“Volim režiju zato što se volim prema filmu postaviti kao da je jedan pokus ili jedna zabavna igra. To mi omogućuje da u svojim filmovima postavim vlastita pravila”, rekla nam je zadarska umjetnica Sunčana Brkulj uoči otvorenja izložbe “Leptir” koja će se održati 13. ožujka u 19 sati u Garaži Kamba u Zagrebu.

Nakon velikih festivalskih uspjeha, mlada animatorica, ilustratorica i redateljica Sunčana Brkulj svoj nagrađivani film “Leptir” odlučila je predstaviti i u galeriji Kamba te ponudila odgovor na pitanje kako animaciju uopće izložiti u jednom takvom prostoru. Autorica je odlučila gledateljima dati mogućnost da sami odaberu način na koji će promatrati film.

Sunčana je režiserka animiranih filmova s adresom u Zagrebu. Iza sebe ima nekoliko kratkih filmova koji su ostvarili uspjeh na svjetskim festivalima, a kroz radove propituje okvire medija animiranog filma te ih širi na eksperimentalni kolaž i animirane instalacije za galerije. Iza nje su tri studentska filma te profesionalni film “Leptir” koji je uvršten u distribuciju Bonobostudija. Uspjesi tih radova uključuju dvije selekcije na najvećem svjetskom festivalu animiranog filma u Annecyju, 15 nagrada i posebnih priznanja te sudjelovanje na tri izdanja Salona Mladih u Zagrebu.

Upravo je završila plakat i najavnu špicu za festival Animafest u Zagrebu, a trenutno radi na novom filmu “Ekoskapade” sa Zagrebačkim Bonobostudijem. U intervjuu za Generaciju upitali smo je o ljubavi prema animaciji, njezinim počecima i dosadašnjem umjetničkom putu, procesu stvaranja kratkog filma, izložbi i filmu “Leptir”, projektima na kojim trenutno radi, ali i planovima za dalje te što bi poručila mladima koji tek ulaze u svijet umjetnosti i filma.

Željela da joj crteži ožive

Od kuda ljubav prema animaciji i ilustraciji? Kako su izgledali vaši počeci u umjetnosti i zašto ste odabrali ALU u Zagrebu? 

Kao i za većinu ljudi koji se bave nekakvim kreativnim radom, moji počeci su bili u djetinjstvu – crtanje je bilo moja najdraža aktivnost te sam naprosto nastavila to raditi kroz cijeli život. Dakle, odabir karijere za mene je bio samo pitanje hoću li i kako uspjeti pronaći način da nastavim to raditi, ali da mi to postane posao. Odatle i odabir ALU u Zagrebu – a animacija mi se isto tako u ranoj životnoj dobi ukazala kao ogromna fascinacija, jer je to nekakav način da se crtež “oživi”, a koje dijete ne bi htjelo da njegovi crteži ožive? To je nešto najbliže magiji što sam imala oko sebe. Imala sam sreće da Hrvatska ima relativno dobar sustav financiranja filmskog stvaralaštva u kratkom metru, što uključuje i animirani film, te sam svoj prvi profesionalni rad počela raditi odmah nakon završenog studija.

Možete li se predstaviti našim čitateljima. Kako biste opisali svoj umjetnički put? Koliko filmova imate iza sebe i koji biste posebno izdvojili?

Moj umjetnički put počeo je upravo na ALU u Zagrebu, gdje sam za vrijeme studija napravila tri kratka animirana filma – zvuči puno, ali to je upravo struktura tog studija, koji je u moje doba bio studij animiranog filma i novih medija. Prvi film je svatko od nas napravio na trećoj godini preddiplomskog, te još dva na diplomskom studiju. Meni je osobni favorit film koji sam napravila na prvoj godini diplomskog koji se zove “Kula”. Film je u jednom kadru i kroz tri minute trajanja promatramo beskonačnu kulu koja se uzdiže sve više i više, a svaki njezin dio građen je u drugačijem arhitektonskom stilu.

Taj film je bio neka vrsta eksperimenta, prvo jer se radi o filmu u jednom kadru sa samo jednim kontinuiranim pokretom kamere, a drugo zato jer je glazbeni spot. Bila sam ugodno iznenađena da su moji mentori na akademiji podržali taj blago eksperimentalni pristup te me nisu gurali u okvire linearnog i narativnog filmskog pristupa – iako bi ga ponekad sugerirali, te je moj diplomski film naposljetku ipak bio pokušaj da napravim upravo to, linearan film s glavnim junakom. Nakon studija ipak sam se vratila slobodnijem pristupu i napravila još jedan film u jednom kadru po imenu “Leptir”, koji će se u petak moći vidjeti u galeriji Kambi.

Film kao izložak u prostoru galerije

Kako to da ste se odlučili film “Leptir” predstaviti i u galeriji Kamba? Od kuda vam inspiracija i kako spajate ručni rad i digitalne tehnike, odnosno medij kolaža i animacije?

“Leptir” je, poput svih kratkometražnih filmova, započeo svoj život na festivalima – obišao je preko 70 svjetskih filmskih festivala. Dok ga je publika gledala, često je feedback koji je dolazio do mene glasio nešto poput “ovaj film bi se trebalo nekoliko puta pogledati, prepun je detalja”. Tako sam i zaključila da je ovo jedan filmski uradak koji bi dobro oživio kao izložak u prostoru galerije – da stoji i vrti se u loopu te da je svaki posjetitelj galerije slobodan da s njim provede koliko god vremena želi – da ga pogleda jednom, dvaput, dva i pol puta, ili možda samo djelomično.

S obzirom da mene od početka interesira poigravanje s manje linearnim pristupom filmskom mediju, ta mi je ideja bila jako uzbudljiva. Inspiracija za samu temu filma došla mi je za vrijeme lockdowna u 2020-oj, kada sam promišljala o pitanjima krize i zajedništva. Temeljno pitanje filma je: Kako će jedna složna zajednica reagirati na problem koji jednako utječe na svakog njenog člana? Što se tehnike tiče, likovi su izrađeni u plastelinu i snimala sam ih u loopovima te bih zatim naknadno svakog lika odvojila od pozadine i naposljetku ih sve povezala u jednu veliku kompoziciju. To mi je omogućilo da snimim manje animacija, pošto se neki likovi vrte u krug, to jest ponavljaju, dok nije red na njih da vode radnju. 

Volite li više ulogu animatorice, ilustratorice ili redateljice?

Volim režiju zato što se volim prema filmu postaviti kao da je jedan pokus ili jedna zabavna igra. To mi omogućuje da u svojim filmovima postavim vlastita pravila. Primjerice: Ovaj film će biti cijeli u jednom kadru i likovi moraju navoditi pogled gledatelja na točna mjesta u točnim trenucima. Samoj sebi zadam neki takav izazov, te zatim tek kroz proces stvaranja filma zapravo shvatim jesam li uspjela pobijediti izazov ili ne.

‘Najveće životno postignuće pretvorilo se u razočaranje‘

Kako izgleda proces stvaranja jednog kratkog animiranog filma i koliko traje?

Kreće se od ideje koju treba predstaviti producentu, pošto je producenta nužno imati da bi se ostvarila profesionalna produkcija. Moj producent za “Leptir” bio je Jadranska animacija. Kada se uspostavi ta suradnja, vrijeme je za pisanje scenarija te ponekad odmah i izradu storyboarda i nekoliko likovnih koncepata koji pokazuju stil filma. Tek tada je projekt spreman za prijavu na fondove za financiranje, u našem slučaju HAVC, i potencijalno traženje stranih koprodukcija. Taj dio procesa se ponekad razvuče mjesecima pa čak i godinama – kod nas je trajao nekoliko mjeseci pošto nam prva prijava na HAVC nije prošla.

Nakon što smo ponovili prijavu i dobili financije, krenuo je proces izrade animatika koji je trajao tri tjedna, te zatim 10 mjeseci animacije i naposljetku oko mjesec dana compositinga, to jest povezivanja svih likovnih elemenata u jednu cjelinu. Zatim je na red došla kolor korekcija i naravno, izrada zvuka i glazbe koju je odradila danska glazbenica Sophie Birch. S “Leptirom” sam i sama imala sreće da sam primljena na dansku rezidenciju Open Workshop gdje sam odradila spomenutih 10 mjeseci snimanja. 

Iza sebe imate brojne nagrade. Vaš film “Leptir” doživio je uspjeh na mnogim festivalima. Na koje ste priznanja najviše ponosni u dosadašnjem radu?

Ponosna sam što je moj prvi studentski film po imenu “I’M NOT FEELING VERY WELL” izabran na najvećem svjetskom festivalu animiranog filma u Annecyju. Te godine je nastupio lockdown te se to moje tadašnje najveće životno postignuće pretvorilo u razočaranje jer se cijeli festival održao samo online. No, na sreću, dogodine je za isti festival izabran moj film “Kula” te sam uspjela izliječiti to prvotno razočaranje i posjetiti festival. “Leptir” mi je sljedeći veliki uspjeh i ponos jer je prikazan na stvarno velikom broju festivala, vidio ga je ogroman broj ljudi, uključujući puno djece, i čini se da su dojmovi super.

‘Želim živjeti od svog kreativnog rada’

Na kojim sve projektima trenutno radite i koje su vam želje za budućnost?

Upravo sam završila plakat i najavnu špicu za festival Animafest u Zagrebu što mi je stvarno velika čast i bilo je jako lijepo i zabavno iskustvo. Trenutno radim na novom filmu naziva “Ekoskapade” sa Zagrebačkim Bonobostudijem. Taj će film biti gotov 2027. godine. Uz to, postavljam i izložbe. Prošle godine započela sam s izložbom “Vivariji”, koja je zamišljena kao ideja za postavljanje animiranih radova u galerije i za sad smo je imali u Zagrebu u studiju-galeriji Klet te na po-up izložbi u Viborgu u Danskoj u organizaciji PLASTIC collectivea. I, naravno, Leptir će također imati nekoliko izložbi. U budućnosti bih voljela više izložbi imati izvan Hrvatske jer su to uvijek jedinstvena iskustva, a generalno mi je želja samo da budem mogla kao i dosad raditi i živjeti od svog kreativnog rada.

Otvorenje jedinstvene izložbe – umjetnici svojim djelima odgovaraju na vječno pitanje

Što biste poručili mladima koji tek ulaze u svijet filma i umjetnosti?

U umjetnosti nema pravila, umjetnost je igra i što je umjetnik sretniji i ima bolje uvjete, to je i rad bolji. Od umjetnosti se smije i može zaraditi novac i živjeti – iako su mi na ALU profesori zamjerali što sam radila sa strane već za vrijeme studija. Može se, ali nije lako i stoga je dobro početi rano. Mlađima od sebe bih poručila da se ne boje uzimati rizike u umjetnosti i da ne kompromitiraju svoju jedinstvenu autorsku viziju.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Zoe Šarlija