleda vaš blagdanski stol? Što volite pripremati za Božić?

Andrej: Što se tiče same pripreme hrane, Damjan i ja svojim kuharskim znanjem ne možemo značajno pomoći, ali zato preuzmemo na sebe logistički dio i obavimo sve što treba po gradu i kupimo sve namirnice. Tako pomognemo mami te se prošećemo gradom da uhvatimo još malo Božićnog ugođaja. Na blagdanskom stolu najčešće se nađe purica s mlincima, popraćena kolačima za desert koje svatko donese iz svojeg kućanstva.

Koji je po Vama glavni smisao Božića?

Viktor: Svakako je to prisjećanje na dolazak Isusa Krista na Zemlju koji je pokazao put svima nama. Adventsko vrijeme i Božić za svakog su od nas prilika za razmišljanje o vlastitom životu, a napose o našoj vjeri. Smisao Božića jest i razmišljanje o svojim bližnjima i pomaganje potrebitima. Tu mislim na obitelj, prijatelje, ali i one nepoznate članove naše šire zajednice koji su u potrebi.

Fran: Po meni glavni smisao Božića rođenje Isusa i to u našoj obitelji uvijek stavljamo u središte. U posljednje vrijeme primjećuje se skretanje pažnje s prave poruke Božića, dok se ističu razni elementi koji s njegovom suštinom zapravo nemaju veze. Za nas takve stvari nemaju nikakav značaj – ono što ostaje najvažnije je duhovna vrijednost blagdana, mir, zahvalnost i obiteljsko zajedništvo.

‘Za osobu koju izvučemo molimo cijeli advent’

Kupujete li poklone za najmilije i što najčešće stavljate pod bor?

Fran: U našoj obitelji oduvijek je bilo puno članova, a s godinama smo postali još brojniji. Upravo zato već neko vrijeme izvlačimo papiriće – tako svatko od nas kupuje jedan kvalitetan poklon jednoj osobi, umjesto mnoštva sitnica za svih 15-ak članova. To nam omogućuje da dar bude osobniji i stvarno koristan. Najčešće biramo praktične poklone, poput trenirke, kvalitetne knjige, parfema, kozmetičkih setova, toplih dekica, pribora za hobi, personaliziranih poklona ili pak ulaznice za neko događanje ili bon za neki doživljaj. Osim poklona, za osobu koju izvučemo molimo cijeli advent.

Kako to da se svi bavite sportom. Od kuda ljubav prema sportu?

Damjan: Otkad sam bio mali počeo sam reketom nabijati spužvastu lopticu u zid i to mi je bilo zanimljivo te sam već sa šest godina krenuo na grupne treninge s nekoliko prijatelja. Moj prvi trener bio je odličan i svaki trening mi je bio zanimljiv te me to dodatno privuklo da ostanem u tenisu. Shvatio sam da je tenis sport kojim se i u budućnosti želim baviti te i dan danas s istim žarom gledam na tenis, kao i kada sam počeo.

Andrej: Ljubav prema sportu razvila se provodeći sate i sate u svojoj ulici gdje sam se igrao s braćom i prijateljima. Tamo se igrao nogomet, rukomet, košarka, tenis i razni ostali sportovi. Budući da sam najmlađi u svojoj obitelji imao sam primjer braće koji su svi bili u sportu i svatko je trenirao različiti. Ja sam isprobao sve njihove sportove i na kraju odabrao odbojku koju je trenirao moj najstariji brat Fran, te je lijepo da, iako je između nas razlika devet godina, igramo trenutačno zajedno u istom klubu.

Viktor: Ljubav prema sportu kod mene postoji od najranije mladosti. Smatram da je riječ o kombinaciji genetike i urođenih talenata, ali i odgoja naših roditelja koji su mene i ostalu braću usmjeravali prema sportu. Također, pridonijelo je sigurno i “old school” djetinjstvo bez računala i Play stationa. Probao sam nekoliko sportova, a ključno za moj odlazak na rukomet bila je činjenica da je rukometni klub s legendarnim trenerom Draženom Badžekom postojao u mojoj osnovnoj školi Pavleka Miškine. Također, to je bilo i razdoblje rukometne groznice netom nakon osvojenog zlata na SP u Portugalu 2003. godine.

Fran: Roditelji su nas od malih nogu vodili na utakmice različitih sportova, a gotovo svaki dan provodili smo ispred kuće igrajući ‘neki novi sport’. Isprobao sam nekoliko sportova u različitim klubovima, ali upravo me odbojka najviše privukla i u njoj sam ostao do danas. Nakon gotovo 20 godina bavljenja odbojkom, posebno mi je drago što od prošle godine prvi put igram u istom klubu sa svojim bratom Andrejem. To našem sportskom putu daje dodatnu vrijednost i motivaciju.

Sportski uspjesi koje pamte

Koje biste sportske uspjehe posebno izdvojili?

Damjan: Izdvojio bih nastupe za kadetsku i juniorsku reprezentaciju Hrvatske, osvojena Državna prvenstva u različitim dobnim kategorijama, osvajanje juniorskog međunarodnog turnira i višestruko osvajanje seniorskih klupskih prvaka Hrvatske. Kod trenerskih uspjeha najviše sam ponosan na ulogu pomoćnog trenera u seniorskoj Davis Cup reprezentaciji Hrvatske te suradnjama s nekoliko uspješnih igračica i igrača na ATP i WTA razini.

Andrej: Ponosan san na osvajanje državnih prvenstava te igranje u zagrebačkoj i nacionalnoj selekciji u mlađim dobnim kategorijama. Najveći uspjeh mi je igranje Europskog kupa gdje sam imao priliku igrati protiv sportskog velikana Benfice iz Lisabona te 4. mjesto u hrvatskoj superligi.

Viktor: Izdvojio bih sudjelovanje u kadetskoj reprezentaciji grada Zagreba i osvajanje titule za najboljeg igrača prestižnog juniorskog rukometnog turnira koji se održavao u Italiji.

Fran: Deset godina nastupao sam za hrvatsku seniorsku reprezentaciju, što mi je bila velika čast i potvrda dugogodišnjeg rada. Među najvažnijim trenucima su nastup na Europskom prvenstvu te osvajanje zlata i srebra u Europskoj ligi, kao i sudjelovanje na Mediteranskim igrama. Uz reprezentativne uspjehe, iznimno mi znači i sedam godina inozemnog iskustva, tijekom kojih sam igrao u Švicarskoj, Grčkoj i Sloveniji. Sva ta iskustva oblikovala su me i kao sportaša i kao osobu.

Najljepša i najbitnija grana u životu

Što vam je sve sport donio i čemu vas je naučio?

Damjan: Sport mi je donio i još uvijek svakodnevno donosi toliko toga. U sportu sam od šeste godine i vjerujem da ću biti do posljednje jer sam mišljenja da je sport najljepša i najbitnija grana u životu. Naučio me disciplini i upornosti, ali i brojnim drugim karakteristikama koje mi pomažu u svakom segmentu života. Sport mi je donio i mnoga prijateljstva na kojima sam zahvalan.

Andrej: Sport me kompletno razvio kao osobu i siguran sam da bi bio druga osoba da nisam ništa trenirao. Stekao sam radne navike, naučio se funkcioniranju u kolektivima te na primjeru shvatio da bez velikog rada i truda nema rezultata, kako u sportu tako i u životu. Najvrjednija stvar koju mi je sport donio, moji su prijatelji, kojih sam igrajući za različite klubove i selekcije, kroz brojne turnire i putovanja, stekao mnogo.

Viktor: Sport mi je donio i još uvijek mi donosi mnogo toga. Prije svega sport je za mene zabava, rijetko što se u životu može mjeriti s dobrom utakmicom. To je zaista poseban gušt. Donio mi je i mnoge prijatelje i nezaboravne uspomene te me naučio temeljnim životnim vrijednostima poput upornosti, zalaganja, marljivosti, ali i poštivanja protivnika.

‘Roditelji su nam najveća podrška’

Tko vas je naviše poticao na bavljenje sportom i jeste li si međusobno podrška?

Viktor: Ključni su bili naši roditelji Marina i Boris, i sami bivši sportaši, koji su nas u svakoj prilici poticali na bavljenje sportom i pratili nas na treninge i utakmice. Osim toga, za naše uspjehe u sportu zasluge imaju i talenti za koje vjerujem da su dar od Boga. Sva četvorica velika smo si međusobna podrška i kada god možemo odlazimo na utakmice/mečeve onih drugih i navijamo iz sveg glasa.

Andrej: Pratimo međusobno rezultate te kada imamo vremena odemo se pogledati na utakmice. Osim međusobne podrške, uvijek je tu i zdravi rivalitet još od mlađih dana gdje se međusobno uvjeravamo i šalimo da smo baš mi najbolji u svim sportovima u obitelji.

Fran: Često se sjetim trenutaka kada bi me tata odveo na trening na Mladost, sjeo na tribinu da ga pogleda, ali bi od umora nakon cijelog dana rada i razvoženja jednostavno zaspao na stolici. Ta slika mi je ostala kao simbol njihove predanosti i ljubavi. Upravo zbog toga mi i danas, kao braća, imamo snažnu međusobnu podršku – pratimo jedni druge, motiviramo se i dijelimo sve sportske uspone i padove.

Tko vam je najveća podrška u sportskoj karijeri i životu?

Damjan: Naša mnogobrojna obitelj. Otac Boris me uvijek pratio na sve turnire i razvozio po treninzima te je jako puno vremena, ali i ostalih sredstava ulagao u mene kako bih se mogao razvijati u tenisu. Naravno, bez mame Marine ne bi bilo ništa jer je ona ta koja cijelu obitelj drži na okupu i vjerna je podrška svakom od nas. Isto tako, teta Tonka je kroz cijelu moju karijeru pratila moj razvoj, a s time je nastavila do danas.

Viktor: Najveća podrška su mi majka i otac. Osim njih, izdvojio bih druge članove obitelji (braću, sestru), ali i tetku Tonku koja je uvijek tu za nas. Velika su mi podrška bili i pokojni djedovi i bake, Ivan, Vinko, Vesna i Olga koji su nam pomagali i rado sudjelovali u svim našim životnim i sportskim uspjesima.

Andrej: Najveća potpora mi je moja obitelj, a svatko ima svoju ulogu. Roditelji i danas prate naše utakmice, kako uživo ili uz molitvenu podršku iz daljine, starija braća daju mi savjete, a tetka Tonka prati svaki rezultat i prva javi rezultat kada netko od nas dobije utakmicu. Isto tako, djevojka Korina koja strastveno navija i prati svaku moju utakmicu.

Fran: Cijela obitelj velika mi je podrška. Posebno bih istaknuo suprugu Katarinu i kćer Ritu, koje su u posljednje vrijeme postale najglasnije navijačice na mojim utakmicama. Tu su i moji roditelji, kao i tetka Tonka. Kad god bi mogla, dolazila bi gledati naše utakmice i mečeve, a njena prisutnost i ohrabrenje dodatno su me motivirali kroz cijelu karijeru.

Zajednička molitva u obitelji

Koliko vam znači vjera i molitva? Kako unutar obitelji živite svoju vjeru?

Damjan: Vjera je najbitniji segment mog života. Svaki dan započinjem i završavam molitvom te je to vrijeme u kojemu se smirim i zahvalim Bogu na svim te Ga zamolim za pomoć u situacijama koje me čekaju tog dana. Otkad smo bili djeca imali smo zajedničku molitvu u obitelji svaku večer te su mi roditelji usadili tu naviku i pokazali mi koliko je bitno svaki dan zahvaliti Bogu na svemu. Nastojim što češće ići na Svetu misu tijekom radnog tjedna, a nedjeljna misa se ne propušta.

Viktor: Vjera mi mnogo znači. Osobnu molitvu nastojim prakticirati svakodnevno, a nedjeljom ne propuštam odlazak na svetu misu. Praktični sam vjernik, iako duboko svjestan svojih slabosti i prostora za duhovni rast. S roditeljima često razgovaram o teološkim i moralnim pitanjima, a zajednička molitva prije jela za nas je uobičajena. Kad smo bili često bismo navečer zajedno molili i čitali Bibliju, a danas nerijetko zajedno obiteljski posjećujemo marijanska svetišta.

Andrej: Vjera je oslonac moga života i smjer koji me vodi kroz sve izazove i poteškoće koje život nosi. Prakticiram svakodnevno molitvu i bezobzira što se u većini slučajeva molim za nešto ili nekoga, pokušavam što više zahvaljivati na svemu što već imam i što jesam. U obitelji često molimo skupa, ali najbitnije je da molimo jedni za druge i od malena imam poštapalicu: ”pomoli se sutra za ispit”…pomoli se danas za tekmu…”

Fran: Vjera je sastavni dio mog identiteta i predstavlja snažan oslonac u životu – putokaz po kojem se nastojim kretati kroz sve odluke i izazove. Sa suprugom Katarinom i kćeri Ritom svaku večer molimo i zahvaljujemo za dan koji smo proživjeli. Već četiri godine supruga i ja pohađamo kateheze o Deset Božjih zapovijedi i Sedam znakova Duha Svetoga kako bismo održali i produbili svoju vjeru, koja nas dodatno povezuje. Nedjeljne mise ne propuštamo i važan su dio našeg obiteljskog života.

Živjeti istinsku vjeru

Tko je najviše utjecao na vaš duhovni rast?

Damjan: Na mene su najviše utjecali moji roditelji koji su se trudili usaditi nam naviku molitve i odlazaka na misu, a što je najbitnije od svega svojim su nam primjerima uvijek pokazivali i još uvijek pokazuju kako se živi istinska vjera prema Bogu.

Andrej: Roditelji su nam odgojem, a najviše svojim primjerom, pokazali kako je lijepo biti kršćanin i kako treba ljubiti jedan drugoga. Također, utjecali su i moja starija braća i sestra s kojima sam često išao na misu za mlade na Sv. Duh koja je moja župa, te na vjeronauk na Jarun i krunicu utorkom na Kamenita vrata.

Albina o povratku u duhovnu glazbu: ‘Od Boga sam dobila poziv koji se ne odbija’

Fran: Otac i majka su me od malih nogu usmjeravali prema vjeri. Odrastao sam na Sv. Duhu i cijeli život sam pohađao crkvu Sv. Antuna Padovanskog. Od kada sam se oženio, naša župa je postala Župa Blažene Djevice Marije, u koju supruga Katarina, kćer Rita i ja najčešće odlazimo na svete mise.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva

*Cijeli intervju je izvorno objavljen u Veritasu – Glasniku Sv. Antuna Padovanskoga