“Isključivo slikam u tehnici akvarela zadnjih 30 godina, a inspiraciju nalazim u samom procesu slikanja. Nepredvidljivost u procesu slikanja me navodi na uvijek nova rješenja”, rekao nam je Damir Facan-Grdiša. Ovaj akademski umjetnik ističe kako je još u djetinjstvu osjetio ljubav prema crtanju, a uz slikarstvo, bavi se i ilustracijama za dječje slikovnice te restauracijom. Do sada je imao 13 samostalnih izložbi i više od četrdeset grupnih. Prošle je godine oduševio izložbom “Dijagonalno”, a već godinama izaziva udivljenje oblikujući čudnovate kompozicije na površini papira velikih dimenzija u tradicionalnoj tehnici akvarela. Trenutno priprema novu izložbu u Omišlju na Krku.

Rođen je 1965. godine u Zagrebu, a svoje umjetničko obrazovanje započinje na Školi za primijenjenu umjetnost. Diplomirao je 1990. na Odsjeku za slikarstvo Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, i to u klasi profesora Ive Friščića. Nakon studija radi kao nastavnik likovnih stručnih predmeta na Obrtničkoj školi u Zagrebu. Potom djeluje kao samostalni umjetnik, izlaže te objavljuje ilustracije za više izdavačkih kuća. Član je HDLU-a, ULUPUH-a, a od 2002. godine i HZSU-a.

Uz slikarstvo kao primarni medij umjetničkog izražavanja, od 1986. radi i kao vanjski suradnik Restauratorskog zavoda Hrvatske, a od 2000. kao samostalni licencirani restaurator za zidno slikarstvo. U svojoj karijeri dobio je i brojna priznanja, među kojima je Velika nagrada 9. hrvatskog triennala akvarela, (Karlovac, Slavonski Brod), Nagrada grada Umaga za najbolji rad na izložbi HDLU-a Istre “Corpus Humanum” te Nagrada 8. zagorskog likovnog salona (Krapina).

U intervjuu za Generaciju upitali smo ga o počecima u umjetnosti, tehnici akvarela, ciklusu slika “Nagnuto”, izložbama i umjetničkoj sceni u Zagrebu, koliko je teško umjetnicima ‘probiti se’ i živjeti do svoje umjetnosti te što bi savjetovao mladima koji će se tek opredijeliti za ovaj životni poziv.

‘Našao sam se u brisanom prostoru’

Od kuda ljubav prema likovnoj umjetnosti? Kako su izgledali vaši počeci?

U vrlo ranom djetinjstvu, u predškolskoj dobi osjetio sam silno zadovoljstvo dok crtam. Ta ugoda u kojoj sam osjećao smirenost i uzbuđenje me odredila profesionalno i intimno. Pitao sam roditelje kako se zovu ljudi koji crtaju i slikaju i u koju školu trebam ići ne bih li to postao. Pokušavao sam crtati prema predlošku, no uglavnom su to bile dječačke teme kao avioni, brodovi, Indijanci, konji.

Kako biste opisali svoj umjetnički put? Koliko izložbi imate iza sebe i koju biste posebno izdvojili?

Moj umjetnički put je obrazovno bio uobičajen, prvo Škola primijenjene umjetnosti pa Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu. Taj period mi je bio, kao i većini, najbezbrižniji i ispunjen silnom željom za stvaranjem. Nakon studija našao sam se na brisanom prostoru, od čega živjeti i kako realizirati svoje ideje. Bilo mi je poprilično teško pronaći vlastiti oblik djelovanja u kojem ću moći stvoriti barem minimalnu egzistenciju, a maksimalnu slobodu izražavanja.

Do sad sam imao 13 samostalnih izložbi i više od četrdeset grupnih od kojih je većina žirirana. Od samostalnih izložbi odvojio bih izložbu u galeriji „Josip Račić“ u Zagrebu. To mi je ujedno i prva samostalna izložba koju sam imao tek u svojoj pedesetoj.

Kako je nastao vaš ciklus slika i izložba “Nagnuto”? Koju tehniku koristite i od kuda vam inspiracija?  

Ciklus “Nagnuto” je za mene logički nastavak mog istraživanja u akvarelu s naglaskom na dinamiku kompozicije. Pri izradi skica primijetio sam da izbjegavam koristiti dijagonale i vertikale nego inzistiram na barem malom pomaku. Imam dojam da sam time dobio pokret u kompoziciji bez obzira koju temu slikam. Isključivo slikam u tehnici akvarela zadnjih trideset godina, a inspiraciju nalazim u samom procesu slikanja. Nepredvidljivost u procesu slikanja me navodi na uvijek nova rješenja.

‘Slikam sam dvije teme’

Što vas je privuklo tehnici akvarela? Koje motive najčešće slikate i zašto?

Tehnici akvarela me privukla mogućnost da bez posebnih priprema slikam kad mi se ukaže prilika pa makar to bilo pet minuta. Kasnije sam otkrio neke prednosti koje akvarel ima kao što je intenzitet boje, transparentnost. Suprotno većini koja doživljava akvarel kao tehniku u kojoj je slučajnost dominantna, ja je doživljavam kao tehniku koju je lako nadzirati. Slikam samo dvije teme – more (marine) i grad (vedute). Odlučio sam se za njih jer su to teme koje su jedne od najčešćih. Ja ih doživljavam kao krajnje suprotnosti, more kao simbol prirode i grad kao vrhunac civilizacijske strukture socijalnih odnosa. Pokušavam ih lišiti njihove komercijalne kompromitiranosti pristupajući im, ja se nadam, na drukčiji način nego što je uobičajen.

Ilustrirate i dječje slikovnice. Na koju ste posebno ponosni i što je potrebno za jednog dobrog ilustratora? 

Ilustrirao sam dječje slikovnice i udžbenike, zadnjih nekoliko godina nemam vremena jer mi slikanje okupira sve raspoloživo vrijeme. Ponosan sam na slikovnicu “Plesna haljina žutog maslačka” Sunčane Škrinjarić i na “Ribara i ribicu” A.S. Puškina.

Vi ste i restaurator. Koliko se ovaj rad razlikuje od klasičnog slikarstva?

Rad na restauraciju se razlikuje u potpunosti od slikanja. Kod restauriranja sve ono što treba poticati kod slikanja treba zatomiti i potisnuti. Ni na koji način se ne smije intervenirati na zidnom osliku osim da bi se sačuvalo postojeće i izvjesno. U potpunosti se treba poštovati izraz i tehnika autora, nikakve osobne intervencije nisu dozvoljene.

Radili ste s mladima kao nastavnik likovnih predmeta, ali i s djecom na Malom ZILIK-u. Kako djeca i mladi doživljavaju umjetnost i koje im savjete dajete?

S mladima sam radio u srednjoj strukovnoj obrtničkoj školi, predavao sam stručne likovne predmete soboslikarima, pismoslikarima i autolakirerima. Cilj je bio da savladaju osnove likovnosti koja bi ih usavršila u njihovim poslovima koja vrlo rijetko imaju veze s umjetnosti.

Trudio sam se da likovni rad dožive i kao mogućnost osobne nadgradnje, a ne samo kao struku pogotovo kod onih koji bi pokazali interes.

‘Treba ustrajati’

Koliko je teško umjetnicama ‘probiti se’ i doći do toga da se njihovi radovi prodaju i izlažu u muzejima? Kakva biste opisali umjetničku scenu u Zagrebu? 

Nije lako doći do izlagačkih prostora, pogotovo sada kad je više galerija i muzeja u procesu post potresne obnove zatvoreno. Preporučio bih, pogotovo mladim autorima, da maksimalno koriste Internet socijalne mreže za svoju afirmaciju. Likovnu scenu bih opisao kao vibrantnu i raznoliku. Svakako se osjeća nedostatak izlagačkog prostora zbog potresa, no primijetio sam da se sve više pojavljuje privatna inicijativa. Do sada je nije bilo u značajnijem obliku, vidjet ćemo kako će to utjecati na likovnu scenu.

Na kojim sve projektima trenutno radite. Pripremate li novu izložbu i koje su vam želje za budućnost?

Nikad nemam egzaktno određeni likovni projekt. Nastavljam se na prethodna za mene likovna otkrića pokušavajući zadovoljiti vlastitu likovnu znatiželju.

Trenutno priprema izložbu u Omišlju na Krku nešto za mene manjih formata zbog ograničenja izložbenog prostora. Želja mi je da me zdravlje posluži ne bih li slikao što dulje.

Dobitnik ste nekoliko nagrada. Koliko vam znači priznanje struke? Što biste poručili mladima koje tek ulaze u svijet umjetnosti?

Značile su mi nagrade jer osjetite podršku struke ili barem dijela struke. Razveselite se, no vrlo brzo se vratim u kolotečinu novih likovnih istraživanja.

‘DIJAGONALNO’ Nakon osam godina renomirani slikar Damir Facan-Grdiša ponovno izlaže u rodnom Zagrebu

Teško mi je poručiti im nešto što već nije rečeno. Treba ustrajati u onom što vas veseli i ispunjava, što je često vrlo teško. Citirao bih svoju sestru koja je također slikarica: “Rekli su mi da će biti teško, no nisam mislila da će biti baš tako teško’!

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva/Damir Facan-Grdiša