Pedja Bajović, jedan od pokretača hrvatske i regionalne stand-up komedije, obišao je pola svijeta, bio u završnici svjetskog natjecanja za najsmješnijeg čovjeka na svijetu, a nedavno je u Zagrebu rasprodao svoj jednosatni show na engleskom jeziku “The Balkan Brain”. Ovaj diplomirani sociolog koji živi od stand-upa, obilježit će 15 godina karijere 31. siječnja 2020. na pozornici kina SC gdje će nastupiti s predstavom “Najbolji’ sat i kusur”. Riječ je o kompilaciji najboljih fora iz popularnih “S nogu”, “Muškarac” i “Rok trajanja” s kojima je u nekoliko tisuća izvedbi već nasmijao publiku u čak 30 zemalja.

Pedju smo upitali zašto se odlučio za ovaj poziv, koliko je teško nasmijati ljude, jesu li jugonostalgija i jugofobija i dalje nepresušni izvor humora, kakvu publiku voli, što mu znači produkcija SVE5, to jest, Komedija s nogu, može li živjeti od stand-upa i gdje se vidi za desetak godina.

Kako to da ste se odlučili za stand up komediju? Kako su izgledali Vaši počeci?  

Mislim da je prva odluka došla za vrijeme boravka u Americi početkom ovog stoljeća, kada sam se našao u okruženju gdje je stand-up bio dio svakodnevice i kojeg sam baš tako i počeo pratiti! Imao sam razmišljanja da bih se možda time mogao baviti, ali se tada i još nekoliko godina kasnije nisam bio usudio.

Moji počeci su vezani za početak stand-up komedije u Hrvatskoj i radionice koje su 2004.-2005. godine vodili zagrebački glumci Slavica Knežević i Marko Torjanac, uz pomoć Željka Vukmirice. Iz godinu dana intenzivnog rada s njima proizašla je skupina SVE5. Međutim, kako to priliči našem mentalitetu, prvo smo se posvađali i razišli s našim mentorima!

Danas ste već pravi veteran. Iza sebe imate 15 godina karijere. Koliko je teško nasmijati ljude i kakvu publiku volite?

Lako je nasmijati ljude koji znaju na što dolaze ili koji su barem dovoljno znatiželjni i došli su iskusiti nešto novo i drugačije. Najteže je nasmijati one kojima nije najavljena komedija, pa se zbune kada vide komičara na sceni, a praktično i uplaše kada im se komičar još i obrati!

Ja želim publiku koja je moj partner, koji sa mnom ravnopravno sudjeluju u komediji. U ovih 15 godina, suprotno savjetima svih marketinških znalaca i inih stručnjaka, nikada nisam gradio more obožavatelja i dosta me živcira izraz lica kod takvih kada u svog omiljenog komičara gledaju onim staklastim pogledom, otvorenih usta, s natruhama sline u kutu istih!

Jedan ste od pokretača scene stand-up komedije u ovom dijelu svijeta i međunarodno najaktivniji komičar. Koje zemlje i nastupe posebno pamtite?

Volio bih da mogu reći da najviše pamtim one najveće i najbolje, poput osobnog rekorda od dva sata i 36 minuta nastupa u Melbourneu ili onog pred dvije tisuće njih na dodjeli priznanja za najboljeg veterana na Adria Comedy Awards u Skoplju, ali su mi se nekako još uvijek najviše urezale “pogibije” na pozornici poput jedne u Poreču ili Chicagu. Radim na istiskivanju takvih slika iz svoje memorije. To jesu korisna iskustva, čak i korisnija od onih dobrih, ali ne želim da ostave tragove.

Nedavno sam napravio evidenciju broja gradova i mjesta u kojima sam nastupao u ovih 15 godina: 245, što je i mene zateklo! Broj zemalja je okruglo 30, a moj plan je nastupiti u svim EU zemljama, pa onda i svim zemljama Europe (i Andora i San Marino, pa i Vatikan zašto ne!) te nastup na svakom od kontinenata. Antarktika nije kontinent, jel’ tako?

Kako biste opisali Komediju s nogu i koliko vam znači?

Komedija s nogu je jedna priča koja traje skoro 15 godina. Nekako sam morao krstiti taj svoj posao i to je rezultiralo najtrapavijim mogućim prijevodom originalnog pojma “stand-up comedy”. Ipak, to je moje čedo i ja ga volim! Pod tim nazivom su se događale prve stvari u domaćoj stand-up komediji. Prva video produkcija pretočena u DVD izdanje, prve profesionalne turneje po Hrvatskoj i one regionalne, prvo dovođenje regionalnih komičara u Hrvatsku, prvi odlasci na svjetske destinacije…

Nastupate i na engleskom. Je li vam jezik ikad bio prepreka i kako je nastupati i snimati materijal na stranom jeziku?

Iako ga jako dobro govorim, ipak je to strani jezik i nastup na njemu je teži, poglavito što ga nemam u tolikoj rutini kao što je to slučaj s našim jezikom. Zaključio sam da sam na engleskom sporiji nekih 15 posto, pa onda i svoje fore prilagođavam tomu. Valja napomenuti da od tog mog jednosatnog opusa na engleskom, gotovo pola sata je nešto što ni ne izvodim na hrvatskom, dok je ostatak prijevod i prilagodba “domaćeg” sadržaja.

S druge strane, engleski jezik je savršen za ovaj format govora: riječi su kraće, a samim time i rečenice. Kada se zadržim malo duže na takvim turnejama tih poteškoća više nema!

“The Balkan Brain” prvi je cjelovečernji specijal jednog domaćeg komičara na engleskom jeziku. Kakav je zapravo balkanski mozak i jeste li zadovoljni dosadašnjim reakcijama publike? 

Mislim da je slogan te predstave “Filthy Mouth. Clean Heart. Balkan Brain” dovoljan opis. Mi tu nismo omeđeni nekom političkom korektnošću, ali nemamo namjeru vrijeđati.

Reakcije publike su različite. Iz dosadašnjeg iskustva sam naučio da predstavu moram prilagođavati prema sredinama koje su manje ili više upoznate s Balkanom. Naime, kada sam svojim kolegama, američkim komičarima, pokazivao taj svoj video specijal, nedavno snimljen u Prištini, neki od njih su rekli da im dio sadržaja nije baš jasan. A to su ljudi koji su putovali svijetom, onda zamislite kako je to kod običnih Amerikanaca koji ni nemaju putovnicu!

Turneje po prostoru bivše Jugoslavije Vaša su specijalnost. Jesu li jugonostalgija i jugofobija i dalje nepresušni izvor humora na ovim prostorima?

Naravno! Ljudi se smiju stvarima koje su im poznate, a momenti “mi, vi, oni” su tu uvijek jaka stavka. S druge strane, Jugoslavija polako blijedi u sjećanju čak i onih koji su u njoj živjeli, a današnje mlade ljude puno više interesiraju zbivanja u nekom tamo Hollywoodu negoli u komšiluku. Tu publiku svakako prepuštam mlađim kolegama.

Autor ste tri tematske predstave: S nogu, Muškarac i Rok trajanja. Gdje sve pronalazite inspiraciju za Vaše fore i imate li možda najdraži materijal koji provjereno uspijeva kod publike?

Inspiracije su nam stvarni život i promatranje tuđih života, a temeljni glagol svake komedije je – ismijavanje! Poanta je u tomu da to treba odmah zapisati i krenuti u obradu u foru koja će nasmijati publiku. Stand-up je najživotnija i najrealnija komedija; nema tu scenarija, glume, preglumljavanja i jako smo aktualni. Nešto se dogodilo tog dana – hop! Istu večer može biti na pozornici, a neke od takvih šala su vremenom postali klasici svjetske komedije!

Ja sam jako političan i najradije bih pričao samo o tome, ali sam svjestan da nemali dio publike ne prati politiku te da ih ista jako živcira. Zato sam vremenom razradio tematsku predstavu o odnosima muškaraca i višeg oblika života znanog kao žene, a onda i još jednu predstavu u kojoj kukam o svom starenju, a ljudi se smiju. Sve sam to prošlog mjeseca profesionalno snimio i pretočit ću uskoro u televizijske formate koje će ljudi moći pogledati – negdje.

Koliko se dugo pripremate za nastupe?

Uvijek prekratko. I to je nešto na čemu moram početi više raditi. Ili barem tako mislim. Nekako sam uvijek više išao na spontanost nastupa i interakcije s publikom, ali je to pokazalo skliskim terenom, jer me ta improvizacija zna odvući predaleko od onoga što sam na pozornici htio reći… Da, publika se smije, ali ja nisam ostvario svoj plan! Zna me to ponekad frustrirati.

Mogu li komičari u Hrvatskoj živjeti od stand upa? Imate li kakve uzore među svjetski poznatim komičarima. Ako da, zašto ih cijenite?

Ako puno radiš i ne želiš odustati svaki puta kad baš i ne ide – može! Moje kolege i ja smo potvrda toga. Ok, ja sam se usput i dobro udao, tako da naš kućni budžet nikada nije bio ugrožen ovom mojom profesionalnom odlukom, a ponekad se dogodi da sam i ja taj koji u dom donosi više financija!

Meni je uzor svaki komičar koji se posvetio ovom pozivu i u njemu ostao do kraja, i ne mora to neophodno biti neko poznato svjetsko ime! Ipak, Jerry Seinfeld je čovjek koji nas je sve naučio kako se od stand-up komedije može napraviti bogatstvo. George Carlin je uzor svima nama koji mislimo da svojim radom možemo boljim učiniti svijet oko sebe ili ga barem malo promijeniti. Eddie Izzard je primjer kako to pretočiti u konkretnu političku praksu. Ima ih još, i ja ih sve pratim.

Kako ljudi reagiraju kada im kažete da ste komičar i da se time bavite?

Uglavnom se čude i uslijede ista pitanja kakva ste vi postavili u ovom razgovoru. Naravno, nađe se tu i onih koji odmah traže šalu, na što ja imam već pripremljene dvije verzije odgovora: ili zatražim da oni prvo naprave nešto što ima veze s njihovom profesijom, primjerice, da mi popravi zub, ili kažem da sam ja u tom poslu profesionalac – plati i ide šala!

Da niste komičar, što biste bili? Gdje se vidite za 10 godina?

Ovaj posao je moja najduža karijerna opcija u životu, nakon vojnih, novinarskih, menadžerskih…I mislim da se iz nje neću micati do penzije. Alternative su ili televizija (opet u formatu komedije) ili – politika! Nema treće.

Za deset godina se ne vidim baš toliko na sceni, već više u onomu što se odnedavno na hrvatskom i službeno naziva – zapozorjem!

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: arhiva Pedja Bajović