“Sport je bitan dio mog života i nadam da će tako dugo i ostati. Obitelj mi je najveća podrška, kao i treneri s kojima sam surađivala od srednje škole do danas”, rekla nam je Ruža Markešić, europska prvakinja u kuglanju za slijepe i slabovidne. Ova talentirana kuglašica i članica Sportskog kluba slijepih Zagreb iza sebe ima 25 godina sportske karijere te brojne medalje na državnoj i međunarodnoj razini.

Višestruka je prvakinja Hrvatske i dobitnica godišnje Državne nagrade za šport “Franjo Bučar”. Njezin je invaliditet nije sprječavao da postiže vrhunske rezultate u sportu kojeg voli. Članica je hrvatske kuglačke reprezentacije slijepih i slabovidnih od 2001. godine te od tada nije propustila niti jedno Europsko ili Svjetsko prvenstvo. Posljednji veliki uspjeh ostvarila je na 21. IBSA Europskom prvenstvu u kuglanju za slijepe i slabovidne u Srbiji 2022. gdje je osvojila dva zlata u pojedinačnoj konkurenciji i jednu broncu ekipno.

Pitali smo je kako su joj izgledali počeci u kuglanju, što je sve potrebno za vrhunske rezultate, kakvi su uvjeti za sportaše s invaliditetom u Hrvatskoj, tko joj je najveća podrška i što bi poručila osobama s invaliditetom koji se još nisu okušali u sportu.

Kada i zašto ste se odlučili za kuglanje? Od kuda ljubav prema ovome sportu?

Kuglanje treniram od 1997. godine, a sve je počelo u srednjoj školi Centru „Vinko Bek“ u Zagrebu. Krenulo je slučajno, a zbog početnih uspjeha na natjecanjima, vraćala sam se treninzima u sklopu škole. Nakon nekog vremena upisala sam se u Sportski klub slijepih Zagreb čiji sam član i danas.

U početku sam sudjelovala na manjim klupskim natjecanjima, no poboljšanjem rezultata kroz nekoliko godina došla sam i do statuta članice nacionalne selekcije za nastup na Europskim prvenstvima. Za reprezentaciju sam debitirala 2001. godine i od tada nisam propustila niti jedno Europsko prvenstvo ili Svjetsko prvenstvo i još sam uvijek član nacionalne reprezentacije.

Prvo zlato na Europskom prvenstvu u kuglanju za slijepe i slabovidne osvojili ste 2006. u Češkoj. Je li vam to bio ‘vjetar u leđa’ i što je potrebno za vrhunske sportske rezultate? Na koje ste uspjehe danas posebno ponosni?

Da, u Češkoj sam osvojila svoje prvo zlato nakon tri srebrene medalje (2001., 2004., i 2005.). Dosta sam vremena utrošila na treninge i natjecanja tijekom 2006. te puno radila na popravku tehnike kuglanja i konačno nakon više od osam godina bavljenja ovim sportom došla do svojeg prvog zlata u pojedinačnoj konkurenciji na Europskom prvenstvu. Bilo je važno biti strpljiv i slušati trenere i zlato je osvojeno. U 2022. je održano 21. IBSA Europsko prvenstvo u kuglanju za slijepe i slabovidne na kojem sam osvojila dva zlata u pojedinačnoj konkurenciji i jednu broncu ekipno s kolegicama I. Šola i M. Vidmar. EP je održano u Apatinu u Srbiji, a Hrvatska je osvojila 15 medalja, od čega pet zlatnih.

Za vrhunski uspjeh u sportu potrebno je puno odricanja, treninga i vremena. Za uspjeh treba imati i talenta. Vrlo su bitni i treneri i stručne osobe za pojedini sport. Važno je biti dobar i poslušan „učenik“, a u početku je to vrlo teško kada ste mladi i mislite da znate sve, no s vremenom shvatite da treneri i osobe koji vam daju savjete imaju više znanja i iskustva nego vi kao početni ili mladi sportaš. Ja sam imala dovoljno sreće da su od početka moje natjecateljske karijere uz mene bile dovoljno stručne osobe i iz sporta i kuglanja te su moji rezultati godinama rasli i bili sve bolji i bolji.

S kojim poteškoćama ste se susretali kao sportašica s invaliditetom? Jesu li treninzi i sve ostalo u dovoljnoj mjeri prilagođeni osobama poput vas? Što je sa sponzorima i državnim potporama?

Uvjeti su dobri. Imamo dovoljno termina za treninge. U Zagrebu treniramo na dvije kuglane (V. Bek, i Grmoščica). Objekt je standardna kuglana te nema neke posebne prilagodbe što se tiče samog objekta. Sponzora općenito u sportu osoba s invaliditetom ima vrlo malo, no ipak ih ima i zahvalni smo im na suradnji. Iz godine u godinu situacija se popravlja te su velike kompanije prepoznale mogućnost sponzoriranja sporta osoba s invaliditetom u Hrvatskoj u puno boljoj mjeri nego, primjerice, do prije 15 do 20 godina.

Država i lokalna samouprava iz svojih proračunskih sredstava sudjeluju u financiranju sporta i sportskih aktivnosti, te stručnog rada (trenere) za osobe s invaliditetom u najvećoj mjeri, dok se manji dio pomaže kroz sponzorstva i donacije. Dosta je veliki problem na lokalnoj razini neprilagođenost sportskih objekata za osobe s invaliditetom, no ipak ima pomaka kod objekata koji su novije gradnje, a oni koji se u međuvremenu renoviraju nastoje se maksimalno prilagoditi za mogućnost korištenja za sportaše s invaliditetom. Ovisno od lokalne razine, no u pojedinim dijelovima Hrvatske uvjeti za bavljenje sportom su odlični, dok su u pojedinim dijelovima vrlo skromni. No, situacija se iz godine u godinu ipak poboljšava.

Koliko često trenirate i kolika je važnost sporta u vašem životu?

Treniram tri puta tjedno na kuglani i plus natjecanja vikendom. Osim treninga na kuglani, zasebno se rade treninzi za fizičku pripremu ovisno o dobu godine i periodizaciji treninga, odnosno priprema za natjecanja. Sport je bitan dio mog života i nadam da će tako dugo i ostati.

Tko vam je najveća podrška u životu i sportskoj karijeri?

Kao najveću podršku izdvojila bih svoju obitelj – roditelji, braća i sestre te svi ostali iz moje šire obitelji, zatim sve trenere s kojima sam surađivala u proteklih 25 godina, počevši od srednje škole do danas. Hvala bračnom paru Pili – profesoru tjelesnog u srednjoj školi Damiru i Selmi), zatim, nažalost, pokojnom Miroslavu Sjemenskom te današnjem treneru Željku Štefkoviću s kojim surađujem od 2009. Naravno, za dobre rezultate bitna je podrška i kolega iz kluba i reprezentacije te su i oni imaju dio zasluga za moje uspjehe i rezultate.

Završili ste povijest na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Kako ste usklađivali predavanja i ispite sa sportskim obvezama?

U pojedinim trenucima tijekom mojeg studiranja povijesti na Hrvatskim studijima bilo je dosta naporno i zahtjevno prilagoditi vrijeme treninga obavezama na fakultetu i odlascima na natjecanja. No, ipak sam uspijevala biti na velikoj većini predavanja i odrađivati treninge i ići na natjecanja.

Vaša poruka za kraj. Što biste poručili osobama s invaliditetom koje se još nisu okušale u sportu?

Vrlo je bitno baviti se bilo kojom aktivnošću, bez obzira je li riječ o natjecanju, odnosno sportu u kojem želite imati vrhunske i konkurente rezultate na međunarodnoj razini ili se samo baviti na razini rekreacije. Bitno je prilagoditi sebi najbolje moguće uvjete za bavljenje sportom. Ne treba odmah odustajati jer na početku nikome ništa ne ide od prve. Zato postoje treninzi, treneri i vrijeme koje je potrebno da se rezultat pomakne prema boljoj razini. Uz strpljenje i upornost rezultati budu bolji nakon nekog vremena.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva/Ruža Markešić

*Tekst je objavljen u sklopu projekta “Zajedno do jednakosti“ kojeg sponzorira JANAF.