Hrvatska taekwondoašica Kristina Tomić osvojila je brončanu medalju na nedavno održanom Svjetskom prvenstvu u Manchesteru u kategoriji do 49 kilograma. Ova 24-godišnja Zagrepčanka aktualna je europska prvakinja, a to joj je već druga svjetska medalja uzastopno nakon bronce prije dvije godine u korejskom Mujuu. Kristina je članica zagrebačkog taekwondo kluba Osvit, a kaže kako ju je ovaj sport zainteresirao relativno kasno – u 13. godini. U intervjuu za Generaciju otkrila nam je zašto je odabrala taekwondo, koliko joj znače medalje i uspjesi, tko joj je najveća podrška u karijeri, priželjkuje li Olimpijske igre u Tokiju i što je sve potrebno za vrhunske uspjehe u ovome sportu.

Kada ste se počeli baviti taekwondoom i kako to da ste odabrali baš ovaj sport?

Taekwondoom sam se počela baviti poprilično kasno, tek s 13 godina. Većina djece do te dobi već ima crni pojas, no mene je tek tada zainteresirao ovaj sport. Mislim da je čak na televiziji prikazivana jedna serija s boksačicom u glavnoj ulozi pa sam se i ja htjela okušati u borilačkom sportu. A nakon što sam prvi put ušla u dvoranu, znala sam da je to ono što želim i da neću više izlaziti iz nje.

Kako ste se osjećali nakon osvojene medalje za Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu u Manchesteru?

Bila sam veoma sretna, no nisam dopuštala da me euforija savlada. Pokušavala sam ostati pribrana i fokusirana na daljnje borbe jer nisam htjela stati na bronci, tako da je mali kamen pao sa srca i s pleća, no nisam bila jako euforična.

U polufinalu je bolja od vas bila jedna od najvećih u povijesti, Kineskinja Wu Yingju. Upravo je ona svojevremeno pobjeđivala Luciju Zaninović na olimpijskim igrama u Londonu i na dva svjetska prvenstva. Kako s odmakom gledate na vašu borbu? Jeste li zadovoljni svojim nastupom?

Neposredno nakon borbe nisam baš bila zadovoljna, vjerojatno zbog velike bodovne razlike kojom me pobijedila. No kasnije, nakon što sam i pogledala tu borbu, puno sam bila zadovoljnija jer je ipak moj subjektivni sud o borbi bio malo prestrog i nije izgledalo loše. Samo nisam znala što očekivati od protivnice, a ona je doista neka druga dimenzija sportašice tako da sada barem znam za sljedeći put (smijeh).

Ovo vam je druga svjetska medalja uzastopno nakon bronce prije dvije godine u korejskom Mujuu. Osvojili ste i zlatnu medalju na Europskom prvenstvu u Rusiji prošle godine. Kako gledate na ove vrlo zapažene uspjehe?

Ne gledam na te rezultate samo kao na rezultate već i kao potvrdu da napredujem što se tiče stila borbe, uvođenja novih elemenata i slično. Naime, kada postanete stalni nositelji ždrjebova konkurencija poprilično brzo krene pratiti vaše borbe i slagati taktike protiv, tako da je teško ostati duže vremena konkurentan. Zato sam sretna zbog rezultata, ali nisu mi oni najvažniji.

Napravili ste novi iskorak prema plasmanu na Olimpijske igre u Tokiju. Priželjkujete li ovo prestižno natjecanje i koje su vam šanse da se uspješno plasirate?

Naravno, to je san svakog sportaša. Trenutno se nalazim na petom mjestu olimpijske rang ljestvice, a budući da prvih pet sportaša ide izravno na Olimpijske igre dovoljno bi bilo samo se zadržati tu gdje jesam na ljestvici.

Koliko često trenirate i što je sve potrebno da se postane vrhunski sportaš?

Treniram dva, ponekad i tri puta dnevno tako da mogu reći da je to moj ‘’posao’’ kojemu se moram posvetiti prvo vremenski, a zatim i voljom, željom i s dovoljnom energijom kako bih odradila svaki trening na zadovoljavajućoj razini. Uz to, svi sportaši koji se natječu u svom sportu moraju biti malo kompetitivni i strastveni oko toga što rade jer bez ljubavi prema tom ‘’poslu’’ se ne može doći dalje od prosječnog.

Tko vam je najveća podrška u karijeri i zašto? Koliko vam znači podrška kluba i trenera Dejana Mesarova?

Imam tu sreću da oko sebe imam stvarno cijelu grupu ljudi koja uvijek i bezuvjetno stoji iza mene, podržava me i pomaže na sve načine da budem što bolja. Od mog kluba TK OSVIT i svih njegovih članova, moje obitelji koja je, naravno, srž svega pa do najboljih prijatelja na svijetu koji nikad nisu posumnjali u mene.

Jako cijenim i puno mi znači velika podrška koju imam od kluba, i od mog prvog trenera Dinka Koštića, kao i od Dejana Mesarova te od cijelog tima ljudi koji se brinu i o mojoj kondicijskoj pripremi i o tome da mi ništa ne nedostaje. Doista ništa od toga ne uzimam zdravo za gotovo i jako sam sretna što ih imam iza svojih leđa.

Aktualna ste europska prvakinja. Što biste još voljeli osvojiti u karijeri i koji su vam planovi za dalje?

Iskreno, ne volim stvarati velike i dugoročne planove. Ionako mi je ritam života takav da ne znam što me sutra čeka tako da sam stava da treba ići dan po dan, trening po trening, svaki puta dati sve od sebe i mislim da se zapravo više od toga ni ne može napraviti.

Ionako se veliki planovi svaki puta izjalove pa se više volim posvetiti onom najbližem i tako korak po korak doći do nečeg velikog. A što se tiče rezultata, nemam točno određene titule koje bih još voljela osvojiti. Budući da sam poprilično kompetitivna, važnije mi je jednostavno nastaviti pobjeđivati, bilo na manjim ili većim natjecanjima, jer na svako gledam jednako.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva