Glavni urednik Veritasa i voditelj Pučke kuhinje na Svetom Duhu fra Vladimir Vidović za portal Generacija, između ostalog, otkrio je kako se odlučio na svećenički poziv te podijelio iskustvo svakodnevnih susreta s ljudima koji su u potrebi, s volonterima i dobročiniteljima.
Odakle ste i kako ste se odlučili na svećenički poziv?
Rođen sam i odrastao u Slavoniji. Za više mjesta sam jako vezan. Kršten sam u Slakovcima u kojima sam zaređen za svećenika, oni zauzimaju posebno mjesto u mome srcu. Tamo mi je živjela baka za koju sam bio jako vezan i Slakovci su obilježili moje najranije životno razdoblje. Zatim su tu Stari Jankovci u kojima sam živio do Domovinskoga rata, ipak veći dio života proveo sam u Vinkovcima, koji su obilježili godine moga mladenaštva i za koje sam posebno vezan. Moja rodna Slavonija zauvijek je u mom srcu, putujem puno, živio sam na različitim mjestima, ali uspomene koje su vezane za moje odrastanje u Slavoniji jako su intenzivne. U svome djetinjstvu proživio sam i ratne strahote Domovinskoga rata. Bilo je to jako teško razdoblje za moju obitelj. Bili smo prognanici, iskusio sam kao dijete što znači čekati u redu za humanitarnu pomoć. No u svemu tome jačala je moja vjera i pouzdanje u Gospodina koji i u takvim situacijama, naizgled nemogućim, čini velike stvari. Nosim jako lijepe uspomene na svoje srednjoškolsko razdoblje koje je vezano uz drevnu vinkovačku gimnaziju čijim profesorima puno dugujem u obrazovnom i odgojnom smislu te brojnim prijateljstvima koja traju i danas. Puno uspomena i lijepih trenutaka.
Tajna moga duhovnoga poziva u potpunosti je poznata samo dragome Bogu. Ne znam koji je točno bio trenutak kada sam osjetio poziv. Još kao djetetu bilo mi je posebno lijepo u mojoj Maloj crkvi (crkva sv. Antuna Padovanskoga u Vinkovcima) u kojoj sam se uvijek osjećao ugodno, ispunjeno i lijepo. Veliku ulogu u mom duhovnom pozivu odigrala je moja pokojna baka, koja me je kriomice vodila u crkvu, pa sam tako kriomice primio i sakrament krštenja.
Dolazim iz netipične vjerničke obitelji. S jedne strane, obitelj je bila katolička. No, 1982. kada sam rođen, osjećao se još jak utjecaj komunizma, a otac zbog svog zaposlenja u prosvjeti nije išao u crkvu.
Ljubav prema Bogu i duhovnosti rasla je kako sam i sam odrastao. Svaka faza života samo je upotpunila životni smisao u duhovnoj punini. Bog, koji je ljubav, darovao nam je život i sve što imamo, stoga smo jedino u Njemu potpuni i jedino On može ispuniti duboku čežnju naših srdaca.
Koliko dugo ste voditelj pučke kuhinje i koliko ona ima korisnika?
Pučka kuhinja na Svetom Duhu postoji punih 25 godina, ja sam voditelj od 2018. godine. Relativno kratko razdoblje, ali sasvim dovoljno da se upozna problematika i da se konkretno može djelovati. Rad u jednoj Pučkoj kuhinji je poprilično izazovan. Nisam puno znao o načinu i djelovanju pučkih kuhinja prije, no vrlo brzo sam učio. Moji prethodnici, kojima sam iznimno zahvalan, na ovome mjestu, ostavili su veliku baštinu, ali i izvrsno posložen sustav i način funkcioniranja koji radi i danas. U ovome trenutku naša Pučka kuhinja priprema 400-tinjak obroka dnevno.
Raste li broj korisnika s obzirom na pandemiju i korona krizu?
Apsolutno raste. Imamo povećanje za 100 obroka u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Uzroci su različiti, ali pandemija i potres, očito čine svoje. Također naglašavam da u našoj kuhinji nikada nismo tražili provjeru identiteta korisnika. Ne gledamo nečiju vjersku pripadnost, nacionalnu ili bilo koju drugu, nego isključivo i jedino vidimo čovjeka u potrebi i pružamo mu svoju ruku. Vodimo se onom evanđeoskom Gladne nahraniti, žedne napojiti, kao i onom Dajte im vi jesti, što je i uklesano u kamenoj skulpturi ispred Pučke kuhinje.
Proteklih godina imali ste svoju kućicu “Kod fratara” na Adventu u Zagrebu. Koji je bio Vaš cilj i kakve su bile reakcije i odaziv ljudi?
Čast nam je bilo imati mogućnost dvije godine zaredom biti prisutni upravo na najboljem adventskom sajmu u Europi te sudjelovati na velikoj i značajnoj manifestaciji Advent u Zagrebu. Naš cilj je bio jasan od samoga početka, svojim sudjelovanjem u ovoj manifestaciji senziblizirali smo širu javnost za ljude u potrebi, socijalno ugrožene te sve one kojima je potrebna pomoć u osiguravanju vlastite egzistencije. Svojim prisustvom ponudili smo svim gostima, posjetiteljima, turistima i svim zainteresiranima tradicionalna jela iz samostanske kuhinje. Sav prihod koji smo ostvarili bio je namijenjen djelovanju Pučke kuhinje na Svetom Duhu. Reakcije su bile izvrsne kao i odaziv ljudi.
Ove godine s obzirom na korona virus, malo ste preinačili kućicu. Ista djeluje na drive in principu, ali i na drugoj adresi. Možete li nam reći nešto više o tome?
U ovim teškim i izazovnim vremenima odlučili smo učiniti dodatan napor kako bismo osigurali sredstava za naš rad. Pokrećemo ponovno humanitarnu akciju pod geslom Obrok za obrok. Ovaj put akcija se odvijati ispred naše Pučke kuhinje na Svetom Duhu. Osmislili smo drive in sustav. Svi oni koji dođu, mogu naručiti svoj adventski obrok ili piće te će biti usluženi i potom će otići u sigurnost vlastitoga doma. Ponuda je prilagođena ovim posebnim uvjetima, ali smo sigurni da će svatko moći naći nešto za sebe. Naravno, poštujemo i dalje sve preporučene mjere nadležnih državnih tijela.
Na koji način se ljudi mogu uključiti kako bi pomogli korisnicima kuhinje na Svetom Duhu?
U vremenu došašća kada se pripremamo za Božić nemojmo zaboraviti one najmanje i najslabije, one koji su u potrebi. Učinimo dobro djelo.
Svoju donaciju možete izvršiti i putem žiro-računa:
CARITAS ŽUPE SV. ANTUNA PADOVANSKOGA;Sveti Duh 33, Zagreb; Zagrebačka banka d.d., Zagreb
IBAN HR6323600001101567611
SWIFT ZABAHR2X
Kako reče papa Franjo u ovogodišnjoj poruci za Svjetski dan siromaha koji je obilježen 15. studenog 2020. godine: “Velikodušnost kojom podupiremo slabe, tješimo ožalošćene, ublažavamo patnju i vraćamo dostojanstvo onima kojima je ono oduzeto, uvjet je za ljudski život u punini. Odluka da posvetimo brigu siromašnima, njihovim različitim potrebama, ne može biti uvjetovana raspoloživim vremenom, privatnim interesima i jalovim pastoralnim ili socijalnim projektima. Snagu Božje milosti ne smije se gušiti narcisoidnom težnjom da sebe uvijek stavljamo na prvo mjesto. Gospodinov se blagoslov spušta na nas, a molitva postiže svoj cilj ako su praćeni služenjem siromašnima”. (Poruka Svetoga Oca pape Franje za IV. svjetski dan siromaha – Pruži svoju ruku siromahu)
Stoga zaključujemo ovo naše priopćenje porukom nade kako treba ostati hrabar, odvažan i svoj pogled uvijek usmjeriti na Isusa Krista i na vječnost te pokazati onu konkretnu, djelotvornu kršćansku ljubav, ono što caritas i jest u sebi, ljubav, koja se očituje u brizi za ljude koji su na marginama, koji su naša braća i sestre i koji su u velikoj potrebi.
Posljednjih godina konzumerizam preuzima radosti Božića, a s obzirom na pandemiju, ljudi su razočarani izostankom događanja poput Adventa, no trebali bi postati svjesniji da je došašće ovdje?
Pandemija u kojoj živimo već mjesecima uzrokovala je brojne promjene u našim životima. Sintagma koja se snažno promiče pod nazivom novo normalno nikako nije prihvatljiva. Jer određene stvarnosti su izvanredne i ne mogu se tek tako proglasiti kao normalne. Živimo u posebnim okolnostima, pravom izvanrednom stanju, te nam ovo vrijeme koronakrize skreće pogled na ono bitno. Kao da je čovječanstvu bila potrebna jedna ovakva kriza da se oslobodimo svega onoga suvišnoga što nas je opterećivalo i sputavalo. Stoga se nemojmo bojati ovoga Božića. Unatoč svemu. Čak i pandemiji. Sjetimo se samo Heroda koji je tek rođeno Djetešce htio ubiti iz straha za vlastitu egzistenciju. Herod je i danas prisutan, herodi svih vremena žele i dalje ubiti Božić. Zar nije ubijanje Božića pretvaranje jedinstvenog događaja rođenja Sina Božjega u tek neku romantičnu bajku, mit, legendu? Zar nije ubijanje Božića kada pretvaramo ovaj događaj u hedonistički izričaj i u sezonsku potrošnu robu, u blještavilo (često vrlo neukusno)? Zar nije ubijanje Božića kada smo usmjereni samo na darivanje koje je lišeno svakoga božićnog smisla? Koliko je takvih Božića proteklo u našem životu?
Neka ovaj Božić u nama i među nama odoli napastima “potrošne i prolazne robe”. Neka bude radosni događaj: iskustvo naše vjere, darivanje u ljubavi i oživljenje naše nade, zato što je Božić i danas među nama i s nama, u našim obiteljima, u našem narodu i Crkvi, u našim srcima. To je naša božićna želja i molitva.
Vaša poruka za kraj?
Uđimo u ovaj Božić bez straha. Božić nam pruža svoje ruke da bismo ih mi mogli pružiti jedni drugima. On nam otvara svoje srce da mi imamo više srca za ovaj svijet koji sve više ostaje bez srca. On nam dariva mir da bismo ga mogli živjeti u sebi i darivati svim ljudima dobre volje. Sretan i blagoslovljen Božić!
Bjonda Lučić
Foto: Facebook/Veritas Glasnik sv. Antuna Padovanskog
