Početak ove školske godine posebno je izazovan za sve uključene u proces obrazovanja jer kreće ‘Škola za život’. O tome kako se snalaze učitelji i djeca na našem najjužnijem naseljenom otoku posvjedočila nam je Majda Ivelja (46). Ova učiteljica razredne nastave na Lastovu radi već 24 godine, a na otok je došla iz Splita u potrazi za poslom. Njezin razred u osnovnoj školi “Braća Glumac” broji tek šest prvašića. Iako ih je lani bilo upola manje, broj djece u školi je u padu. Upitali smo Majdu o dolasku na otok, dojmovima s prvog dana nastave te osjeća li se spremno za ‘Školu za život”, slušaju li je učenici i koje su prednosti rada u maloj sredini.
Kako to da ste se odlučili za učiteljski poziv i to upravo na otoku Lastovu?
Odrasla sam u Kaštel Starom gdje sam završila Osnovnu školu. Srednju školu i fakultet završila sam u Splitu, no u gradu i okolici je bilo nemoguće pronaći zaposlenje jer je tržište bilo zasićeno učiteljima razredne nastave. Slučajno sam od kolege koji je radio na otoku Hvaru čula da se traži kratka zamjena za učiteljicu drugog razreda. Posao sam objeručke prihvatila jer sam tek diplomirala 24. listopada 1994. godine, a s radom sam mogla početi već 2. studenog.
Razmišljala sam: “Zašto ne bih otišla barem na mjesec dana, Lastovo zvuči egzotično, a trebam krenuti i s pripravničkim stažem, bolje mi je negdje raditi nego volontirati po školama u gradu.” Tako sam otputovala za Lastovo s pretpostavkom da ću ostati mjesec, ali evo me još sam tu. Nekako je sve došlo u paketu – posao, ljubav, obitelj.
Kako je izgledao prvi dan nastave? Koliko prvašića imate ove godine?
Prvi dan je uvijek prepun uzbuđenja, od strane roditelja, učenika ali i učiteljice. Pitam se kako će me prihvatiti novi đaci, hoću li im se svidjeti, hoće li im se škola svidjeti. Svake godine škola pripremi kratki svečani doček prvašima s par veselih pjesama, ponekom recitacijom ili igrokazom kako bi prvašima taj dan ostao u lijepom sjećanju.
Prvi razred broji šest učenika – četiri djevojčice i dva dječaka što je dvostruko više nego lani, no u cijeloj školi broj djece je ipak u padu. Lani smo imali 44, a ove godine 41 učenika.
Počela je i ‘Škola za život’. Kako se snalazite i koje sve novitete učitelji moraju svladati?
Baš se odlično pripremamo za život, iako je nastava počela još nam nisu stigli udžbenici financirani od strane ministarstva, ali upravo to je prava škola, učimo kako se snaći u novoj problemskoj situaciji. To bi nam trebao biti i cilj u poučavanju djece, učiti ih vještinama koje će im pomoći u snalaženju u novim životnim situacijama, a ne kao do sada tražiti od njih brdo informacija koje trebaju napamet reproducirati.
Očekivanja od novog programa nisu velika. Vjerujem da je ključ uspjeha u dobrom i odgovornom učitelju koji će iz ljubavi prema svojim učenicima dati svoj maksimum u skladu sa svojim prirodnim darovima i sposobnostima.
Kako gledate na digitalizaciju u školstvu?
Što se tiče noviteta u školi, nisam za potpunu digitalizaciju, imamo već neka istraživanja neuroznanstvenika koja potvrđuju da djeca bolje uče iz tiskanog nego iz multimedijalnog udžbenika. Ne osjećam se potpuno spremna za novi program, iako u edukaciji učitelja prolazim kroz virtualne učionice, nisam baš tip koji uči na taj način.
Metodika nas uči da smo svi različiti tipovi i da nam tako odgovaraju i različiti načini poučavanja, pa mislim da treba biti mudar te uzeti od svega što nam se nudi po malo te prilagoditi potrebama i sposobnostima svojih učenika.
Koje su prednosti, ali i nedostaci rada u malom razredu koji ima znatno manje učenika nego u većim gradovima?
Poučavati mali broj učenika na Lastovu ima svoje prednosti jer se zaista učitelj u svakom trenutku može individualno posvetiti svojem učeniku. Nedostatke vidim u nemogućnosti različitih oblika rada, grupni ili timski rad je teško provesti jer imamo razrede sa samo tri učenika. Također, više učenika znači bogatstvo različitosti, prisutan je uvijek faktor interesantnosti, iznanađenja i novih ideja.
Kakav odnos njegujete s učenicima i slušaju li Vas?
Sa svojim učenicima pokušavam izgraditi lijep odnos koji se bazira na međusobnom uvažavanju i povjerenju. Ponekad trebam biti i policajac u razredu, a ponekad uskočim u ulogu mame ili tete s mlađim učenicima. Više ih volim hvaliti nego kritizirati, pohvala ih motivira. Uglavnom me slušaju, prvašići su općenito najzahtjevniji razred za poučavanje jer krećemo od početka, ali su svakoj učiteljici i veliki izazov.
Maja Šubarić Mahmuljin
Foto: privatna arhiva
