“Svoje zanimanje mogu opisati kao jednu veliku čaroliju od samog upoznavanja, preko zajedničkog puta, do toliko iščekivanog porođaja, a kasnije teškog no zajedničkim snagama podržanog babinja. Svoje zanimanje ne vidim kao posao već kao užitak jer radim ono što volim”, rekla nam je doula Sanja Bukač Štritof (47) iz Zagreba.

Zanimanje doule u Hrvatskoj je još relativno novo. Sama riječ doula znači – žena koja služi, a taj se naziv koristi za educiranu ženu koja pruža emocionalnu, fizičku i informativnu podršku majkama prije, tijekom i nakon poroda. Sanja se, kaže, zaljubila u ovaj poziv još prije 15 godina, a nakon što joj je jedno vrijeme bio hobi pretvorila ga je u posao. Ova majka troje djece inače je diplomirana kriminalistica, a uz obitelj, uvijek stoji na raspolaganju svojim trudnicama kad god je zatrebaju. “Tiha pratnja kroz trudnoću, na porodu i u danima babinja” njezin je moto.

U intervjuu za Generaciju otkrila nam je kakvi su uvjeti u rodilištima, što ju je privuklo ovom poslu, koliko ima doula u Hrvatskoj, zašto ovaj posao nije za svakoga i što bi poručila svim budućim majkama.

Za početak, recite nam kakva je trenutno situacija u rodilištima? Naime, nakon uvođenja zabrane pratnje u vrijeme pandemije korona virusa, ponovno ste s majkama pri porodu.

Da, trenutna situacija u rodilištima je dobra. Rodilišta su otvorena za pratnju partnera i za pratnju doule na porodu. Osim toga, imamo dva rodilišta koja trenutno ne rade ili rade u ograničenim uvjetima, a to je rodilište Merkur koje je trenutno u renovaciji i preseljeno je u Vinogradsku bolnicu. Također, preuređuje se rodilište u Petrovoj bolnici koje radi u manjem obimu i zbog izvanrednih uvjeta trenutno nije dozvoljena pratnja.

Kako ste se osjećali u vrijeme kada niste smjeli biti prisutni u rodilištu zbog zabrane?

Za vrijeme pandemije u rodilištima je bilo otužno. U prvo vrijeme pratnja nije mogla ući, trudili smo se ostati što duže kod kuće, doći do bolnice, šetati, gibati se, sjediti vani na klupi i ući kada nam je već zaista bilo teško. Nakon ulaska rodilje nastavljali bi biti zajedno preko telefona i davati podršku tatama koji također ostaju vani. Trenutno jedino Vinogradska bolnica zahtjeva brzi antigenski test za pratnju i to nam i dalje radi probleme, jer se trebamo ići testirati, čekati rezultate i tek tada ući u rodilište dok su rodilje za to vrijeme same.

Kako inače u bolnicama reagiraju na vaše prisustvo? Jesu li upoznati s onime što radite?

U bolnici na doule reagiraju sve bolje. Ako se prisjetim situacije na početku moje doula priče i danas stanje je zaista neusporedivo. U međuvremenu liječnici, primalje i ostalo bolničko osoblje upoznali su se s doulama, njihovim radom i dobrobitima koje donosimo ne samo rodiljama već i osoblju bolnice. U rijetkim situacijama kada nismo dobro došle radi se o pojedincu koji nije upućen u naš rad ili ima neke osobne razloge zašto ne želi doulu na porodu.

Hobi ste pretvorili u posao. Kako biste opisali Vaše zanimanje i što vas je privuklo ovom poslu? Možete li od njega živjeti u Hrvatskoj? 

Prvi puta u ulozi doule našla sam se na porodu moje prijateljice prije 15 godina. Nakon toga bila sam pratnja na porodu i drugim prijateljicama. Na jednom od poroda primalja i liječnica rekle su mi da bi ja mogla postati odlična doula. To me zainteresiralo! Kako sam se cijeli život željela posvetiti nekom vidu borbe za prava žena, djece i obitelji u zajednici i u društvu ovo zanimanje mi se činilo kao pravo zanimanje za mene. Kada se oformila Hrvatska udruga doula počela sam se educirati i razvijati kao doula. Kada se oformila Balkan association of birth workers počela sam se educirati i postala i postpartum doula. Vrlo brzo sam shvatila da je to jedno ozbiljno, odgovorno i vrlo teško zanimanje koje zahtjeva puno znanja, vremena i odricanja. No moja ljubav prema pomaganju, pomicanju granica i boljitku žena još je puno veća. Stoga sam se s voljom i željom uključila u krug divnih, toplih i plemenitih žena i sada već od 2014. godine razvijam se kao doula u svim smjerovima koje mi tržište nudi.

Unazad 9 godina pratim moje parove kroz trudnoću, na porodu i u danima babinja i zaista se radujem svakom paru koji me odabere. Svoje zanimanje mogu opisati kao jednu veliku čaroliju od samog upoznavanja, preko zajedničkog puta, do toliko iščekivanog porođaja, a kasnije teškog no zajedničkim snagama podržanog babinja. Svoje zanimanje ne vidim kao posao već kao užitak jer radim ono što volim, a ujedno svojoj obitelji mogu kao majka priuštiti trenutke koje ne bi mogla u Hrvatskoj da radim samo jedan posao. Od biti doula u Hrvatskoj se ne može živjeti, ali se može poboljšati obiteljski budžet i učiniti ga pristojnim.

Kakav odnos imate s trudnicama i majkama? Čujete li se i nakon poroda? Stvarate li prijateljstva za život?

Moj odnos s trudnicama je topao i uglavnom vrlo prisan. Naravno, buduća majka će odrediti koliko će on prisan i biti. Pristupam svoji parovima otvorenih ruku i poručujem im „tu sam za vas koliko želite i koliko vama treba“. To je moj način, naravno nisu sve doule jednake. Nisu ni sve mame iste, ima nas tihih, šutljivih, samozatajnih, a ima nas i otvorenih, toplih, brbljavih. Svaku trudnicu osluškujem i pristupam joj onako kako mislim da baš njoj treba, tako je i s tatama.

S nekim trudnicama stvorila sam spone koje vjerujem da će nas vezati zauvijek, s nekima se dopisujem s vremena na vrijeme, a s nekima rijetko ili nikada, sve ovisi o karakteru trudnice i njenoj otvorenosti. Moj telefon je pun prekrasnih beba, male i velike djece, pa čak i tinejdžera koji rastu, slave rođendane, imaju pričesti, idu na maturalce…. Sve to jako me veseli!

Što biste poručili trudnicama pred porod? Kako da se bolje pripreme za ono što ih čeka u rodilištu?

Trudnicama bi preporučila da se educiraju kroz trudnoću i pripreme za porod i babinje. Ne zato što ja držim radionice već zato što sam kroz svoj rad shvatila da je to neophodno kako bi mama i tata imali uvid u ono što je normalno, a što nije kroz trudnoću. Što očekivati i kako si mogu pomoći. Kako bi se informirali kako će trudnoća teći, kako će porođaj započeti, kako će teći, što im sve može pomoći kako bi skratili trajanje porođaja koji ide korak po korak, kako bi znali da se porođaja ne treba bojati jer u svakom trenutku možemo napraviti puno za trudnicu kako bi joj pomogli. Da bi saznali koje su im mogućnosti kod kuće, a koje u rodilištu, kako bi mogli s bolničkim osobljem odlučivati što žele i što je za njih najbolje. I konačno, ono najvažnije, kako bi znale što ih očekuje kada se beba rodi, u rodilištu i kod kuće. Kako si pomoći i bez stresa i panike proći prvu godinu bebina života.

Ono što me jako ljuti je stav pojedinih trudnica i partnera koji znaju izgovoriti duboko ukorijenjenu rečenicu u našem društvu koja kaže „ako su mogle rađati žene u polju, u šumi, u pustinji same moći ću i ja” ili kada partner ili prijateljice kažu “ma šta će ti to možeš ti to i sama. Roditi moraš ovako ili onako“ mene prođe jeza. Danas u 21. stoljeću kada smo otišli tako daleko, kada konačno imamo mogućnost raditi na sebi, raditi na boljitku svoje djece kako bi nam bilo bolje i kako bi svojoj djeci stvorili bolji svijet mi se želimo vratiti stoljećima unazad. Meni je to neshvatljivo. I zato ako pogledate na internetu svakim danom osvane na tisuće loših porođajnih priča upravo trudnica koje se nisu dobro informirale i očekivale su da će sve proći kao na polju. Za sebe i svoju djecu želim otvoreno društvo, društvo koje želi i radi napredak.

Kako vi vidite ulogu doule i na koji način se ona uklapa u cijelu priču oko trudnoće i poroda?

Ako imam psihičkih problema ili problema u obitelji otići ću potražiti pomoć psihologa ili psihijatra, ako imam zdravstvenih problema otići ću potražiti pomoć liječnika, ako sam trudna pratit ću trudnoću kod liječnika, pripremit ću se za porod uz stručnu osobu koju sam odabrala jer mi odgovara, daje mi informacije, priprema me za ono u čemu nismo stručni ni partner niti ja. Moja doula bit će mi vodič, dat će mi pregršt savjeta uputit će me u ono što me zanima, a ne znam. Dat će mi psihičku i fizičku pomoć kada porođaj krene uživo, preko telefona, pridružit će se meni i partneru kod kuće, pratit će me u rodilište i zajedno ćemo dočekati bebu kod kuće kada se vratimo iz rodilišta.

Doula ni na jedan način neće ugroziti mog partnera i njegovu ulogu u našoj vezi, na porodu, u rodilištu niti u babinju. Dapače doula će meni i partneru biti podrška, jer i partnerima je ona potrebna! Ne zato što nisu pravi muškarci već obrnuto, zato što razmišljaju unaprijed i brinu se za svoju partnericu i svoju obitelj. Doula neće ugroziti ni liječnike, liječnici vode trudnoću za to su školovani i doula ih ni u čemu ne može zamijeniti. Doula ne ugrožava ni primalje, primalje ženu vide prvi puta u rodilištu, brinu se za rodiljino zdravstveno stanje i pomažu majci da rodi. Doula ne ugrožava ni patronažne sestre, one će doći svakoj majci u pomoć u babinje. Vagati bebu, previti pupak, pogledati majci ranu, davati zdravstvene savjete, prvi puta okupati bebu. Doula stvarno nema veze s ni jednim od tih poslova. Doula je psihička i fizička podrška svom paru.

Zašto ste počeli držati radionice za trudnice “Čarolija trudnoće i majčinstva”? Zašto su one potrebne i neophodne?

Zato što sam vidjela da je to nužno. Radionice će dati mamama uvid u sve ono što ih očekuje iz prve ruke, to nije suhoparno nabrajanje informacija o zametku ili bebi kroz trudnoću, ovlaš spominjanje porođaja ili nabrajanje što će nam sve od sredstava za higijenu biti potrebno kada se s bebom vratimo kući. To je stvarna i opipljiva pomoć koja je potrebna svakoj trudnici da eliminira strah od nepoznatog, da shvati pravo stanje stvari koje ju očekuje, osvijesti svoje mogućnosti i dobije prave alate koji joj mogu pomoći. To je prilika tati da sazna kroz što prolazi trudnica tijekom trudnoće, kako joj zaista može pomoći, kako je može podržati, kako da sazna pravo stanje stvari, a ne da glumi detektiva u svojoj kući.

Radionica daje priliku za druženje s ostalim parovima i stvaranje novih i korisnih poznanstava, daje vam razlog da izvedete svoju trudnicu i provedete zajedničko vrijeme zajedno, daje vam povod da uključite mamu, svekrvu i cijelu obitelj u pripremu za ono što slijedi. Daje vam priliku da upoznate doulu, svoju veliku podršku koju bi svatko želio. Raspitajte se što radi doula, kako vam može pomoći i koje benefite doula donosi. Odaberite paket usluga koji vama odgovara i sigurno nećete pogriješiti.

Koliko trenutno ima doula na tržištu? Zašto se dio njih ne zadržava dugo u ovome poslu?

Doule mogu biti porođajne doule ili postpartum doule u Hrvatskoj. Prema mojoj procjeni ima nas četrdesetak od kojih 10 %  zaista djeluje kao doula, ostale doule su prisutne, ali će to biti jednoga dana. Kada se odlučimo biti doula sve nam izgleda čarobno, mamice, trbuščići, bebice, adrenalin na porođaju, lijepe šarene dječje sobice itd… Završimo skupe edukacije, stalno se nadograđujemo jer mislimo treba mi još i ovo, treba mi još i ono, i ovo bi moglo dobro doći, a i ono jer će mi ovo sve možda jednoga dana postati divan posao u kojem uživam i od kojeg mogu živjeti.

No kada sve to završimo onda shvatimo da je rad s parovima divan, no osim toga iza njega stoji danonoćno bdjenje, dežuranje, neprekidne borbe s pojedincima u sustavu, pandemijama, pravilima u pojedinim ustanovama. Zatim, tu su i danonoćni porodi koji mogu trajati nekoliko dana i noći, izostajanje s posla, nezadovoljni poslodavci kada nas nema, obaveze koje treba uskladiti privatno i poslovno. Tako da za biti doula trebamo imati veliku ljubav, volju, upornost i podršku obitelji. I to je odgovor zašto se doule dugo ne zadržavaju u ovom poslu.

Što Vas posebno veseli kod ovog posla?

Veseli me što su i majke i bake uvidjele koliko doule mogu pomoći njihovim kćerima, unukama, nećakinjama i što me unajmljuju da ih pratim kroz trudnoću na porodu i u babinju. Jako mi je drago da neke starije generacije ipak idu naprijed i svjesne su koliko je podrška važna, žele izmijeniti neka stara i loša iskustva u dobra i ugodna za nove generacije. Ipak se stanje mijenja. U budućnosti bi voljela da „imati doulu“ bude normalna stvar, da to ne bude luksuz i da si svaka žena može priuštiti doulu kao nešto potpuno normalno. Bez osude društva.

I sama ste majka. Kako vam je vlastito iskustvo pomoglo da bolje razumijete posao kojim se bavite?

Majka sam trojice sinova, Jana, Kai-a i Marka, svoj život posvetila sam njima. Svo troje djece rodila sam u bolnici Sveti Duh u Zagrebu, sva tri porođaja bila su drugačija i sva tri puta imala sam različita porođajna iskustva. Kao i većina žena od malena slušala sam kako je porođaj jedno teško i bolno iskustvo, kako nas u bolnici očekuju liječnici i primalje koji ne ostaju baš u lijepom sjećanju majkama. Uz to, gledala sam i filmove u kojima nasmiješene trudnice u jednom trenutku budu presječene jakom boli, trudovi ih stišću sa svih strana, u sljedećem kadru jure u bolnicu, vrište na porođajnom stolu i beba je u roku od dvije minute vani. Ustvari ništa od toga nije stvarno tako. Porođaj može i ne mora biti lijep, sve ovisi o tome da li se i kako mama pripremila za njega, ima li podržavajuću okolinu, ima li partnera koji je zainteresiran i uključen u porod i ima li stvarnu podršku kada je to potrebno.

Situacija se uvelike promijenila od mog prvog porođaja prije dvadeset i jednu godinu. Na prvi porod došla sam potpuno neupućena, imala sam liječnika koji me doslovno držao za ruku kroz porod – krivo! Drugi porod bio je induciran i imala sam podršku divnog liječnika koji me obilazio-lijepo, ali ustvari nepotrebno. Meni je ostao u sjećanju treći porod na kojem sam bila pod velikim stresom, krenulo je prirodno, no ništa nije bilo onako kako sam zamislila. Nije bilo epiduralne, nije se javljao moj liječnik, bila je noć i suprug kao podrška dugo nije mogao ući u rađaonicu. Kaos! Od tada sam sama sebi rekla dok sam živa ni jedna žena koja želi za sebe dobro neće biti nepodržana na porodu i to me nosi i dan danas. Nije mi žao onih žena s početka priče koje misle „Ma budem nekako…“One same odabiru svoj put. Nije mi žao ni onih koje se ne žele izboriti za sebe i puste da ih voda nosi.

Kako usklađujete majčinstvo s ulogom doule? Što biste željeli u budućnosti za sve žene i majke?

U budućnosti nastavit ću educirati žene kroz trudnoću, za porod i za dane babinja i nadam se da će biti sve više zainteresiranih. Samo zajedničkim snagama možemo pomicati granice, može nam biti bolje i možemo imati lijepa porođajna iskustva u našim rodilištima. Šutnjom, inercijom i manjkom volje i želje ne postižemo ništa. I za kraj, moje trudnice nisu moje klijentice, one su moje trudničice s kojima putujem zajedno.

Posao, „biti doula“ i majčinstvo sam u početku jako teško usklađivala, bez velike financijske pomoći supruga, bez psihičke i fizičke pomoći mojih divnih roditelja i bez velike volje i želje nikada ne bi uspjela. Dečki su sada već veliki i gotovo samostalni tako da je moja uloga u njihovom životu sve manja i manja, konačno mogu malo vremena posvetiti i sebi.  

Na koje ste sve edukacije u novije vrijeme išli kako biste se usavršavali u ovome poslu?

Ne postoji seminar, kongres, konferencija, tečaj na koji nisam otišla, a smatrala sam da bi mogao pomoći mojim trudnicama. I tako će biti i ubuduće.

Vaša poruka za kraj. Što biste poručili trudnicama, to jest, svim budućim majkama?

Poruka trudnicama je povedite svoje partnere i educirajte se zajedno, bit će vam bolje, lakše, dobit ćete pregršt alata kako si olakšati, dobit ćete mogućnost biti ravnopravni u porodu i moći ćete odlučivati o sebi sa svojim liječnicima, primaljama i dobiti najbolje od sustava.

Poruka zdravstvenim djelatnicima je upoznajte nas i vidjet ćete koliko dobrobiti donosimo, vidjet ćete da smo jači zajedno! Poruka javnosti je podržite nas jedino tako možemo pomicati granice, jedino tako gradimo zadovoljnije i bolje društvo zajedno.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva