Inicijativa „40 dana za život“ je ekumenska molitvena pro-life inicijativa za život, a posredno i inicijativa za zaustavljanje abortusa. U Hrvatskoj je pokrenuta 2014. godine, u njoj sudjeluje preko 10 000 ljudi u 29 gradova diljem zemlje, a molitvom i postom spašeno je 58 djece. Mladi vjeroučitelj i teolog Ante Čaljkušić (32), nacionalni voditelj inicijative „40 dana za život“ u intervjuu otkriva više o radu, počecima i plodovima inicijative, osobnim susretima s majkama, ali i ljubavi prema filmskoj umjetnosti koja ga je dovela do pro-life angažmana.
Kako su izgledali počeci inicijative „40 dana za život“ u Hrvatskoj?
Inicijativa je u Hrvatskoj pokrenuta 2014. godine, a njezina je misija molitvom i postom, miroljubivim bdjenjem i osvješćivanjem lokalne zajednice odvratiti od grijeha abortusa i duha smrti. Moj susret s inicijativom dogodio se nešto ranije. Htio sam snimiti dokumentarni film o nečemu plemenitom, a moja zaručnica Sara, danas supruga, tada mi je 2011. godine rekla da se obratim p. Marku Glogoviću koji vodi Udrugu Betlehem. Susreli smo se i dao mi je svoj blagoslov za snimanje dokumentarnog filma „Zagrli život“ o Udruzi Betlehem. Od tada sam počeo snažno širiti Apostolat za život. Na Božić 2013. kolega s fakulteta predložio mi je da pokrenem inicijativu „40 dana za život.“
Je li od tada borba za neođene postala Vaš poziv?
Da, iako sam ovdje zaposlen, ne smatram to svojim poslom već pozivom koji zahtijeva moju cjelovitu angažiranost. Mi se dajemo u bilo koje vrijeme za naše majke i za nerođenu djecu. Katkad imam pozive u 23 sata, a imamo i cjelonoćna bdjenja. Ponekad vani provedem i po 18 sati.
Koliko je djece inicijativa dosad spasila u Hrvatskoj?
„Za 58 života znamo. To su gotovo tri razreda djece. Također, znamo da se u nekoliko hrvatskih bolnica broj pobačaja spustio za 50 posto. U nekim bolnicama za vrijeme našega bdjenja koje traje 40 dana nitko nije otišao na pobačaj. Vidim u tome plod naših molitava. Promjene su se počele događati od kada se probudila svijet o pobačaju.
Radostan sam što smo prošle godine snimili i premijerno prikazali film“40 dana…” o rezultatima i plodovima ove inicijative. Kada se svi ujedine doista dolazi do pada pobačaja u mjestu u kojem živiš. Nevjerojatno je što se može postići kroz molitvu i post. Htjeli smo podijeliti tu radosnu vijest o tome što je Bog učinio kroz našu inicijativu. Sretan sam što su se ohrabrile i majke i očevi, što su se ‘ogolili’ i dali svoju intimu u javnost, što znači da imaju povjerenje u ovaj Apostolat za život“.
Jeste li zadovoljni rastom inicijative kroz ovih pet godina?
Naravno. Imamo više od 10.000 aktivnih sudionika te više od 250 aktivnih volontera kroz godinu. Uz to, uspjeli smo potaknuti neke od njih da osnuju svoje udruge za život. Vjerujem da je oko 500.000 ljudi dobro osviješteno o pitanju pobačaja. Otvaramo Centar za život i savjetovalište za trudnice u Splitu, a potom i u Vukovaru.
Kakva su Vaša osobna svjedočanstva o snazi molitve i životima djece koju ste spasili?
Jedan me susret u Vukovaru posebno dirnuo. Kada je David Bereit, pokretač Pokreta za život, 2015. došao u posjet Hrvatskoj htjeli smo ga iznenaditi i upoznati s jednom majkom koja je donijela odluku da zadrži dijete. David je bio uzbuđen jer je vidio čudesa i rekao da smo ga obogatili i naučili kako treba djelovati. Ušli smo u kuću i ostao je iznenađen kada je ugledao majku Marinelu koja je u naručju čuvala malu Petru. Primio sam dijete u naručje i znao da sve ovo što radimo uistinu ima smisla i da je plodonosno.
To je bilo nešto neopisivo. Ne znam kada sam bio tako ganut u životu. Nisam mogao kontrolirati suze radosnice. Kada vidiš dijete koje je spašeno – to je nešto neprocjenjivo. Majka radosna i zahvalna, a dijete sigurno. Zahvalna zato što smo joj pomogli da donese odluku jer je išla pobaciti.
Nažalost, ne završe sve priče sretno. Jeste li osobno posvjedočili kakve posljedice pobačaj ostavlja na ženu, oca i cijelu širu obitelj?
Da. Javila mi se jedna majka i rekla da joj kćer želi pobaciti. I baka je bila za pobačaj, kao i prijatelji i okolina. Našao sam se s djevojkom i odveli smo je kod ginekologa s kojim surađujemo te smo ozbiljno popričali. Iznenadili su me njezini razlozi za pobačaj jer su bili sebične naravi, a ne materijalne prirode. Nažalost, ona se odlučila na pobačaj. Kada sam se kasnije čuo s njezinom majkom u njihovim je životima i dalje vladalo rasulo.
Djevojka je nastavila živjeti otkačenim životom, a majci kao da je život stao. Ostalo je duhovno siromaštvo i jad. Majka te djevojke i dalje nas prati i podržava, no vidim da nikada neće moći prežaliti pobačaj.
Zašto se po Vama žene odlučuju na pobačaj? Ima li pozitivnih pomaka?
Smatram kako 75 posto pobačaja nastaje zbog straha majke da neće moći prehraniti dijete ili pak prisile okoline. S druge strane, u zapadnom svijetu majke imaju osiguranu egzistenciju, no opet pobace. Savjetovanje je ključno. No ipak sam sretan zbog plodova i promjene svijesti posljednjih nekoliko godina.
Što biste poručili za kraj?
Ljudi dolaze do spoznaje da je pobačaj zaista ubojstvo čovjeka, da ljudski život počinje začećem, i to je najvažnije. Zato se i spašavaju životi. Sretnim me čini i naša pristunost na marginama života i činjenica da smo po načelu nove evangelizacije izašli na ulice tamo gdje te netko može ismijati, staviti u zatvor, a opet si odlučan da zaštitiš majčino i očevo dostojanstvo.
Maja Šubarić Mahmuljin
Foto; FB (Ante Čaljkušić)
*Članak je izvorno objavljen u Veritasu
