“U prosjeku trećina djece i mladih su bili izloženi nekom obliku nasilja na društvenim mrežama. Riječ je o zabrinjavajućim podacima i realnosti za koju u ovom trenutku nema definitivnog rješenja”, upozorio je sociolog Krešimir Krolo sa Sveučilišta u Zadru.

Upitali smo ga o utjecaju modernih tehnologija na mlade danas, jesu li djeca i mladi u dovoljnoj mjeri medijski pismeni, s kojim se sve problemima susreću oni koji previše vremena provode uz ekrane, koliko je online nasilje prisutno među djecom i mladima u Hrvatskoj i koja je uloga roditelja i nastavnika u medijskom odgoju.

Kako na djecu i mlade utječu popularni influenceri i youtuberi? Kakve vrijednosti im prenose i koliko su mladi toga svjesni?

Iako su influenceri već uvriježena pojavnost u medijskom svijetu i svakodnevici mladih, ne raspolažemo s dovoljno istraživanja koja bi nedvojbeno ustanovila kakav je točno utjecaj influencera na ponašanje mladih, odnosno koliko je intenzivan i snažan taj utjecaj. Ono što se može nedvojbeno utvrditi jest da su tzv. youtuberi i ostali stvaratelji sadržaja na digitalnim platformama iznimno popularni među djecom i mladima, i to do te mjere da se dio djece izjašnjava kako bi se sutra voljeli profesionalno baviti istim ili sličnim poslom.

Dakle, o svjesnosti možemo govoriti na način da primjećuju kako taj oblik zanimanja i komunikacije proizvodi popularnost i financijsku sigurnost, no koliko točno utječu na njih što se tiče njihovih vrijednosnih obrazaca i ponašanja, to je već nešto što ostaje na razini spekulacije, a manje ozbiljne empirije. Prije bi se moglo reći da kroz profesionalne aspiracije i buduća zanimanja, današnja djeca i mladi odražavaju strukturu digitalne ekonomije i rada, ali tu onda već ulazimo u složenije odnose koje traže posebnu raspravu i analize.

S kojim se sve problemima susreću djeca i mladi koji previše vremena provode uz ekrane?

Više je istaknutih problema, no jedan od najkonkretnijih je onaj vezan za tzv. kiberteroriziranje (cyberbullying). Prema podacima iz više različitih studija, u prosjeku trećina djece i mladih su bili izloženi nekom obliku nasilja na društvenim mrežama. Riječ je o zabrinjavajućim podacima i realnosti za koju u ovom trenutku nema definitivnog rješenja jer se nasilje događa na različite načine pa je onda teško i edukatorima, ali i administratorima na društvenim platformama, adekvatno reagirati kako bi se takvo ponašanje suzbilo ili iskorijenilo.

Drugi problem vezan je uz pitanje mentalnog zdravlja, dijelom i kao proizvod prije spomenutog kiberteroriziranja, ali i dijelom zbog količine i strukture informacija s kojima se mladi susreću. Primjerice, protok vijesti na društvenim mrežama u prosjeku predstavlja hiper idealiziranu sliku svakodnevice što može dovesti do osjećaja relativne deprivacije kada se uspoređuje s kvalitetom vlastitog života. Također, sama količina informacija, čak i da krenemo iz pretpostavke da ne obiluje problematičnim konstrukcijama stvarnosti, ogromno je opterećenje za razvoj mlade osobe. Međutim, valja ovdje istaknuti kako je riječ o kulturi koja je svojstvena novoj generaciji pa onda treba biti oprezan prilikom analiza i komunikacije potencijalnih izazova jer se brzo može upasti u moraliziranje i moralnu paniku. Valja se prisjetiti kako je generaciji rođenoj prije Drugog svjetskog rata medijska kultura mladih rođenih od kraja 50-ih do kraja 60-ih godina bila jednako problematična, no danas se ona romantizira u odnosu na suvremene medijske živote mladih.

Koje su posljedice današnjeg okruženja u kojem se djeca i mladi nalaze – sveprisutnost pametnih telefona, rastuća popularnost društvenih mreža i slično?

Posljedice možemo podijeliti na više različitih dimenzija: psihološke, društvene i kulturne, te na njihove kratkoročne i dugoročne učinke. Za psihološke su neosporivi kratkoročni učinci u smislu različitih poremećaja koje nastaju iskustvom korištenja različitih medija, te dugoročnih u smislu razvoja različitih psiholoških smetnji ako se na vrijeme ne potraži pomoć.

Društvene i kulturne učinke je, s druge strane, teško odrediti, bez obzira jesu li oni kratkoročnog ili dugoročnog dometa. Primjerice, možemo primijetiti iznimnu popularnost influencera ili specifičnih žanrova video igara, ali i načina na koji se ostvaruje socijalna interakcija. No, kakav je dugoročni efekt, ako ga recimo gledamo generacijski, jest nešto što je teško precizno definirati bez višegodišnjeg promatranja i istraživanja i često tek nakon što se jedan generacijski ciklus zaokruži i započne novi. Ovdje sam više sklon pristupu koji od djece i mladih traži njihovu percepciju i tumačenje medijske zbilje jer često bolje sumiraju svoja iskustva iz pozicije društvenih aktera. Na kraju, dugoročnost učinaka ne ovisi samo o obrascima medijske potrošnje, već i o cijelom nizu drugih čimbenika poput kulture, politike, gospodarstva, obitelji, obrazovanja. 

Kako online nasilje utječe na djecu i mlade te koliko je prisutno u Hrvatskoj danas?

Prema recentnim podacima, negativni trendovi po tom pitanju su skoro identični kao i drugdje u zapadnim društvima. Otprilike trećina mladih je doživjelo neki oblik kiberteroriziranja. Nasilje među mladima je više senzibilizirana tema nego što je to bio slučaj kod prethodnih generacija, tako da je teško govoriti je li došlo do nekakvog skoka ili pada u nasilnom ponašanju, tim više što zbog veće senzibilnosti se i o različitim aspektima nasilja i više raspravlja u javnosti. No, ako govorimo o široj strukturi nasilja, mladi u Hrvatskoj znatno više imaju problema s nasiljem koje je strukturno, pogotovo kada je riječ o djeci iz nižih društvenih slojeva.

Jesu li mladi u Hrvatskoj dovoljno medijski pismeni? Ako ne, što učiniti da se situacija promijeni na bolje?

Tehnička razina medijske pismenosti mladih je sigurno viša od njihovih roditelja. Dakle, sve što je vezano za korištenja novih uređaja i tehnologija njima je jednostavnije nešto što će biti starijim generacijama. Međutim, kada se iz tehničke pismenosti pomaknemo na razinu kritičkog promišljanja poruka i sadržaja te obrazaca korištenja i ponašanja na društvenim mrežama, onda se može govoriti kako tu postoji nešto manja razina pismenosti nego što bi to možda očekivali, posebice kada je u pitanju zaštita privatnosti i razumijevanje načina na koji digitalne platforme zaokupljaju njihovo slobodno vrijeme i pažnju kroz algoritamsko pojačavanje ugode i korištenja online sadržaja.

No, i ovdje kao i kod drugih tema, valja biti oprezan pri generalizaciji jer vjerojatno postoje razlike s obzirom na društveni položaj mladih pa će tako oni mladi nešto višeg društvenog statusa i kulturnog kapitala biti osvješteniji za razliku od djece i mladih koji ne raspolažu s takvim resursima. Također, čak i jako negativna iskustva odrastanja u specifičnom medijskom kontekstu u kasnijim fazama njihovog razvoja zna se pretvoriti u medijski cinizam, odnosno zasićenje strukturom i sadržajima, a što automatski proizvodi i aktivniji pristup i čitanje poruka s kojima su okruženi.

Koja je uloga učitelja, profesora, ali i roditelja po pitanju medijskog opismenjavanja djece i mladih?

Uloga učitelja, profesora i roditelja bi trebala biti značajna, međutim često je riječ o velikom raskoracima, kako zbog generacijskog nerazumijevanja i romantiziranje prethodnih epoha u kulturama i medijskom svijetu mladih, tako i zbog činjenice da ne poznaju “duh” generacije. Proizvod takvih raskoraka često zna završiti u već prije spomenutom moraliziranju ili paternalističkom odnosu prema mladima, a oni u takvom kontekstu onda zauzimaju buntovnu ili otpornu poziciju.

S druge strane iznimno je nezahvalno očekivati od navedenih aktera da preuzmu, pokraj drugih obveza, i intenzivnu ulogu praćenja i socijalizacije mladih u digitalnom polju. Pritisak bi trebao biti usmjeren na strukture koje proizvode sadržaje, odnosno nužna bi bila uspostava nekakvog javno-civilnog i javno-privatnog partnerstva u smislu kreiranja odgovornijeg medijskog okoliša za mlade. Nažalost, od toga smo dosta udaljeni tako da je u ovom trenutku najbolja edukacija otvorena komunikacija i dijalog vezano za iskustva i izazove života u platformskom društvu.

Maja Šubarić Mahmuljin/Barbara Kraš Kedmenec

Foto: Facebook/Krešimir Krolo

*Tekst je objavljen u sklopu projekta „(Pro)Čitaj medije – mladi i medijska pismenost danas“ kojeg financira Agencija za elektroničke medije.