“Važna mi je igra i borim se svim silama da ne odrastem. Kroz rad s djecom i za djecu ne padam u zamke ‘štanceraja’ i ostajem svježa”, rekla nam je Petra Radin. Ova 41-godišnja zagrebačka glumica, redateljica, lutkarica i scenaristica iza sebe ima niz umjetničkih projekata, a u studenom slavi 15 godina Kazališta Tvornica lutaka koje je pokrenula s Mariom Kovačem. Minimini ciklus koji radi sa Zagrebačkom filharmonijom kreće na jesen, a režirat će i 50 godina Novih fosila. Sve je traženija redateljica koja se okušala u raznim događanjima – od vojnog mimohoda za 20. obljetnicu Oluje, otvaranja Adventa pa do obilježavanja Teslinih rođendana.

Petra nam je u intervjuu za Generaciju otkrila više o svojoj ljubavi prema kazalištu, kuhanju, Tvornici lutaka i ulozi Maria Kovača u njezinom životu, novim projektima te zašto obožava raditi s djecom i koji su joj planovi.

Od kuda Vaša ljubav prema glumi i kazalištu? Zašto ste se odlučili za dječje predstave?

Od kada znam za sebe važna mi je igra i borim se svim silama da ne odrastem. Kroz rad s djecom i za djecu ne padam u zamke ‘štanceraja’ i ostajem svježa. Ne sjećam se točno kada je ta igra postala posao, jednostavno je to jedna cjelina koja je točno tim redoslijedom trebala ići i ispala je idealna. Moj svijet je sastavljen od bezbroj priča koje nastaju u svakodnevnom životu. Odlazak na plac pretvaram u priču, sušenje veša ili kuhanje ručka postaje mini kazalište, gospođi koja sjedi preko puta mene u tramvaju pokušavam složiti scenarij na osnovu izraza lica, držanja tijela, načina kako drži torbicu.

I sve te priče moraju negdje izaći, moraju se izraziti. Zato se bavim kazalištem, jer je to najbolji način izražavanja. Tu je sjecište svih umjetnosti. A zašto baš djeca? E, pa djeca najbolje razumiju umjetnost. Oni su nekako bliže biti. Nije fabula ta koja je najbitnija. Važan je doživljaj onoga što su osjetili u trenu kada su gledali predstavu. To se ne zaboravlja.

S poznatim glumcem i redateljem Mariom Kovačem ste osnovali Kazalište Tvornica lutaka koje slavi 15 godina rada. Kako je započela vaša suradnja i što vas još uvijek povezuje?

I Mario Kovač i ja se bavimo kazalištem za djecu prije svega jer nas to zabavlja, ali i zato jer želimo barem malo djeci odškrinuti vrata u neke druge svjetove, pomaknuti granice i dati širinu u kojoj će, jednog dana kada će voditi ovaj svijet, imati što odabrati. Iskreno vjerujem da će ona djeca koja gledaju predstave koje govore o ljubavi, jedinstvu, nenasilju, očuvanju okoliša i jednakosti odabrati put u kojem neće stigmatizirati, etiketirati ili diskriminirati ljude na osnovu spola, vjere, nacije, orijentacije ili boje kože. To je naša misija.

Predstave koje osmišljavamo uvijek pokazuju neki drugi kut gledanja, jer svaka istina ima više slojeva i treba joj nanovo i nanovo dati šansu. Tako jedna ‘Crvenkapica’ koju napamet znaju sve generacije kod nas dobiva novi sloj. Kod nas je vuk vegetarijanac i ima strašan problem jer ga roditelji, zato jer je drugačiji, izbacuju iz čopora. Ili pak bajka ‘Kraljevna na zrnu graška’ kod nas postaje ‘Grašak na zrnu kraljevne’. Zamislite, nitko se do sada nije pitao kako se osjećao jadan grašak pod svim tim madracima i poplunima. To je priča o malima koji mijenjaju svijet, a to je svako dijete.

Sa Zagrebačkom filharmonijom surađujete već sedam godina kroz razne projekte za djecu i odrasle. Što možemo očekivati od Minimini ciklusa s kojim krećete na jesen?

Minimini ciklus je novi projekt Zagrebačke filharmonije koji ima za cilj odgojiti nove generacije klinaca kroz vrhunsku glazbu uz pratnju renomiranih hrvatskih izvođača. Nadam se da će ovaj projekt, koji kreće s premijerom ‘Ježeve kućice’ 28. rujna, uspjeti kvalitetom izboriti svoje mjesto u moru svega što se nudi današnjoj djeci.

Od ožujka radim na projektima kao što su MINIMINI s ciljem da dobijemo novu publiku, željnu slušanja klasične glazbe. Želimo vratiti kulturu odlaska na koncerte, a uz to razviti i bonton odijevanja i ponašanja u koncertnoj dvorani. Osmišljavamo niz radionica kojima ćemo zaokružiti koncertne predstave i samim time pružiti djeci potpun doživljaj. Zamislite…cijeli jedan orkestar samo za djecu. To je doista neprocjenjivo.

Okupili ste zavidan umjetnički tim koji radi na ‘Ježevoj kućici’. S kime sve surađujete?

U ‘Ježevoj kućici’ autora Branka Čopića glume Hana Hegedušić, Borko Perić i Vladimir Tintor, glazbu potpisuje Hrvoje Hegedušić, aranžmane Marin Rabadan, a sve to pod vodstvom Austrijanca s američkom adresom, dirigenta Davida Danzmyra i mene kao redateljice. Vokalne aranžmane potpisuje Ivana Husar Mlinac, scenografiju i kostime – Sara Lovrić Caparin, oblikovanje svjetla Sven Čustović, uz budno oko producentice Silvane Bakije Šimić.

Stvarati sa takvim umjetničkim timom i s vrhunskim timom Zagrebačke filharmonije na čelu s ravnateljem Mirkom Bochom, veliki je izazov. Predstava ‘Ježeva kućica’ izvest će se svega osam puta u ovoj godini u maloj dvorani Vatroslav Lisinski i karte su stavljene u prodaju. Vjerujem da će se tražiti karta više. Sretna sam da ćemo Minimini ciklus otvoriti s porukama skromnosti jedne od najljepših priča u stihu za velike i male. Priča je to koja je obilježila djetinjstvo brojnih generacija, a uz Zagrebačku filharmoniju nastavlja i za generacije koje dolaze.

Ove zime izvest ćete i novu predstavu ‘Božić kod Zimogroznih’. O čemu je riječ i koja je poruka predstave?

Da, u prosincu nastavljamo s Minimini ciklusom i s predstavom ‘Božić kod Zimogroznih’, uz orkestar Zagrebačke filharmonije, pod vodstvom dirigenta Dinka Appelta. Zima i Grozni su posebno osmišljeni i djeci simpatični likovi koji žive u ladici Djeda Božićnjaka. To je jedna topla božićna priča s predivnom glazbom Dubravka Palanovića, a koja govori o Božiću kakav treba biti – proveden u zajedništvu i okruženju onih koje volimo.

Nadgledali ste svečani vojni mimohod za 20. obljetnicu Oluje, režirali Dane Nikole Tesle, 10. godišnjicu Noći muzeja…Kako se snalazite u ovim različitim događanjima?

Vojni mimohod za 20. obljetnicu Oluje, 100 godina Islama, 500 godina protestantizma u Hrvatskoj, Uskrsfest, predstave u Međubiskupijskom sjemeništu, otvaranje Adventa, obilježavanje Teslinih rođendana i obljetnica, koncerte, predstave za djecu i evente – sve radim na isti način i s istim pristupom, stavljajući čovjeka u centar i odašiljanju poruka koje smatram važnima.

U svakom projektu koji prihvatim tražim koji je viši cilj i promislim zašto ga baš ja u ovom trenu trebam raditi. Ako vidim smisao, prihvaćam posao i bacam se niz liticu. Uz neizostavnu igru, istraživanje i lagano pomicanje granica.

Prva ste žena u 52 godine koja je režirala Križevačko Veliko spravišće. Kako to da Vam je pripala ova čast?

Eto, i to je moguće da su preko pedeset godina za redatelje birani muškarci. Zašto sada takav preokret? Ne znam. Iskreno, mislim da nisu išli za tim, već birali redatelje po preporuci. Tako sam i ja napokon došla na red, a preporučio me ni više ni manje nego moj Mario Kovač. Mi smo ubojiti tandem, lonac i poklopac, i jedan drugog predlažemo i angažiramo u skoro svim projektima koje radimo. I to ne zato jer si želimo dobro, nego zato jer imamo povjerenja jedan u drugog da ćemo dati maksimum i odraditi posao dostojanstveno. Tako sam i ja u ovaj projekt dala cijelu sebe.

Iskreno, u početku mi je bilo preteško. Niti sam razumjela jezik, niti mi je bilo jasno zašto bi se to uopće radilo, nikako nisam razumjela svrhu izvođenja istog teksta toliko godina. No onda sam probe prebacila u klet i zasjalo je sunce. Odjednom smo se počeli razumjeti. Nije tu bilo pijanog razumijevanja, ako je to ono što prvo pada na pamet. Na njihovom terenu slova na papiru, Štatuti su oživjeli. Odjednom je svaka titula od Notarijuša, oberfiškuša do vunbacitelja dobila smisao. U kleti se govori s poštovanjem, traži se dozvola za riječ, ne podiže se glas. Daje se važnost pajdašiji, domovini, ljepšem spolu. To je jedna jako lijepa tradicija i vrlo bitna za Križevce.

Sve ste traženija redateljica. U čemu je tajna Vašeg uspjeha?

Ponosna sam na to da surađujem s istim ljudima već petnaestak godina. To govori o našem odnosu i pristupu poslu. Čovjek je na prvom mjestu i taj faktor ljudskosti otvara vrata. Bilo da se radi o glumcima, muzičarima, vojnicima, pjevačima ili menadžerima velikih korporacija, svatko od njih ima zanimljivu priču koja se krije iza maske preživljavanja. I kada zaoremo ispod šarenice i dublje proniknemo u čovjeka pred sobom nailazimo na prostor u kojem posao postane ljepši.

Vjerujem da poslove koje radim dobivam ne samo zbog produkta, nego i zbog procesa nastajanja. Život je jedan i valja ga učiniti živim. Tu sam jako puno naučila od Maria. Još sam daleko od njegove smirenosti tijekom rada, ali učim. Jer doista ne želim nakon svog posla osjećati težinu. Umjetnost je moj život, i to je moj posao. A, posao može biti umjetnost i samim time život.

Glumica ste, redateljica, producentica, lutkarica i scenaristica. Koja Vam je uloga najdraža?

Najdraža mi je uloga kuharice. To mi je novo zanimanje. A kao kuharica mogu biti i scenaristica, i glumica i redateljica. Već dugo istražujem kako povezati hranu i umjetnost i neizmjerno uživam u uspjelim i neuspjelim receptima, ali prepunim ljubavi i boja.

Bliži Vam se velika obljetnica. Kako Mario i Vi planirate proslaviti 15 godina Tvornice lutaka?

U studenom 2019. slavimo 15 godina Tvornice lutaka, ovaj puta u Ludilištu i to s premijerom naše verzije ‘Ježeve kućice’. To je potpuno druga priča. Mi se bavimo onim što je bilo nakon što su ostali jež i lija sami. Jesu li se zaljubili? Kako je jež udvarao liji? Prisjećamo se dobrih starih fora s ciglicom kave, bombonijerom, pisanjem pisama i pjevanjem pjesama pod prozorom. Mario i ja smo sve ovo počeli, pa red je da i s nama okrunimo ovo 15-godišnje ludilo – u Ludilištu.

Život ste posvetili dječjoj publici. Koliko Vam znači iz godine u godinu stvarati umjetnost upravo za najmlađe?

Svako dijete ima šansu učiniti ovaj svijet boljim. Kao što je to bio Nikola Tesla – dijete iz Smiljana koje je postalo genijem čovječanstva. Naš posao je velika odgovornost, i iako često izgleda kao da se jako dobro zabavljamo. Mi znamo naš posao i puno promišljamo o tome. Dajemo si truda otići i do najmanjeg mjesta u Gorskom Kotaru i na otok sa svega petnaestak djece. Nama je svako to biće mogući Tesla. Smatram se blagoslovljenom što imam prilike stvarati. Danas je to luksuz. U utrci za egzistencijom, kreacija se smatra bacanjem vremena. Život se svodi na imam, imaš, nemam, nemaš. Zahvalna sam na ovom bogatstvu.

Je li istina da su upravo mališani najbolja i najiskrenija publika?

Da, djeca su najbolji kritičari. Zato na pretpremijere ili generalne probe pozivamo male kritičare da nam daju svoje komentare prije konačnog izlaza predstave. To zna i boljeti, jer će vam usred predstave jasno dati do znanja kada ste dosadni. Ako to vaš ego prihvati, jako dobro ćete surađivati. Jer djeca su baš ta koja su naš benzin, koja nas guraju dalje.

Djeca vole srcem i umom, bez glume ili taktike. Djeca prepoznaju i duhovnu dimenziju naših predstava, vrijednosne poruke, priču o ljubavi, miru, dobroti i povjerenju. Ona zaslužuju predstave koje su više od fabuliranja, čitanja radnje, već one koji dotiču dušu.

Na čemu sve trenutno radite i kakve su Vam želje i planovi?

Do prosinca je baš gužva. Imam veliku čast režirati 50 godina Novih fosila i to u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, a uz to radimo i dokumentarac. Story božićni koncert za djecu će biti prepun iznenađenja, humanitarni koncert zbora Gradišćanskih Hrvata u Lisinskom i posebne goste pod ravnanjem Ive Šeparovića upravo smišljam.

Svašta tu ima, ali iz dana u dan i tomato plan rada – 25 minuta rada, pet minuta odmora pa 25 minuta rada, ali nečeg drugog, i opet pet minuta odmora, za sada uspijevam. Velika mi je želja da u siječnju imam slobodnog vremena pa da mogu pisati i završiti neke nedovršene scenarije, jedan posve novi dječji horor i puno toga drugoga „na meniju“.

Maja Šubarić Mahmuljin

Naslovna fotografija: Filip Bašić