Posljednjih 15 godina sve se više istraživanja bavi utjecajem tehnologije i digitalnih medija na dječji razvoj. Pritom se pozornost ne usmjerava samo na vrijeme koje djeca provode pred ekranima, već i na kvalitetu sadržaja kojima su izložena te na načine na koje prisutnost ekrana mijenja svakodnevnu komunikaciju i interakciju između roditelja i djece. Rano djetinjstvo razdoblje je intenzivnog razvoja mozga i stvaranja neuronskih veza koje se oblikuju pod utjecajem iskustava iz okoline. Prema istraživanjima, djeca su već prije drugog rođendana izložena ekranima u prosjeku 50 minuta dnevno. S obzirom na važnost ranih iskustava za dječji razvoj, postavlja se pitanje kako izloženost ekranima utječe na razvoj djeteta i o čemu taj utjecaj ovisi.
Istraživanja pokazuju da postoji povezanost između izloženosti ekranima i dječjeg razvoja, pri čemu nije važno samo koliko vremena dijete provodi pred ekranom, već i kako ekrani utječu na njegovu svakodnevnu okolinu i interakcije s roditeljima. Djeca u ranoj dobi uče prvenstveno kroz neposredne socijalne interakcije, a one su danas sve više pod utjecajem tehnologije. Više od 90 % odraslih posjeduje mobitel koji im je gotovo stalno nadohvat ruke, a istraživanja pokazuju da ga u prosjeku provjeravamo oko 60 puta dnevno.
Kada roditelj koristi mobitel u prisutnosti djeteta, rjeđe započinje komunikaciju s njim i rjeđe odgovara na njegove pokušaje uspostavljanja interakcije. Razlog tome dijelom leži u ograničenjima naše pažnje. Iako nam se ponekad čini da možemo istodobno pratiti više stvari, naš mozak nije osobito uspješan u multitaskingu. Umjesto istodobnog usmjeravanja pažnje na više izvora, najčešće je brzo prebacujemo s jednog na drugi, pri čemu neizbježno propuštamo dio informacija. Zbog toga se tijekom svakodnevnih aktivnosti, poput hranjenja ili zajedničke igre, može dogoditi da roditelj, zaokupljen mobitelom, ne primijeti djetetove pokušaje komunikacije ili propusti priliku odgovoriti na njegove interese, potrebe i emocije. Takve propuštene prilike za interakciju posebno su važne u ranom djetinjstvu, kada se govor, komunikacijske vještine i emocionalna regulacija intenzivno razvijaju, piše Mamin kutak.
Istraživanja upućuju na to da učestalije korištenje ekrana tijekom interakcije s djetetom može biti povezano sa siromašnijim dječjim rječnikom, pri čemu se razlike mogu uočiti već oko druge godine života. Osim toga, rjeđe i manje dosljedno odgovaranje na djetetove emocionalne potrebe može biti povezano s češćim ispadima bijesa i poteškoćama u regulaciji emocija i ponašanja.
Foto: Pixabay, ilustracija
Televizor je uključen, ali dijete ga ne gleda – utječe li to na njegov razvoj?
Prisutnost ekrana može utjecati na kvalitetu interakcije između roditelja i djeteta čak i kada dijete ne prati sadržaj na ekranu, primjerice kada je televizor uključen u pozadini. Istraživanja pokazuju da u takvim situacijama roditelji rjeđe započinju razgovor s djetetom, a smanjuje se i broj međusobnih komunikacijskih izmjena. Posljedično, dijete ima manje prilika za slušanje govora i sudjelovanje u razgovoru. Prema istraživanjima, roditelji u komunikaciji s djetetom koriste oko 20 % manje riječi kada je televizor uključen u pozadini. Osim na komunikaciju, pozadinski zvukovi i vizualni podražaji mogu utjecati i na djetetovu pažnju, češće prekidajući njegovu koncentraciju tijekom igre i drugih aktivnosti. Drugim riječima, ekran ne mora privlačiti djetetovu pažnju da bi utjecao na njegovo iskustvo i interakciju s okolinom.
Mogu li djeca jednako dobro učiti putem ekrana kao i kroz stvarna iskustva? Često pretpostavljamo da gledanje digitalnih sadržaja može biti prilika za učenje. I doista, djeca putem ekrana mogu usvojiti određena znanja, poput prepoznavanja boja, slova ili brojeva. Međutim, istraživanja pokazuju da djeca, osobito ona mlađa od tri godine, teže i sporije usvajaju informacije putem ekrana nego kroz neposredna iskustva u stvarnom okruženju. Osim toga, teže prenose ono što su naučila na ekranu u svakodnevne životne situacije. Jer ono što je djeci najpotrebnije za razvoj ne nalazi se na ekranu, već u svakodnevnim iskustvima: razgovoru, zajedničkoj igri, čitanju, kretanju, istraživanju i bliskim odnosima s ljudima koji ih okružuju.
Dodatan izazov predstavlja pretjerana vizualna i zvučna stimulacija kojoj djeca mogu biti izložena tijekom gledanja digitalnih sadržaja. Brza izmjena slika, intenzivni zvučni efekti i neprestani podražaji mogu snažno privlačiti i zadržavati djetetovu pažnju. Istraživanja također upućuju na to da gledanje crtića s vrlo brzom izmjenom scena može imati kratkoročne nepovoljne učinke na izvršne funkcije, uključujući pažnju, radno pamćenje i samokontrolu.
Što sve propuštamo kada vrijeme za igru i razgovor zamijene ekrani? No, nije važno samo kakav sadržaj dijete gleda, već i što zbog vremena provedenog pred ekranom propušta. Vrijeme posvećeno ekranima može zamijeniti prilike za aktivnu igru, čitanje slikovnica, istraživanje okoline i neposrednu interakciju s drugima – iskustva koja imaju nezamjenjivu ulogu u dječjem razvoju. Zato, uz pitanje koliko vremena dijete provodi pred ekranom, jednako je važno zapitati se i što ekran zamjenjuje u njegovoj svakodnevici.
Foto: Pixabay, ilustracija
Što roditelji mogu učiniti? Četiri male promjene koje čine razliku
1. Djeca najbolje uče kroz stvarna iskustva – a naše riječi pomažu im da ih razumiju
Djeca u ranoj dobi najbolje uče kroz neposredna iskustva i interakciju s drugima. Roditelji pritom imaju važnu ulogu jer riječima prate ono što dijete vidi, radi i doživljava te mu tako pomažu povezati iskustva s jezikom.
Zamislimo, primjerice, dijete koje se igra u travi i prvi put ugleda bubamaru. Roditelj može pratiti njegov interes riječima: „Pronašao si bubamaru! Gle, kako je mala! Ima crne točkice. Joj, odletjela je! Možda ide kući spavati.”
Kasnije, tijekom zajedničkog čitanja slikovnice, dijete ponovno ugleda bubamaru. Roditelj se može prisjetiti njihova zajedničkog iskustva, razgovarati o njezinim točkicama ili o tome kako leti te postupno proširivati razgovor na druge životinje i predmete koji mogu letjeti. Na taj način dijete povezuje nova znanja s prethodnim iskustvima, a riječi dobivaju značenje u stvarnom kontekstu.
U svakodnevnoj komunikaciji s djetetom posebno je važno promatrati ono što dijete radi i što ga zanima, slušati njegove pokušaje komunikacije te pričekati njegov odgovor ili reakciju. Takva razmjena zahtijeva roditeljsku prisutnost, pažnju i usmjerenost na dijete.
Istraživanja pokazuju da je razvoj dječjeg rječnika povezan ne samo s količinom riječi koje dijete čuje, nego i s učestalošću kvalitetnih komunikacijskih izmjena s odraslima, uključujući razgovore o osjećajima, željama i mislima. S druge strane, više vremena provedenog pred ekranima, bilo da ih koristi dijete ili roditelj tijekom zajedničkih aktivnosti, može biti povezano s manjim brojem takvih interakcija i skromnijim razvojem rječnika.
2. Djeca ne uče samo iz onoga što im govorimo, nego i iz onoga što radimo
Djeca uče promatrajući ponašanje odraslih, a roditeljske navike korištenja ekrana važan su čimbenik u oblikovanju njihovih budućih digitalnih navika. Zato, uz postavljanje pravila za dijete, vrijedi osvijestiti i vlastiti odnos prema tehnologiji.
Kada je potrebno koristiti mobitel, korisno je djetetu objasniti što radimo i zašto. Primjerice: „Poslat ću baki poruku da je pitam želi li s nama u šetnju.”
Na taj način dijete postupno uči da mobitel nije nešto za čim posežemo automatski, već alat koji koristimo s određenom svrhom. Istodobno, objašnjavanje vlastitog ponašanja može pomoći i roditeljima da osvijeste koliko često posežu za mobitelom te prepoznaju situacije u kojima njegova uporaba nije nužna.
3. Kada mobiteli imaju svoje mjesto, a obitelj svoje vrijeme
Jedan od načina poticanja zdravijih digitalnih navika jest izrada obiteljskog digitalnog plana. Zajedno možete dogovoriti kada i gdje se ekrani koriste, a koje ćete trenutke sačuvati za međusobnu komunikaciju i zajedničke aktivnosti.
Primjerice, možete odrediti da se mobiteli ne koriste tijekom obroka, zajedničke igre, čitanja slikovnica ili prije spavanja.
Važno je da pravila budu jasna, prilagođena dobi djeteta i dosljedna, ali i da se, koliko god je moguće, odnose na sve članove obitelji. Djeca će lakše usvojiti navike koje svakodnevno vide kod odraslih.
4. Ako dijete gleda ekran, važno je i kako ga gleda
Kada dijete gleda digitalne sadržaje, roditelj se može uključiti i pretvoriti gledanje u priliku za razgovor i zajedničko učenje.
Umjesto pasivnog promatranja sadržaja, roditelj može komentirati ono što se događa, postavljati pitanja, razgovarati o emocijama likova i povezivati viđeno s djetetovim svakodnevnim iskustvima. Primjerice: „Zašto je dječak tužan?”, „Što misliš, što će se sada dogoditi?” ili „Sjećaš se kada smo i mi vidjeli takvu životinju?”
Takva interakcija može pomoći djetetu da bolje razumije sadržaj, poveže ga s vlastitim iskustvima i razvija jezične vještine.
Pritom je važno birati sadržaje primjerene djetetovoj dobi i razvojnoj razini, s jasnom i razumljivom radnjom, sporijim tempom te bez pretjeranih vizualnih i zvučnih efekata. Ipak, zajedničko gledanje ne može u potpunosti zamijeniti učenje kroz neposredna iskustva, igru i interakciju s drugima.
Foto: Pixabay, ilustracija
Za kraj: nije važno samo koliko dijete gleda u ekran, nego i što ekran zamjenjuje
Ekrani su postali sastavni dio svakodnevice i nije realno očekivati da ih možemo u potpunosti izbjeći. No možemo utjecati na to koliko ih često koristimo, u kojim situacijama posežemo za njima i kakvim sadržajima izlažemo djecu.
Istraživanja upućuju na povezanost izloženosti ekranima s različitim područjima dječjeg razvoja, uključujući razvoj govora i rječnika, predčitalačke vještine, razumijevanje emocija, pažnju, samoregulaciju i mentalno zdravlje. Pritom je važno imati na umu da učinci ovise o brojnim čimbenicima, među kojima su dob djeteta, vrsta sadržaja, način korištenja ekrana i kvaliteta svakodnevnih interakcija.
Zato, kada razmišljamo o dječjem korištenju ekrana, nije dovoljno pitati se samo „Koliko vremena dijete provodi pred ekranom?” Jednako je važno pitanje „Što ekran zamjenjuje u njegovoj svakodnevici?”
Darovitost se ne mjeri peticama: Psihologinja otkriva na što je važno obratiti pozornost
Jer ono što je djeci najpotrebnije za razvoj ne nalazi se na ekranu, već u svakodnevnim iskustvima: razgovoru, zajedničkoj igri, čitanju, kretanju, istraživanju i bliskim odnosima s ljudima koji ih okružuju.
Martina Starčević Perica, prof. logoped/Lucija Kaurloto, mag. logoped
Naslovna fotografija: Pixabay, ilustracija
