Iva Brčić, mag.soc/phil., trenerica je terapijskih tehnika, bavi se istraživanjem utjecaja medija na djecu i mlade. Piše za portale namijenjene roditeljima, surađuje s odgojno-obrazovnim institucijama, a osmislila je i posebnu radionicu za mame Holističko majčinstvo.
S njom smo razgovarali o njezinom radu i projektima u sklopu Udruge Najsretnija beba Hrvatske.
Područje Vašeg interesa i rada je vrlo široko; od baby handlinga za najmanje do radionica za roditelje i učitelje. Koji je zajednički nazivnik svim tim aktivnostima?
Tu ste u pravu. Moje područje rada je vrlo široko i edukacije su stvarno raznolike. A svima njima je zajedničko to da su usmjerene na pomaganje kroz educiranje i na prenošenje konkretnog znanja koje polaznicima pomaže već kod prve primjene. Ali ne samo to, već i holistički pristup koji u udruzi gajimo i provodimo kroz naše edukacije. Jer tek kada povežemo um, duh i tijelo možemo doći do pozitivnih pomaka u životu i naći prava rješenja za probleme i prepreke koje nas muče, bilo to smirivanje kolika ili bolja komunikacija s djecom u razredu.
Dosta radite i na edukaciji prevencije vršnjačkog nasilja. Kako u stvari djecu osnažiti da se suoče s nasiljem kada do njega dođe, umjesto da budu pasivni promatrači?
To je jedna od glavnih misija udruge, aktivna prevencija međuvršnjačkog nasilja. A kako djecu osnažiti? Prvo treba raditi na njihovom samopouzdanju i mijenjanju slike o sebi. Mnoga djeca smatraju da nisu sposobna izboriti se za sebe ili riješiti neki problem s kojim se nose. Kod mnogih se javlja i situacija da imaju iskrivljenu sliku o sebi i kako ih drugi vide. Treba raditi i na jačanju empatije i emocionalne inteligencije, te poticati njihove sposobnosti rješavanja problema, i jačati komunikacijske i socijalne vještine. Nasilje se vrlo često događa jer djeci nedostaje empatije, ne znaju adekvatno uspostaviti socijalni kontakt, ne znaju kako pravilno prokomunicirati ono što žele ili ih muči ili pak ne mogu riješiti problem s kojim se nose.
Danas se školstvo prije svega usmjerilo na učenje i reproduciranje informacija, a ne na jačanje životnih kompetencija koje će djeci trebati i kasnije u životu. Odnosno, ako i je u sklopu kurikuluma to je u tako maloj količini da od toga i nema neke koristi. Naprimjer, u školi ih uče da trebaju nenasilno rješavati sukobe, ali im nitko ne objasni i pokaže kako to i konkretno učiniti. A postoji specifična komunikacija i specifičan način ponašanja prema nasilnoj djeci koji fantastično djeluje i nasilnu djecu potiče na pozitivnu promjenu ponašanja.
Često čujemo da je jedini način na koji se može djelovati kada je riječ o međuvršnjačkom nasilju prevencija. Možete li se složiti s time? Ima li po Vama prostora za poboljšanje kada je riječ o reakcijama nadležnih institucija po tom pitanju?
Prevencija je ključ svega. I to je ono na čemu radim već godinama kroz udrugu Najsretnija beba Hrvatska. A prvi i najvažniji korak je educirati roditelje, stručnjake i djecu kako do nasilja ne bi ni došlo. A prostora za poboljšanje uvijek ima. Čini mi se da kada se radi o međuvršnjačkom nasilju, da se sve svodi na kažnjavanju počinitelja. Naravno, da oni trebaju osjetiti posljedice svog ponašanja, ali to se radi na krivi način. Svi jako dobro znamo da nasilje potiče nasilje. I što onda radimo s nasilnom djecom? Njih se kažnjava, njima se prijeti. I naravno da je vrlo često učinak kontraproduktivan i ta djeca postaju još problematičnija.
Treba naći pravi razlog nasilnog ponašanja, što se krije ispod njega. Treba se voditi činjenicom da povrijeđene osobe povrjeđuju druge i da je njihovo ponašanje zapravo poziv u pomoć. Ta djeca obično dolaze iz obitelji gdje trpe neku vrstu nasilja, nedostaje im adekvatne roditeljske pažnje, imaju neki problem (vrlo često s učenjem) i ne znaju ga prokomunicirati, osjećaju se frustrirano, često su i u nekom strahu ili se boje da netko ne otkrije njihove probleme. Sa svojim ponašanjem podsvjesno žele usmjeriti pažnju drugih na sebe kako bi im pomogli. Jer ako je dijete mirno i dobro nitko ne obraća pažnju na njega. Svi misle da se ono dobro sjeća i da nema apsolutno nikakvih problema. Tek kada tako gledamo na problem, možemo krenuti u njegovo rješavanje.
Upravo sada vodim dva projekta udruge Najsretnija beba Hrvatska i Abecede roditeljstva, a vezani su za prevenciju međuvršnjačkog nasilja. Jedan projekt je ‘Sretan učitelj’ gdje učitelje podučavamo kako aktivno raditi na prevenciji nasilja vodeći se onim što sam malo prije navela vezano za nasilnu djecu. Drugi je ‘Stop bullyingu’ gdje djeca uče specifičnu komunikaciju i kako se odnositi prema nasilnoj djeci i izbjeći nasilje, ne samo jednom već zauvijek. Inače oba projekta su financirana od strane grada Zagreba.
Medijska pismenost u današnjem vremenu kada roditelji sve manje mogu imati kontrolu nad onime što se događa na internetu je vrlo važna. Što im savjetujete, na koji način da razvijaju kritički odnos kod djece spram medijskog sadržaja?
To što djeca znaju koristiti mobitele i tablete ne znači da su medijski pismena i da ih znaju koristiti na pravilan način. Pa današnji srednjoškolci ne znaju pročitati online mapu niti se prema njoj orijentirati. A pretraživanje informacija na internetu im je iznimno teško. A kako razviti kritički odnos prema medijskom sadržaju?
- Postoje razne zaštite koje blokiraju određene sadržaje i omogućavaju roditeljima nadzor nad onim što djeca rade na internetu.
- Objasniti im čemu služe društvene mreže i njihove pozitivne i negativne strane. Mnoga djeca ostanu u čudu kada dobiju negativne komentare na društvenim mrežama.
- Treba im objasniti kako komentari utječu na druge. Dijete to ne može vidjeti niti doživjeti jer osobu kojoj šalje poruku ne vidi. Baš kao ni njezinu reakciju.
- Roditelji trebaju prvo sami proučiti sadržaj koji im žele ponuditi kako bi se sami uvjerili da li je prihvatljiv za njihovo dijete.
- S djecom treba razgovarati o medijskom sadržaju, kako je nastao i zašto. Kada im se to objasni onda se i prema njemu drukčije odnose.
Recite nam nešto više o projektu Vaše Udruge Kids friendly filmovi.
Kids friendly recenzije sam počela pisati jer sam vidjela da službene recenzije studija često nisu adekvatne. Odnosno, ne nude informacije koje su roditelju potrebne da bi mogao procijeniti da li je taj sadržaj primjeren za njegovo dijete. A i cilj mi je bio pomoći roditeljima da se lakše snađu u moru filmova za djecu i na jednom mjestu nađu sve potrebne informacije. Da li ima nasilja i koje vrste, da li ima zastrašujućih scena, kakav je tempo i da li ga dijete može pratiti, kakav je rječnik i sl.
Cilj mi je ovim projektom potaknuti roditelje da prouče medijski sadržaj, a ne da djetetu daju gledati što god mu se svidi. Nažalost, u dječjim sadržajima ima tri puta više nasilja nego u sadržaju za odrasle. A ako znamo da djeca jako vole animirane filmove, crtiće i video igre, te da se poistovjećuju s glavnim junacima i oponašaju sve što vide bilo to dobro ili loše, onda je jako važno da roditelj bude upućen u ono što dijete gleda. Djeca često nisu svjesna svog ponašanja i negativnih posljedica koje mogu iz njega proizaći. Roditelj je taj koji mu treba na to ukazati i objasniti.
Koliko je aktualna zdravstvena kriza utjecala na Vaš rad i rad Udruge? Koje su po Vama negativne posljedice koje će kriza ostaviti na djeci? Naime, reducirane su sve aktivnosti i druženja…
Zbog cijele ove pandemije morali smo zaustaviti sve naše radionice i prebaciti se online. Tako da bez obzira na krizu, mi i dalje održavamo edukacije u vidu webinara. Također imamo i individualne konzultacije koje se odvijaju prema dogovoru i potrebama roditelja i djece – od smirivanja plača, preko smirivanja ispada bijesa do organizacije vremena i nošenja sa strahom i stresom.
Međutim, primijetila sam jednu tendenciju, a to je da za vrijeme krize, roditelji pokazuju vrlo mali interes za edukacijom. Svjesna sam da su mnogi u strahu i pod stresom ili pak da nemaju baš puno vremena, ali upravo si edukacijom mogu pomoći. Na primjer, mnogi se žale na dječje ispade bijesa, probleme sa spavanjem kod djece, probleme oko održavanja granica u odgoju ili pak na manjak vremena. Pa upravo kroz edukaciju će naučiti metode koje će im pomoći da riješe te probleme i da se više ne ponavljaju.
Autorica ste i voditeljica radionice ‘Holističko majčinstvo’. Što to konkretno znači?
Holističko majčinstvo se zasniva na jedinstvenom pristupu, a to je da se radi na povezivanju uma duha i tijela. Konkretno majke učimo specifičnim metodama dr. Harvey Karpa koje im pomažu razviti zdrav odnos s bebom i pomažu na fizičkoj razini, poput smirivanja plača i kolika. Osim toga radimo na jačanju majčine intuicije. Nažalost, mnoge mame je zanemaruju ili je nisu ni svjesne, a ona im je fantastičan alat za rješavanje nedoumica i problema s kojima se susreću.
Također im nastojimo ukazati i na energetsku vezu koja postoji ne samo s bebom, nego koju imaju same sa sobom, partnerom, pa i planetom na kojoj žive. Ne smijemo zaboraviti da smo svi mi energetska bića i da odašiljemo energiju. Sjetite se samo kada ste ušli u neku prostoriju i osjetili ste se nelagodno. Pa to ste zapravo osjetili negativnu energiju ljudi u toj prostoriji. A bebe su jako osjetljive na to i upravo je zato važno da mame budu svjesne toga i rade na jačanju svojih kompetencija i samopouzdanja.
Kada se mame osjećaju sigurno u sebe tada neće osjećati strah i zbunjenost, već će širiti pozitivnu energiju i sreću, koja će onda utjecati da se i njezina beba i ostali ukućani osjećaju ugodno i bez straha. A upravo će takvo okruženje pozitivno utjecati na psihofizički razvoj bebe.
Razgovarala: Barbara Kraš Kedmenec
Foto: Najsretnija beba Hrvatska
