“Djeca nam često dolaze gladna jer imaju puno braće i sestara te zapravo ne bude dosta ručka kod kuće za svu tu djecu. Kako onda očekivati da desetogodišnje dijete koje do 17 sati ništa ne pojede, bude koncentrirano i motivirano učiti?”, rekao nam je fra Ivica Vrbić. Ovaj mladi hrvatski kapucin posljednje tri i pol godine djeluje kao misionar u siromašnom mjestu Minero u nadbiskupiji Santa Cruz de la Sierra u Boliviji, a priznaje kako je misionarski poziv osjetio još kao dječak.

Nakon školovanja na zagrebačkom KBF-u i nekoliko godina provedenih u zagrebačkoj kapucinskoj župi sv. Leopolda Mandića, 2016. godine ostvario je svoj san i došao u neki posve drugi svijet gdje ga je dočekalo siromaštvo, neimaština, ali i brojni ljudi potrebiti pažnje, ljubavi i vjere. U intervjuu za Generaciju nam je otkrio s čime se sve susreo kada je svećenički život u Zagrebu zamijenio bolivijskom provincijom, što sve muči djecu i mlade u toj dalekoj zemlji, na koje sve načine pomažu zanemarenoj djeci, siromašnima, gladnima i bolesnima, kako napreduje projekt izgradnje đačkog doma za dječake, osjeća li se usamljeno te što mu je donijelo ovo iskustvo.

Kada ste osjetili misionarski poziv i kako ste se osjećali kada ste prvi put došli u Boliviju?

Misionarski poziv sam osjetio još kao dijete listajući časopis Radosna vijest koji govori o misijama i nadahnjivao sam se primjerima brojnih misionara. Moji superheroji su bili upravo misionari koji su odlazili u druge zemlje naviještati vjeru ljudima koji nikada nisu čuli za Isusa. Najveći heroji za mene su bili Majka Terezija, otac Ante Gabrić, a kasnije i pokojni fra Vjeko Čurić koji je dao svoj život za narod Ruande. Upravo su oni za mene bili prekretnica i potaknut njihovim primjerom i u meni se rodila želja da budem misionar.

U početku sam se osjećao, mogu slobodno reći, malo izgubljeno. Došao sam na drugi kontinent, u neki posve drugi svijet. Međutim, vrlo brzo je otvoreno srce ljudi među kojima djelujemo stvorilo osjećaj domaće atmosfere – kao da sam kod kuće. Počeo sam osjećati da nisam stranac i ljubiti zemlju u kojom živim, jednostavno postao sam dijelom stvarnosti koja me okružuje.

‘Djeca tjednima jedu samo rižu’

Kako izgleda jedan Vaš tipičan dan? Kome najviše pomažete?

Budući da smo mi redovnici i svećenici, naš dan započinje jutarnjom molitvom nakon koje slijedi doručak i raspodjela dnevnih zaduženja i poslova. Dopodne većinom obilazimo bolesnike i različite škole. Poslijepodne odlazimo u sela i zajednice ljudi koji pripadaju našoj župi i tamo se susrećemo s djecom, mladima, ali i odraslima i susret završavamo sa svetom misom. Naše poslanje je pastoralno i karitativno. Vođeni Isusovim riječima (bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite i zloduhe izgonite) kojima šalje svoje učenike djelovati, naš pastoralni rad usko ide uz karitativni.

Služimo svete mise, naviještamo Riječ Božju kroz vjeronauk, susrete s mladima, s bračnim parovima…Pozivamo ih da ljube jedni druge i na poseban način svoje neprijatelje, kako nam i sam Isus kaže da praštamo jedni drugima, te da budemo milosrdni – to je srce našeg propovijedanja. Karitativni rad se očituje u tri grane: pomažemo u obrazovanju djeci koja su zanemarena od strane svojih roditelja, zatim bolesnicima pružamo odgovarajuću liječničku skrbi i besplatne lijekove te pomažemo siromašnima i gladnima kojima nosimo pakete pomoći bez kojih oni ne bi imali dostatno za život.

Koliko ima gladne djece u Boliviji i kako se tamošnje obitelji bore sa siromaštvom?

Teško je reći točan broj gladne djece, ali treba napomenuti da je Bolivija jedna od najsiromašnijih zemlja Južne Amerike. Stoga se ovdje na širokoj osnovi može vidjeti puno djece koja bi zaista pojela bilo što jer često tjednima jedu samo rižu prženu na ulju, bez mesa i povrća što naravno dovodi do anemije i brojnih zdravstvenih problema.

U najudaljenijim filijalama, nerijetko se sretnu primjeri majki koje se moraju prostituirati kako bi prehranile svoju djecu. Također, često se dogodi da djeca dođu u naš program ‘Apoyo escolar’ gladna jer imaju puno braće i sestara te zapravo ne bude dosta ručka kod kuće za svu tu djecu pa uvijek netko ostane gladan. Kako onda očekivati da desetogodišnje dijete koje do 17 sati ništa ne pojede, bude koncentrirano i motivirano učiti?

Posebno me dirnula jedna situacija kada smo siromašnoj obitelj darovali paket pomoći koji sadrži osnovne namirnice za kuhanje i osobnu higijenu i kada sam pitao djevojčicu što joj se najviše sviđa u tom paketu, a ona mi je odgovorila da joj se sve sviđa. Koliko su tu siromašna djeca zapravo zahvalna za svaki dar koji dobiju jer je to često i jedino što će u sljedećem periodu i imati.

‘Najbliža škola često je udaljena sat vremena hoda’

Koje sve probleme djeca imaju u školstvu? Kako roditelji utječu na njihovo obrazovanje?

Veliki problem koji utječe na školovanje djece ovdje je nedovoljna briga roditelja za djecu. Djeca jako često hodaju prljava, gladna, bosa, bez školske torbe, zanemarena i prepuštena sebi ili starijoj braći i sestrama. Upravo taj nedostatak brige i ljubavi se manifestira njihovom lošom koncentracijom, nemotiviranošću za školu i lošim školskim uspjehom te vrlo čestim bježanjem od kuće i preživljavanjem tako da prodaju drogu. Mjeri se i vrlo visoki broj maloljetničkih trudnoća gdje djevojčica već s 14 ili 15 godina zatrudni, napusti obrazovni sustav i vrlo često ostatak života provede nesretna i u nemalom broju slučajeva zlostavljanja.

Još jedan od problema za učenike, koji žive u udaljenim filijalama, jest nepostojanje srednje škole u mjestu u kojem žive i budući da je najbliža škola često udaljena sat vremena hoda po opasnom području, dovodi do toga da odustaju od škole i rade na polju s roditeljima. Za razliku od naše, europske kulture, vrlo mali postotak mladih osoba može očekivati pomoć svojih roditelja u školovanju. Većinom srednjoškolci i studenti rade i preko tjedna koliko stignu, a posebno preko vikenda kako bi si zaradili za knjige, za putovanje do mjesta u kojem se nalazi studij i slično.

Na koji način im pomažete da prevladaju ove probleme?

Mi smo odlučili djelovati preventivno te dati najsiromašnijoj i roditeljski zanemarenoj djeci pomoć u učenju, ali i pažnju i ljubav. Trenutno u osam različitih filijala s oko 350 djece provodimo program pod nazivom Apoyo escolar, koji bi na našem jeziku bio program podrške u školovanju. Četiri dana u tjednu u trajanju od tri sata djeca rade s našim profesorima.

Cilj ovog programa nije samo da djeca napišu zadaću i pripreme se za ispite u školi, nego da dobiju jednu širu edukaciju o stvarima bitnima za život – osobna higijena, red i organizacija, rad na emocionalnim i socijalnim vještinama, ali i ono mnogima najpotrebnije, a to je da znaju da ih netko voli, da netko obraća pažnju na njih i da je nekome njihovo postojanje dragocjeno. Na kraju svakog dana, dobiju kompletni obrok koji se sastoji od mesa, priloga, salate, a koji im je često jedini zdravi i hranjivi obrok u danu.

Đački dom za dječake iz najsiromašnijih obitelji

Kako napreduje prikupljanje donacija za đački dom za dječake i u kojoj je fazi projekt?

Ideja otvaranja đačkog doma za dječake je rođena upravo zbog ranije spomenute činjenice da brojna djeca u udaljenim filijalama, nakon šest godina završene osnovne škole, krenu pa odustanu od srednje škole ili niti ne krenu u srednju školu. Razlog je taj što se srednja škola nalazi vrlo daleko od njihovih sela – po tri ili čak 10 i više kilometara – i zbog napornog pješačenja, a često i zbog kiše te neprohodnog puta odustaju od škole i počinju raditi u poljima šećerne trske.

Gledajući jednu takvu tužnu sliku, dobili smo ideju u jednoj od razvijenijih zajednica otvoriti đački dom u kojem bi bili smješteni dečki iz najudaljenijih i najsiromašnijih obitelji i koji bi na takav način dobili priliku da unaprijede svoje znanje i isto tako, steknu određeni zanat te da upravo ti mladi kasnije budu nositelji jedne zdrave obitelji. Ideju smo predstavili našoj upravi koja se nalazi u Peruu i dobili zeleno svijetlo za prikupljanje projektne dokumentacije kako bi nam cijeli projekt bio konačno odobren i kako bismo mogli krenuti u realizaciju.

Uz siromaštvo i probleme u školstvu, što još muči mlade u Boliviji i kako gledaju na vjeru koju im širite?

Velika većina mladih su osobe koje su prošle fizičko, psihičko ili emocionalno teško stanje odrastanja. Mnogi od njih su odrasli u velikoj neimaštini, u razorenim obiteljima gdje su često odrasli s očuhom ili pomajkom, a nemali broj njih su bili žrtve seksualnog zlostavljanja najužih članova porodice. Primjerice, naša čistačica u crkvi je prvo dijete svojih roditelja, a nakon toga je njena majka imala drugo dijete s drugim muškarcem, treće dijete s trećim muškarcem, četvrto i peto dijete opet s prvim mužem. Dakle, mladi često odrastaju u jednoj takvoj zajednici gdje se više ne zna tko je komu brat ili sestra i naravno da se u takvim zajednicama nosiš s osobnom boli jer nemaš svoju obitelj.

U svemu tome, mladi su zaista potrebni vjere, jer upravo zbog nedostatka vjere kao nečega što im daje nadu u bolje sutra ovdje su skloni samoubojstvu. Samo u našoj misiji zna biti i do deset samoubojstava mladih osoba svake godine. Prema mojem iskustvu, mladi su ovdje otvoreni primiti vjeru, ali je bitan način na koji im se ta vjera prezentira. Jedan od primjera kojima pokušavamo doprijeti do mladih i pomoći im da dođu bliže Bogu su trodnevne duhovne obnove gdje mladi iscjeljuju svoje emocionalne rane i bez opterećenja kreću u budućnost kao motiviranije i slobodnije osobe.

‘Ne treba biti ograničen samo na svoju zemlju’

Planirate li ostati u Boliviji i što biste još voljeli ostvariti s tamošnjom djecom i mladima? 

U Boliviju sam, kako uvijek naglašavam, došao zbog vjere. Veliki poticaj na to jest i redak Matejeva Evanđelja 25,40 gdje Isus kaže: „Što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste.“ Znam da se jako puno siromašnih i potrebitih nalazi i u Hrvatskoj, ali smatram da ne treba biti sebičan ili ograničen samo na svoju vlastitu zemlju jer nas na poseban način i sam Gospodin šalje riječima: „Idite po svem svijetu…“.

Drago mi je što svoju svakodnevicu mogu dijeliti sa siromašnima i napaćenima u kojima prepoznajem Isusa. Kad dotičete siromašno, ranjeno i bolno tijelo nevoljnika, zapravo dotičete tijelo Kristovo – biti svjestan te blizine Isusa jest za mene vjernika nešto ispunjavajuće. Što bi još volio ostvariti? Želio bih biti blizu najpotrebnijima i pomoći im stvoriti jednu sretniju budućnost.

U potrebi ste za volonterima. Što mogu očekivati mladi koji bi željeli postati dio vaše misije u Boliviji?

Uključivanje volontera u naš rad ovdje u Minerosu je po prvi puta započelo upravo u ožujku ove godine kada su nam se priključile dvije djevojke iz Hrvatske i jedna djevojka iz obližnjeg grada – Santa Cruz de la Sierra. Kako se program volontera pokazao uspješnim i vrlo potrebnim u svakodnevnom djelovanju, posebno s djecom, bila bi šteta kada se ta praksa ne bi nastavila. Imamo dvadeset i dvije filijale koje obilazimo i puno ljudi kojima je potrebna ljudska bliskost, toplina i pomoć različite naravi, stoga pozivam sve mlade koji bi voljeli dati dio vremena za volontiranje ovdje u Boliviji.

Za sada imamo samo kuću za djevojke, a volonteri bi trebali biti spremni doći na duže vrijeme – tri mjeseca, pola godine ili godinu dana da to ne bude turističko iskustvo, nego pravo misionarsko. Poželjno je i da poznaju španjolski koji je ovdje službeni jezik. Mladi mogu očekivati najrazličitija iskustva koja mogu obogatiti njihove poglede i živote – od upoznavanja različite kulture, jezika i običaja, svakodnevnog rada za one i s onima koji su u najvećoj potrebi, ali ono što je neminovno, rad i na samome sebi. Volontiranjem ovdje, mladi ne samo da daju svoje kapacitete i talente, već i stostruko više prime svakim zagrljajem i žrtvom koju ovdje daju.

‘Isplati se uložiti cijeli svoj život’

Jedini ste Hrvat tamo. Osjećate li se usamljeno? 

U pokrajini Santa Cruz u kojoj se nalazim živi otprilike 500 potomaka Hrvata. Prije nego što sam došao u Boliviju, nisam ni znao da ih ima toliko i jako mi je drago što sam povezan s tom hrvatskom zajednicom, s počasnim konzulom i s divnim osobama iz te zajednice koje uvelike potpomažu moj evangelizacijski, odnosno karitativni rad. Ovdje u Boliviji, u našoj pokrajini se isto tako nalazi jedan svećenik, dominikanac Karlo Čavar koji je ovdje već pedeset godina misionar i on mi je u neku ruku jedan primjer da se isplati uložiti cijeli svoj život kako bi nekome život bio ljepši.

Bogu sam zahvalan na našim volonterkama koje itekako donose dašak naše domovine ovdje i kad smo zajedno, možemo ostvariti puno više. Ne mogu reći da sam se u ijednom trenutku osjećao usamljeno zbog svih tih ljudi, ne samo iz Hrvatske, nego i iz Bosne i Hercegovine, iz cijele Europe i svijeta koji nam pišu, šalju poruke, koji nas podupiru svojim molitvama, žrtvama i materijalnim prilozima. Toliko smo povezani jedni s drugima da uopće ne osjećam usamljenost.

I za kraj, što Vam je donijelo ovo misionarsko iskustvo?

Donijelo mi je jedan stalan rad na sebi, koliko god da smo toga dosad postigli, osjećam se zapravo kao sveti Franjo koji je na kraju svoga života rekao: Krenimo braćo ispočetka jer do sada nismo skoro ništa napravili. Kada navečer legnem u krevet i razmišljam što sam sve napravio u proteklom danu, misli mi odmah polete na sve ljude kojima smo pomogli, ali i na one koji su još uvijek u potrebi. Ta pomisao me tjera na stalni rad i cijelo ovo iskustvo me potiče da budem još aktivniji, da dam svoj život za druge jer upravo u tome se nalazi istinska sreća.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Facebook (Ivica Vrbić)