“Moja likovnost je nastala iz nakita. Linija je žica, mrlja je lim, kliješta su pastel, kist ili olovka. Prvo se pojavila jedna neprekinuta linija koja je tekla papirom, tamo vamo, uvijala se, vraćala se, tekla gore dolje. Onda su se počele slagati linije jedna do druge”, rekao nam je osječki umjetnik Ivan Midžić (49).

Ovaj je akademski kipar i oblikovatelj umjetničkog nakita 27. veljače 2026. imao otvorenje samostalne izložbe “Oblik, linija, crtež, stablo, nebo, korijen, prsti, dlan, strast, mir, ponovo” u Galeriji grada Krapine. Publici se predstavio većim brojem novijih radova različitih formata nastalih u proteklih nekoliko godina. Iako se još u ranim školskim danima pokazalo da je talentiran za likovnost, umjetnost kao poziv nametnula mu se malo kasnije. Završio je elektrotehničku srednju školu i prvo upisao studij teologije, no na kraju je ljubav prema modeliranju prevladala.

Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2002. godine, a magistrirao na Akademiji za likovno umetnost in oblikovanje u Ljubljani 2007. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zagreb i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika te iza sebe ima tridesetak samostalnih i sedamdesetak grupnih izložbi.

U intervjuu za Generaciju upitali smo ga o ljubavi prema slikarstvu, tehnikama koje preferira, inspiraciji za stvaranje, najnovijoj izložbi, temama koje ga preokupiraju, planovima za dalje te što bi poručio mladima koji tek kreću u svijet umjetnosti i slikarstva.

Foto: Ivan Midžić

‘Sve više uživam u svom radu’

Od kuda ljubav prema likovnoj umjetnosti? Kako su izgledali vaši počeci?

Božjom providnošću. Što bi funkcioniralo da sam vjernik, međutim morat ću se osloniti na intuiciju. Nisam odrastao u sredini u kojoj sam se mogao susretati s umjetnošću, niti u obitelji, niti u širem okruženju. Znao sam, i svi ostali su znali, da sam talentiran za likovnost. Tako sam slovio i u školi. Međutim, osim povremenih momenata kada sam modelirao, recimo likove iz Alan Forda, ili Svetu obitelj, ili kada sam crtao strip, ili kada sam konceptualno, a tada još nisam niti znao što je konceptualna umjetnost, radio crteže na pisaćoj mašini, nisam se sistematično bavio likovnim, a nisam niti imao neki posebni poticaj, niti u obitelji, niti u školi.

To je bilo nešto što se podrazumijeva, ali nisam razmišljao o tome kao o nečem što će biti moja budućnost. Moji su svi bili majstori raznih struka pa sam odmalena naučio baratati raznim alatom. Stoga sam i pomislio da je to moj put. Završio sam elektrotehničku srednju školu. U međuvremenu sam shvatio da me zanimaju humanističke znanosti, a u tom trenutku mi je najbliže i najzgodnije bilo upisati teologiju.

Međutim, nakon godine i pol shvatio sam da ne vjerujem, kada želim iznervirati sugovornika volim reći da sam spoznao istinu i prekinuo faks, međutim istina je da sam se pitao što ja tu radim, ovo nije moj put, istina i život, te sam naprasno usred ispitnih rokova odlučio prekinuti studij. Onda sam pokušao upisati indologiju i povijest. Hvala Svevišnjem da sam na indologiji pao na prijemnom. Početkom jeseni te godine ni sam ne znam kako, uhvati me želja za modeliranjem i sine mi upisati akademiju. Eto me tu gdje jesam.

E sada je li to ljubav prema likovnoj umjetnosti? Volim li ja likovnu umjetnost? Volim li umjetnost općenito? Mogu reći tuđu sve manje, a svoju sve više. Kada sam upisivao akademiju nisam uopće imao ideju čime ću se baviti, nisam imao viziju budućnosti, kako bi se reklo grlom u jagode. Zanimalo me samo modeliranje, međutim otvorio mi se novi svijet te sam ušao u konceptualnu umjetnost. Bilo je nešto novo, uzbudljivo, oslobađajuće. Zbog novaca počinjem raditi nakit koji me vraća likovnosti i u kojem jednako uživam kao i u crtanju, slikanju, modeliranju ili konceptima kojima se bavim. Kao što rekoh, što sam stariji sve manje uživam u tuđem radu i sve me manje zanima baviti se tuđim radovima, a sve više uživam u svom radu i veseli me svaki potez na papiru, platnu ili oblikovanje kliještima.

Foto: Ivan Midžić

‘Provlači mi se motiv šume, stabla, granja’

Možete li se predstaviti našim čitateljima. Kako biste opisali svoj umjetnički put? Koliko izložbi imate iza sebe i koju biste posebno izdvojili?

Mislim da imam tridesetak samostalnih i sedamdesetak grupnih izložbi. Ne bi niti jednu izdvajao, svaka je dobro došla u svoje vrijeme i zahvaljujem se svima na prilici. U neke galerije sam se vratio nakon dvadesetak godina kao što su K2 u Križevcima, Kazamat u Osijeku ili Vladimir Nazor u Zagrebu. U zadnje vrijeme surađujem sa Sonjom Švec Španjol i moram ju pohvaliti kako profesionalno obavlja kustoski posao, na meni je samo da budem umjetnik.

Kako je nastala vaša najnovija izložba? Koju tehniku koristite i od kuda vam inspiracija?

Moja likovnost je nastala iz nakita. Linija je žica, mrlja je lim, kliješta su pastel, kist ili olovka. Prvo se pojavila jedna neprekinuta linija koja je tekla papirom, tamo vamo, uvijala se, vraćala se, tekla gore dolje. Onda su se počele slagati linije jedna do druge. Pa su počeli izlaziti oblici koji podsjećaju na debla. Pa su nastala stabla. Pa šuma. Pa sam upotrijebio dlan, pa podlakticu. Pa sam počeo upotrebljavati platna jer mi se činilo da bi pastel razrijeđen s vodom mogao ostavljati zanimljive tragove na slikarskom platnu. Pa sam počeo upotrebljavati prste i krpe. I to je to što vidite na papiru i platnu.

Znači tehnika je pastel, akril, jedna skulptura je od gline, a jedna od čelika. Provlači mi se motiv šume, stabla, granja. Čini mi se da je povezano s žicom i limom u kojima radim nakit pa se nametnuo motiv. Na izložbi je i jedan konceptualni rad naziva “Dida staro stablo – Ekoportret – Niskoenergetski portret dide izrađen od vlastoručno iskopane, obradene i nepečene gline s lokacije Brnićevka, Donja Motičina, Republika Hrvatska“. Pošto se s određenom dozom cinizma bavim aktualnom temom ekologije ta je skulptura dio niskoenergetskih radova koje namjeravam izložiti na samostalnoj izložbi, negdje i nekad.

A zašto dida? To je portret mog punca kojeg moja djeca zovu dida pa ga tako svi zovemo, pošto je iz Splita ja ga ponekad zovem šjor dida. Inače maestro mandolinskog orkestra Sanctus Domnio pa molim vas izguglajte njegovo ime. On obožava likovnost, podržava moju suprugu, koja je isto umjetnica, i mene u našem radu. Dolazi na naše izložbe, pomaže u postavu. Skuplja sve tiskane i internet materijale u kojima se spominjemo. Moram spomenuti da je otvorio galeriju GallerySTan, to jest samo je štampao posjetnice te se možete javiti na broj telefona i dogovoriti da vas provede kroz svoju kolekciju umjetnina u svom stanu, što je uz prvotno negodovanje naposljetku i njegova žena prihvatila.

I upravo zbog njegove podrške i ljubavi prema likovnom sam ga jednom prilikom odlučio nacrtati, a i zbog zanimljivog izgleda, jako zahvalan model. Pošto je potez isti kao na crtežima stabala nastalo je dida staro stablo. Na izložbi je i skulptura “Izvor čelika“. Na njoj se vidi ta povezanost s nakitom, kako se likovnost iz nakita prelila u crtež i slike.

Foto: Josip Svetić

‘Moji su radovi cinični, autoironični’

Preferirate li skulpture, nakit ili slikarstvo? Kojih se sve tema dotičete u vašim umjetničkim radovima?

Sve me jednako veseli, a tu bi dodao i konceptualno EkoTehnologiju, Niskoenergetske skulpture, rad pod nazivom “Mrlja“, vezanje kamenja, stana, linije, cipela…

U početku mi je tema bila odnos umjetnika prema umjetnosti. Morao sam si to razjašnjavati. A onda kada sam sebe smjestio u taj svijet, morao sam smjestiti i druge umjetnike pa mogu reći da se sada unutar konceptualne umjetnosti bavim odnosom drugih umjetnika prema umjetnosti. Kao što rekoh moji su radovi cinični, autoironični, a i podrugljivi, napose prema aktivizmu i sociološkom amaterizmu unutar umjetnosti. Često imam osjećaj kako se mi umjetnici bavimo sociološkim temama na jedan potkapacitiran način i da nam se stručnjaci iz tih područja podsmjehuju. A možda i ne, napose zato jer nas niti ne doživljavaju.

Likovnost za sada držim čistom, strast, pokret, linija, mrlja, neukaljana dodatnim sadržajem. Kao što rekoh, motiv se nametnuo ljubavlju prema stablima, šumi i sličnošću s oblicima koje radim u nakitu. Radim dinamično, ponekad je potez lagan, ponekad težak, sve puca, ponekad spor, ponekad brz. Uglavnom slike i crteži nastaju brzo, mnoštvo ih je pa odabirem za izlaganje. To je zapravo jedan crtež, jedna slika, koji evoluiraju. Izmorim se crtajući.

Na kojim sve projektima trenutno radite i koje su vam želje za budućnost? Što biste poručili mladim umjetnicima koji tek ulaze u svijet umjetnosti?

Uz nakit koji radim radi novaca i strasti, to je početak moje likovnosti, želim što više crtati, to me trenutačno drži. Crtao sam didu, pa starog strica, ti će crteži najvjerojatnije biti na sljedećoj izložbi, pa sam dogovorio crtanje akta s jednom prijateljicom. Želim napraviti niskoenergetsku izložbu, ali za sada ne uspijevam, gdje god sam predao zahtjev su me odbili. Uglavnom, namjeravam nastaviti raditi pa ako što od toga uspijem izložiti tim bolje. Znali su me pitati zašto crtam ili slikam ili punim atelje EkoTehnologijom, niskoenergetskim skulpturama i raznim metalnim skulpturama, hoću li imati izložbu? Kako bi to moja punica rekla za mog punca i njegovu ljubav prema umjetnosti, to je bolest teška i neizlječiva, troši vrijeme i novac, a rezultat je uglavnom samo u duhu.

Mladim umjetnicima bih poručio: ‘Grlom u jagode’.

Maja Šubarić Mahmuljin

Naslovna fotografija: Josip Svetić