„Na Goli otok više ne gledam istim očima. Poštujem svaku patnju na tom mjestu, svakog zatvorenika i svaku ranu nastalu tamo, ali mislim da je vrijeme da se svi suočimo s njegovom poviješću i uz Božju pomoć stvorimo novu budućnost za to mjesto”, rekao u intervjuu za Veritas Darko Bevanda (40), autor, redatelj i producent dokumentarnog filma “Kamp” koji je premijerno predstavljen 6. studenog u kinu Kaptol Boutique Cinema. Ovaj rođeni Požežanin na ideju za film o Golom otoku, pomirenju, oprostu i mladima koji kroz molitvu preobražavaju ovo zloglasno mjesto, došao je sa suprugom Katarinom s kojom živi u Zagrebu pri župi sv. Blaža.
Iako se video montažom bavi 15 godina i radi za privatne komercijalne televizije, ovo mu je redateljski prvijenac. „Kamp” je napravljen u koprodukciji s udrugom Magis koja već pet godina na Golom otoku organizira duhovno-sociološko-povijesni i radno-ekološki kamp za mlade. Ovo mjesto koje ima surovu prošlost mladi pretvaraju u mirnu oazu isto tako surove prirode. U razgovoru za Veritas Darko Bevanda otkrio je više o samoj ideji za film, iskustvima sa snimanja, suradnji s mladima, ali i s poznatim duhovnicima, poruci filma i planovima za dalje.
Kako i kada ste došli na ideju za snimanje filma? Što Vas je privuklo upravo ovoj tematici?
Za Goli otok, kao i većina ljudi, znao sam onako površno. Otok, zatvor, hrvatski Alcatraz i takve usporedbe. Suprugin i moj odlazak na Goli otok bio je spontan. Bili smo na misi mladih na kojoj je pater Ike Mandurić držao propovijed o Golom otoku i duhovnim vježbama na tom mjestu i to je bio pravi poticaj. Prijavili smo se kao sudionici na duhovnom kampu i otišli na otok. Nakon prvotnog šoka veličinom zatvora i suočavanja s njegovom poviješću, zapravo otok vam se u kratkom vremenu uvuče pod kožu.
Kako je p. Mislav Skelin u filmu rekao: „Nakon nekoliko dana dolazi do prijelaza, sudionici ne ostaju zarobljenici ovog ambijenta nego počinju živjeti s Bogom i na taj način nadilaze zlo na koje mjesto asocira“. To se zapravo dogodilo i nama, počnete uživati u tom otoku i u susretu s Bogom, primjećujete ljepotu otoka, prirode, more, drveće koje se održalo u tom surovom okruženju… I tada na nakon jedne od duhovnih meditacija, počela se vrtjeti misao po glavi da bi i otok i duhovne vježbe trebalo nekako zabilježiti da ostane vidljivi trag svega što isusovci rade na tom mjestu i što taj otok nudi.
O kakvom je filmu riječ i što prikazuje? Koliko je dugo nastajao?
Ideja filma je bila prikazati Goli otok danas i što se događa na njemu. Pokušati prikazati otok bez politike, bez optuživanja. Iako je film duhovnog karaktera, naravno da ne možete snimati o Golom otoku i na njemu, a da se ne spomene njegova povijest i teška prošlost, no glavna poruka filma je oprost, prvenstveno sebi, a onda uz Božju pomoć i drugima oko sebe.
Film je nastao spontano i to u nekoliko faza. Zanimljivo je to da prvo snimljen kraj filma, a nakon toga ostatak. Zapravo se dosta toga događalo spontano. Film je koncipiran kao i sam kamp u tri tematske cjeline. Prva tematska cjelina je radno-ekološki kamp, druga je povijesno- politološki i treća Ignacijevske duhovne vježbe u šutnji. To je zapravo bio i moj koncept – pratiti kronologiju kampa i u filmu prikazati život na Golom otoku u mjesec dana održavanja kampa.
‘Supruga mi je podrška i prvi gledatelj’
Što Vam je bio najveći izazov za vrijeme snimanja filma?
Definitivno struja. Kako je to otok bez struje, a sva oprema koja vam treba za snimanje ide na baterije koje se moraju puniti, to mi je bio najveći izazov. Tako da se moralo nekako u glavi planirati svaki kadar i štedjeti baterije. No iz iskustva s duhovnih vježbi znao sam što me čeka pa sam se opremio mobilnim punjačima i krenuo u akciju.
Na ideju za film ste došli upravo sa suprugom Katarinom. Koja je njezina uloga u ovom filmskom ostvarenju?
Supruga Katarina mi je velika podrška i zapravo prvi gledatelj. Uvijek kad nešto smontiram pustim njoj na prvo gledanje. Uz nju nekako i ja drugačije gledam na temu, kadrove i glazbu. Nekako uvijek volim čuti prvo kritiku, a tek onda pozitivne stvari na film, jer time se uvijek pomaknete i napravite još bolje.
Kakva je bila atmosfera na snimanju? Kako Vam je bilo surađivati s mladima, ali i s poznatim duhovnicima poput patera Ike Mandurića?
Mogu samo reći da sam malo ljubomoran na te mlade koji dolaze na Goli otok. Od njih čovjek stvarno može puno naučiti, to su ljudi koji su duboko u vjeri, uz to odlični su studenti, opušteni i zanimljivi. Uvijek su spremni na pomoć i mogu reći da su mi stvarno puno pomogli u realizaciji filma. Kada uključite snimanje i pred vas stane sudionik na kampu, svaki ima toliko duha i toliko toga za reći da je svaki razgovor s njima “mala duhovna obnova”. Zanimljivo je to da je p. Ike sniman posljednji. Nakon što sam sve snimio na otoku, njega sam ostavio za kraj znajući da će on znati uokviriti cijeli film i tako je i bilo.
‘Tema je iskreni oprost sebi i drugima’
U filmu je posebno dirljivo svjedočanstvo obraćenice i kćeri bivšeg zatvorenika logora na Golom otoku. O kakvim je ranama riječ i jesu li upravo svjedočanstva poput ovog dokaz pobjede zla nad dobrom?
Kada sam počeo snimati sudionici su se počeli slagati sami, a najveće iznenađenje, što je ujedno i središnji dio filma, bilo je svjedočenje Đurđice Fučkan koja je u sklopu politološkog tjedna održala predavanje i nagovor pred dvosatnu šutnju u tom danu. Njeno svjedočanstvo je vrlo emotivno i jako, a s druge strane zapravo i ono što je glavna tema filma – iskreni oprost, prvenstveno sebi, a onda uz Božju pomoć i drugima.
Što planirate s filmom nakon premijere? Ide li na festivale i gdje će se sve moći pogledati?
Svakako će biti prilike još pogledati film. „Kamp” je rađen da ga se što više prikazuje, a ne da bude spremljen u nekoj ladici. No za sada je plan pustiti neko kratko vrijeme da se slegnu dojmovi, da kroz molitvu i duhovne vježbe pustimo da Gospodin sve lijepo složi pa ćemo tako i dalje djelovati.
Maja Šubarić Mahmuljin
Foto: Generacija.hr
*Intervju je izvorno objavljen u Veritasu