Prepoznati darovito dijete u školskom sustavu nije uvijek jednostavno. Dok se izvrsne ocjene, uspjesi na natjecanjima i brzo usvajanje gradiva često povezuju s darovitošću, stvarnost je znatno složenija.
Dijete koje ima iznadprosječne sposobnosti može istodobno imati poteškoće s pažnjom, čitanjem i pisanjem, ponašanjem ili mentalnim zdravljem, a upravo takve okolnosti mogu prikriti njegove stvarne potencijale. Prepoznavanje darovitosti zato nije samo pitanje testiranja inteligencije niti je dovoljno pogledati školski uspjeh. Riječ je o procesu u kojem važnu ulogu imaju učitelji, stručni suradnici, roditelji, kao i stručnjaci izvan škole. Još važnije, identifikacija sama po sebi nema puno smisla ako nakon nje ne slijedi sustavna podrška djetetu. Istaknula je to dugogodišnja
psihologinja Gordana Novković Poje s kojom smo razgovarali o temi darovitosti.
Novković Poje je psihologinja, sveučilišna specijalistica psihološkog savjetovanja i međunarodno akreditirana edukatorica mindfulnessa s više od dvadeset godina iskustva u radu s djecom i mladima, njihovim roditeljima te odgojno-obrazovnim djelatnicima. Diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a dodatno se usavršavala u području psihološkog savjetovanja i bihevioralno-kognitivnih terapija. Na Filozofskom fakultetu u Rijeci završila je poslijediplomski specijalistički studij Psihološko savjetovanje.
Godine 2021. promovirana je u zvanje stručnog suradnika savjetnika pri Agenciji za odgoj i obrazovanje, a dugi niz godina sudjelovala je i u stručnom usavršavanju psihologa i drugih odgojno-obrazovnih djelatnika kao voditeljica Županijskog stručnog vijeća psihologa osnovnih škola Grada Zagreba- zapad, Zagrebačke i Karlovačke županije.
Foto: Privatna arhiva
‘Darovitost je više od samog kvocijenta inteligencije’
Kada se govori o darovitom učeniku, jedna od prvih pogrešnih pretpostavki jest da je riječ jednostavno o djetetu koje je ‘pametnije’ od svojih vršnjaka ili postiže odlične ocjene. Novković Poje istaknula je da je darovitost mnogo širi pojam. “Darovitost je više od samog kvocijenta inteligencije. To je spoj visoko iznadprosječnih općih i/ili specifičnih sposobnosti, motivacije i visokog stupnja kreativnosti koji darovitima omogućuje razvijanje izvrsnih kompetencija i dosljedno postizanje izrazito iznadprosječnih postignuća i/ili radova u jednome ili više područja”, objasnila je za portal Direktno.
Takve se sposobnosti mogu pojaviti u različitim područjima, od jezično-komunikacijskog i matematičkog, preko prirodoslovnog, tehničkog i informatičkog, do društveno-humanističkog, umjetničkog te tjelesnog i zdravstvenog područja. Važnu ulogu pritom ima okolina. “Okolina, posebno roditelji i učitelji, je ključna za realizaciju darovitosti”, naglasila je psihologinja.
Roditeljima pritom savjetuje da prije svega prepoznaju interese djeteta, osiguraju mu poticajnu okolinu i stave težište na inicijativu i aktivnost djeteta. Jednako važan dio priče je socioemocionalni razvoj, odnosno razvoj pozitivne slike o sebi, empatije, tolerancije razlika i pozitivnog pristupa problemima.
Foto: Unsplash/ilustracija
Darovitost se ponekad najteže vidi upravo kod djece kojoj treba najviše pomoći
Paradoks je da neka darovita djeca zbog drugih teškoća mogu biti upravo ona koju je najteže prepoznati kao darovitu. Učitelju može biti izazovno uočiti potencijal učenika koji istodobno ima poteškoće u pažnji i koncentraciji, teškoće čitanja i pisanja, poteškoće u ponašanju ili, na primjer, određene specifičnosti iz autističnog spektra, kako je navela psihologinja.
“Isto tako, učenici koji dolaze iz iznimno nepoticajnih obiteljskih prilika, gdje izostaje praćenje i podrška, mogu imati iznimno sniženu motivaciju, što može doprinijeti znatno slabijem školskom uspjehu od stvarnih kapaciteta djeteta i sve to može na neki način maskirati darovitost i otežati identifikaciju u školskom okruženju”, upozorila je Novković Poje.
Dodala je kako posebnu pozornost treba posvetiti i poteškoćama mentalnog zdravlja. One se, kako je kazala, moraju što ranije prepoznati i dati adekvatnu podršku kako ne bi negativno djelovale, ne samo na socioemocionalni razvoj, već i na ostvarivanje drugih aspekata razvoja kao što je i ostvarivanje kognitivnih potencijala. Drugim riječima, darovito dijete ne mora uvijek biti ono koje se ističe na satu. Ponekad je upravo suprotno, njegove sposobnosti mogu ostati skrivene iza teškoća koje su vidljivije njegovoj okolini.
Tko prvi prepoznaje darovitost?
Proces prepoznavanja može početi još prije polaska u školu. Naša sugovornica, s preko 20 godina rada u Osnovnoj školi Eugena Kvaternika u Velikoj Gorici, navela je kako je u školskom sustavu iznimno važan multidisciplinarni pristup i kvalitetna suradnja, ne samo unutar škole, nego i između škole i predškolske ustanove, odnosno roditelja. Prilikom stručne procjene pri upisu u prvi razred, primjerice, psihologinja može uočiti određene iznimnosti te o njima razgovarati s roditeljima.
“Kao stručna suradnica psihologinja, ako uočim tijekom stručne procjene pri upisu u prvi razred neke iznimnosti, svakako u razgovoru s roditeljima pitam za njihova zapažanja te je li dijete imalo psihološku procjenu i podršku u vrtiću”, kazala je Novković Poje. Ponekad roditelji već imaju nalaz ili mišljenje stručnog tima predškolske ustanove ili potvrdu o pohađanju programa za poticanje darovitosti tijekom boravka u predškolskoj grupi, kazala je psihologinja. No, roditelji nisu jedini koji mogu pokrenuti proces. Važnu ulogu imaju i učitelji, zbog čega je, kako je istaknula psihologinja, nužno kontinuirano ulagati u njihovu edukaciju.
“Isto tako, iznimno je važno ulagati u edukaciju učitelja razredne nastave, ali i predmetne nastave, kako bi što kvalitetnije uočili znakove darovitosti kod djeteta te kako bi praćenje, identifikacija i podrška krenuli pravovremeno. Isto tako, sami roditelji mogu zamijetiti pojedine specifičnosti u funkcioniranju svoga djeteta te samoinicijativno zatražiti podršku i suradnju škole”, naglasila je.
Foto: Pixabay, ilustracija
Petica nije dokaz darovitosti
Jedna od najraširenijih zabluda jest da darovito dijete mora biti odličan učenik. No, školske ocjene ne moraju odgovarati stvarnim sposobnostima djeteta. Daroviti učenik može podbacivati zbog nedovoljno poticajne okoline, drugih posebnih potreba, manjka motivacije ili poteškoća s mentalnim zdravljem. Upravo zato Novković Poje naglašava važnost zajedničkog praćenja djeteta. “Zato je važna suradnja, edukacija i praćenje djece od strane roditelja i škole zajedno”, istaknula je.
Poseban problem vidi u društvenom pritisku na savršen školski uspjeh. “No, već smo dugo vremena svjedoci negativnih posljedica pretjeranog fokusiranja na 5,0 prosjek kod svih učenika pa tako i kod darovitih učenika i smatram da je to nešto na čemu trebamo poraditi kao društvo u cjelini. Ocjena nikako ne bi smjela biti najvažniji imperativ kojem težimo”, poručila je psihologinja. Umjesto toga, kako je naglasila, cilj obrazovanja trebao bi biti razvoj želje za učenjem i znanjem, a ne samo ostvarivanje savršenog prosjeka.
Foto: Unsplash/ilustracija
Što se događa nakon što prepoznamo darovitost?
Tu dolazimo do jednog od ključnih pitanja: što škola može učiniti kada utvrdi da pred sobom ima darovitog učenika? Prema riječima psihologinje, školski dokumenti predviđaju različite vrste potpore i podrške darovitim učenicima. No, njihova provedba zahtijeva angažman više ljudi. Učitelj ne može sam nositi cijeli proces. Potrebna je suradnja sa stručnim timom, roditeljima i dodatne stručne edukacije.
“To zahtijeva sinergiju i dodatan angažman svih dionika odgojno-obrazovnog procesa. Identifikacija, procjena potreba i planiranje podrške darovitim učenicima od velikog je značaja za tog učenika. Gradivo se može prema potrebi usložiti, prilagoditi metode poučavanja ali i vrednovanja znanja”, kazala je Novković Poje. Upravo zato identifikacija nije sama sebi svrha. Nakon što se prepozna darovitost, potrebno je procijeniti potrebe konkretnog učenika i planirati način podrške.
Foto: Unsplash/ilustracija
Nisu sve škole u istoj poziciji
U teoriji mogućnosti postoje, no njihova primjena u praksi ovisi o nizu okolnosti. “Rekla bih da su škole toliko međusobno slične po pitanju darovitosti koliko su i različite”, opisala je situaciju Novković Poje. Svakoj bi školi rad s darovitim učenicima trebao biti jedan od prioriteta, no nisu sve škole u jednakoj poziciji da ostvare na istoj razini tu podršku, objasnila je. “Već sami broj učenika određuje puno toga, a onda je tu i broj stručnih suradnika, općenito potrebe škole s obzirom na sredinu u kojoj se škola nalazi i slično”, navela je.
Upravo je odnos između prepoznavanja i razvoja darovitosti jedna od ključnih slabosti na koje treba obratiti pozornost. Može li sustav identificirati dijete kao darovito, a da se nakon toga ništa značajno ne promijeni? Novković Poje tu je vrlo jasna: “Nažalost, ako se ne planira rad s darovitom djecom, nema svrhe niti raditi identifikaciju”. Ta rečenica ujedno sažima jedan od najvećih izazova: darovitost nije dovoljno samo izmjeriti i evidentirati. Ako nakon toga ne postoji mogućnost za razvoj potencijala, identifikacija ostaje nedovršen proces.
Potrebni su ujednačeniji postupci, ali i više stručnjaka
Kada govori o tome što bi trebalo mijenjati u sustavu, Novković Poje posebno je istaknula potrebu za nastavkom detaljnog razrađivanja i ujednačavanja postupaka identifikacije darovitih učenika na razini države. Istodobno treba biti svjestan da škole nisu iste, razlikuju se po broju učenika, ekipiranosti stručnih timova i slično. Potrebne su, smatra, kvalitetne i kontinuirane edukacije svih odgojno-obrazovnih djelatnika, ali i mijenjati standarde pri zapošljavanju. Jer školski sustav danas nije suočen samo s pitanjem kako prepoznati darovitu djecu.
Istodobno raste potreba za radom s učenicima s različitim poteškoćama, kao i raznim oblicima nasilja. Zbog toga, upozorila je psihologinja, ne smije se zanemariti ni mentalno zdravlje samih odgojno-obrazovnih djelatnika. “Uz povećanje potreba rada s darovitim učenicima, povećanjem potreba rada s učenicima s poteškoćama, raznim oblicima nasilja potrebno je voditi brigu i o mentalnom zdravlju odgojno-obrazovnih djelatnika te osigurati dovoljan broj psihologa, socijalnih pedagoga, edukacijskih rehabilitatora, logopeda koji će sve ove pojačane potrebe moći onda i kvalitetnije iznijeti”, zaključno je poručila psihologinja Gordana Novković Poje.
Priča o darovitoj djeci zato nije priča samo o testovima ili peticama. To je priča o potencijalu koji može biti vidljiv, ali i potpuno skriven iza slabijih ocjena, manjka motivacije, teškoća u učenju, ponašanju ili drugih razvojnih i emocionalnih izazova. U tom procesu škola ima važnu ulogu, ali ne može djelovati sama. Potrebni su roditelji koji prate dijete, škola koja prepoznaje i daje podršku učenicima te sustav koji će svojom podrškom omogućiti da se napravi što kvalitetnija identifikacija, ali i daljnja potpora darovitim učenicima u školi. Jer prepoznati darovitost znači tek otvoriti vrata. Pravi posao počinje tek nakon toga, kada djetetu treba omogućiti da svoj potencijal zaista razvije.
Daniela Brnada/Direktno
Naslovna fotografija: Pixabay, ilustracija
*Tekst je nastao u okviru projekta “Više od petice: Prepoznajemo li darovitu djecu?” uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
