Priče o roditeljskoj ljubavi često nadilaze sve granice, no borba Tine Vučković iz Zadra pokazuje što doista znači okrenuti svijet za svoje dijete. Hrvatska javnost već dobro poznaje Tinu – predsjednicu udruge DMD Hrvatska i majku osmogodišnjeg Donata, dječaka koji boluje od Duchenneove mišićne distrofije. Upravo su Tina i udruga u nezaustavljivoj borbi uspjeli izboriti da se lijek Duvyzat, koji usporava napredak te teške rijetke bolesti, stavi na listu HZZO-a. No, Tina tu nije stala. Želeći svom sinu i drugoj djeci s teškim motoričkim teškoćama osigurati osjećaj pripadnosti, radosti i svrhe, pokrenula je još jednu veliku stvar – osnivanje Boccia kluba Zadar.

Priča o bocci, paraolimpijskom sportu prilagođenom osobama s najtežim stupnjem invaliditeta, u Zadru je započela prije nešto više od godinu dana. “Sve je krenulo u svibnju 2025. godine na skupu o neuromuskularnim bolestima u Zagrebu. Predsjednik Hrvatskog boccia saveza, Damir Juren, održao je predavanje i predstavio sport. Uz njega je bila i djevojka koja boluje od mišićne distrofije – dvostruka europska i svjetska prvakinja. Meni je to bio prvi kontakt s bocciom i ostala sam očarana. Za mene je bio ogroman šok dobiti Donatovu dijagnozu i nekako se uvijek hvataš za nešto što mu u životu može pomoći, gdje se može ostvariti i biti sretan”, prisjeća se Tina Vučković za portal Direktno.hr.

Na ručku nakon konferencije, Tina je izravno pitala zašto boccia ne postoji u Zadru i kako to može pokrenuti. Odgovor je bio brz: Savez je ponudio doći i prezentirati sport. Ubrzo su polijepljeni plakati po bolnici, centrima i udrugama. Prezentacija održana 11. lipnja 2025. u Centru za mlade u Zadru nadmašila je sva očekivanja – okupilo se više od stotinu ljudi, roditelja i djece. Interes je bio ogroman. “Predsjednik Saveza mi je rekao da nikada nisu imali prezentaciju s tolikim interesom. Bio je tu i Marin Govorko, mladić koji je osvojio prvo mjesto na natjecanju na Tajlandu, da pokaže koliko se u tom sportu može uspjeti. Znala sam da će tako nešto donijeti radost našoj djeci i njihovim obiteljima”, iskrena je Tina.

Foto: Privatna arhiva/Tina Vučković (u sredini), Iva Tokić (desno) i Doroteja Kučera (lijevo)

Imaju potrebnu opremu kupljenu iz donacija

U roku od samo tri mjeseca, Tina je uz pomoć još dvije predane majke – Ive Tokić (predsjednice udruge Zaratinići) i Doroteje Kučere – predala papire za osnivanje sportske udruge. Boccia klub Zadar službeno je započeo s radom krajem kolovoza 2025. godine, a prvi trening održan je 17. listopada 2025., kada se okupilo 13 natjecatelja (ubrzo 14 registriranih članova) s cerebralnom paralizom, mišićnom distrofijom i višestrukim motoričkim teškoćama. U studenom 2025. klub je postao punopravni 14. član Hrvatskog boccia saveza. No, najveći izazov bila je iznimno skupa oprema.

“Jedan set boća za jednu osobu košta 1250 eura. Rampe preko kojih igraju oni koji ne mogu bacati rukama, pa igraju pomoću pomagala, koštaju i do 4000 eura. No, s ponosom mogu reći da smo prvi klub u Hrvatskoj čiji članovi imaju vlastitu opremu koja je potrebna, kupljenu iz donacija. Pomogla nam je Zadarska županija, Društvo prijatelja Zadra iz New Yorka prikupilo nam je 11.000 eura na gala večeri na Manhattanu, Rotary klub Zadar prikupio je 9000 eura, Plivački klub Zadar 1200 eura, humanitarna akcija “Zakotrljaj fritulu”  1300 eura, Ceh frizera i kozmetižara 1300 eura, Allianz Hrvatska 1000 eura, humanitarni turniri u Kožinu i Ninskim Stanovima gdje se sakupilo preko 6000 eura, kao i mnogo manjih donacija koje su nam bile jako važne. U godinu dana dobili smo preko 30.000 eura donacija i pokrili kompletnu opremu”, ističe Tina.

Podrška lokalne zajednice nije izostala ni u pogledu prostora. Osnovna škola “Ivo Mašina” na Novom Bokanjcu besplatno im je ustupila dvoranu dva puta tjedno, što je klubu uštedjelo značajna sredstva. Iako su mlad klub, u travnju 2026. godine u Svetom Filipu i Jakovu organizirali su kolo Prvenstva Hrvatske s čak 170 sudionika. Na otvaranje su stigli predstavnici Županije, Općine i izaslanik predsjednika RH, a sve je odrađeno uz veliku volontersku pomoć i donacije domaće hrane i usluga. Klub je usto dao i prvog licenciranog boccia suca u Dalmaciji – otac i trener jednog od igrača položio je tečaj, a u planu je i međunarodno školovanje te slanje dvoje volontera na Sportsko učilište u Zagreb za licencirane trenere. Veliku ulogu u napretku igrača ima i trener Šime Orlović, koji od samog početka s iznimnim entuzijazmom i strpljenjem osmišljava treninge prateći svjetske trendove. “On sjajno radi s njima, sam osmišljava vježbe i rekvizite. Njegov trud i predanost su za svaku pohvalu”, dodaje Tina.

Foto: Privatna arhiva. 5. Paraolimpijske igre mladih.  Lucija Kovač, Josip Ramić i Tibor Purgar.

Prve medalje i neraskidive obiteljske veze

Rad se brzo isplatio. Na Turniru kralja Zvonimira u Kninu, održanom 6. i 7. lipnja 2026., šest rekreativnih igrača osvojilo je tri medalje – dvije brončane i jednu srebrnu. Posebno emotivan trenutak bio je nastup na 5. Paraolimpijskim igrama mladih – Memorijalu “Anto Ćavar” u Slavonskom Brodu, u organizaciji Hrvatskog paraolimpijskog odbora. Zadarski klub su u Slavonskom Brodu predstavljali Lucija Kovač, Josip Ramić i Tibor Purgar. Mladi sportaši imali su priliku pokazati što su naučili na treninzima, okušati se u novim taktikama te odmjeriti snage s drugim natjecateljima. Posebno dirljiva i uspješna bila je priča Tibora Purgara, dječaka koji je tek prije nekoliko mjeseci počeo upoznavati bocciu, pažljivo prateći svaki potez suigrača na treninzima. U Slavonskom Brodu prvi je put stao na natjecateljski teren i uz podršku majke kao sportske asistentice stigao do prvog mjesta i Zadar se vratio s medaljom.

“Javili su mi: ‘Tibor je osvojio prvo mjesto!’ Bila sam izvan sebe od ponosa, nisam mogla vjerovati. Ponosni smo na sve naše sportaše, a posebno na Tibora, koji je na svom prvom natjecanju pokazao koliko se trud, strpljenje i vjera u sebe isplate. Svako sudjelovanje i svaka medalja daju nam dodatni vjetar u leđa”, s ponosom ističe Tina Vučković.

Ipak, u Boccia klubu Zadar medalje su uvijek u drugom planu u odnosu na ono što sport čini za dušu i samopouzdanje. “Meni je na samoj prezentaciji prišao jedan tata i rekao: ‘Hvala ti za ovo, moje dijete osim škole i nedjelje nema kamo ići, u kolicima nema nikakvih drugih opcija.’ Kada vidiš te mlade ljude – najstarija članica ima 31 godinu i cerebralnu paralizu – koliko su sretni i kako su dobili samopouzdanja u nečemu gdje sudjeluju bez ograničenja. Unatoč dijagnozama, ovdje nema prepreka. Ova igra ne može maknuti bolest, ali donosi radost, sreću i osjećaj da vrijede i da mogu. Znam reći da bi svatko tko kuka u životu trebao doći na jedan naš trening da vidi te ljude i koliko su sretni unatoč bolovima.”

Foto: Privatna arhiva. Turnir kralja Zvonimira u Kninu. 

‘Nama roditeljima zajedničko druženje dođe kao psihoterapija’

Boccia je specifična i po tome što u kategorijama BC1 i BC3 igrači imaju sportske asistente, a to su najčešće roditelji, braća ili sestre. “Dječak Tibor je neverbalan i njega njegova mama poznaje u dušu. Drugi dečko uopće ne govori, ali očima lijevo-desno pokaže mami kamo da okrene rampu. U klubu imamo i Luku Bugariju, kojem je asistent tata. Tata kleči ispred njega, ne smije gledati teren ni ništa pitati, nego samo sluša sinove upute. Ta bliskost roditelja i djece predivna je za vidjeti. Sport nevjerojatno zbližava obitelji. Ali zbližava i roditelje međusobno. Mi na treningu svi pričamo, nema patetike ni lažnog tješenja, svi živimo slične borbe i razumijemo se u dušu. To nam dođe kao svojevrsna psihoterapija”, priznaje Tina. Lijepe priče šire se i na braću i sestre – djevojčice iz osmih razreda i srednjih škola dolaze pomagati na treninge, skupljati boće i namještati kolica, razvijajući empatiju kakva se rijetko viđa među vršnjacima.

Uz vođenje kluba Boccia Zadar i udruge DMD Hrvatska, svakodnevnu papirologiju, knjigovodstvo, terapije i nedavnu iscrpljujuću, ali uspješnu borbu s državnim institucijama za lijek Duvyzat, postavlja se pitanje – kako Tina Vučković sve to uspijeva? Ova hrabra majka, uz osmogodišnjeg Donata, ima još troje djece i veliku podršku supruga.

“Imamo odličnu organizaciju, suprug preuzima ogroman dio obaveza. Dok on vozi kćer u vrtić, ja idem s Donatom na bazen. Ima dana kad malo puknem i uspaničim se kad se poklope obaveze dviju udruga, ali sjednemo, dogovorimo se i idemo dalje. Borba za lijek proteklog ljeta me psihički iscrpila, ali vrijedilo je – dječaci već primaju terapiju i to je bio presedan u Hrvatskoj po brzini odobrenja. Kad si nešto zacrtam, nema stajanja”, uz osmijeh govori Tina.

Foto: Privatna arhiva

‘Donat ima tri sestre koje ga obožavaju’

Priča o njezinoj obitelji nosi posebnu težinu i hrabrost. Donat je rođen kao drugo dijete, nakon najstarije kćeri Zare. Kada je Donatu dijagnosticirana Duchenneova mišićna distrofija i utvrđeno da je majka genetski nositelj, liječnici su Tini savjetovali da više ne rađa.

“Nakon što smo dobili dijagnozu, rekli su nam da je preporuka da nemamo više djece i da izbjegavam trudnoće, a ako ostanem trudna i bude muško dijete – da abortiram, jer samo muška djeca obolijevaju od te bolesti. No, moja i suprugova želja bila je jača. Nakon pet godina rodila sam curicu, a godinu dana nakon toga ostala trudna s još jednim djetetom. Isto curica. Jednostavno sam željela još djece. Promijene ti se prioriteti u životu. I nisam pogriješila – rodile su se dvije zdrave djevojčice. Danas Donat ima tri sestre koje ga obožavaju i koje su njegova najveća snaga”, kazala je. 

Marinu je tek 18, a već ostvaruje svjetske uspjehe: ‘Sport mi je pomogao da više vjerujem u sebe’

Na kraju, Tina ima jasnu poruku za sve roditelje koji se možda dvoume oko uključivanja djece s teškoćama u sport: “Poručila bih im da svom djetetu daju priliku da proba. Znam da nije lako voziti, čekati i organizirati se, ali vrijedi svakog dječjeg osmijeha i osjećaja samopoštovanja koje dobiju. Da ih ne gledaju kroz dijagnozu, nego kroz ono što mogu. Ako bilo tko dođe u naš klub, dočekat će ga roditelji koji ga razumiju, otvorena srca i zajednica u kojoj će se osjećati kao doma.”

Ema Krstić/Direktno.hr

Foto: privatna arhiva