Hrvatski športski savez slijepih više od dva desetljeća okuplja sportaše i zaljubljenike u sport, a sportašima s oštećenjem vida pruža razne oblike podrške. Fokus je na kuglanju, pikadu i šahu, a kako Savez funkcionira, doznali smo u razgovoru s Villiamom Jelušićem, predsjednikom Hrvatskog športskog saveza slijepih.

“Osobe s oštećenjem vida i prije su se bavile sportom, no Savez je organiziran krajem devedesetih, tako da je to više od 25 godina djelovanja. Najčešći sportovi u početku bili su šah i kuglanje, a oko 2000. smo dobili i pikado. Šah nam je sada u opadanju, sve se manje ljudi bavi time, kuglanje je standardno top sport, svake godine imamo europske medalje. Pikado je sport u nastajanju koji se dosta igra kod nas u Hrvatskoj, eventualno u susjednim zemljama, ali vani još nije razvijen pa nema međunarodnih natjecanja na većem nivou”, rekao je Villiam Jelušić za Generaciju.

Dodao je da na nivou Hrvatske pikado igra 16 ekipa, u dvije lige.

“Osobe s oštećenjem vida su se osim tim sportovima nekad više bavili i skijanjem. Sad je aktualno i streljaštvo, tu su i borilačke vještine, ali to su sve sportovi unutar drugih sportova kojima su dodane osobe s invaliditetom, tako i osobe s oštećenjem vida. Naš Savez nije direktni organizator, ali su to i dalje naši članovi i ljudi s problemima s vidom pa smo ih sufinancirali sukladno njihovim potrebama, koliko smo to mogli. Nisu svi naši članovi, ali gledamo da ih kroz program Paraolimpijskog odbora sufinanciramo kada imaju rezultate”.

Što se tiče našeg sugovornika, prvo se bavio pikadom, a sada prvenstveno kuglanjem.

“Problem pikada je što sam osvojio sve živo. Nema ništa dalje pa me to malo ispraznilo. I dalje igram za ekipu Rijeke, sedam, osam godina stalno smo bili prvi. Čovjeku to malo i dosadi i ne bude više tako napeto, premda je sada dosta izjednačeno. Liga je sve jača i jača, ljudi su se ekipirali”, naglasio je Jelušić.

Svake se godine ide na sva moguća zlata na europskim prvenstvima.

“Na posljednjem Europskom prvenstvu u kuglanju bio sam četvrti, to je sport broj jedan za mene. Ne mogu reći da manje volim pikado, ali puno se više posvećujem kuglanju jer postoji ta međunarodna komponenta, a tu su i stipendije pa je jasno zašto veća privlačnost”.

Kuglanjem se većinom bavi desetak zemalja, to su Hrvatska, Mađarska, Slovenija, Srbija, Poljska, Rumunjska, Njemačka, Slovačka i Češka, a tu je i Bosna i Hercegovina.

“Ove godine Europsko prvenstvo je bilo u Apatinu, svake godine organizator je druga zemlja. Ta natjecanja traju više od 20 godina, ekipno smo bili prvaci. Imamo mušku i žensku konkurenciju u svakoj kategoriji, pregršt je zlata. U miksevima smo prvaci, to je muško-ženski tandem. Prijašnjih godina naša članica u svim disciplinama uzimala je zlato, ali se prestala baviti kuglanjem. Radila je muške cifre, bilo bi čudno da nije uzela sva zlata, toliko je to doradila da drugi nisu mogli konkurirati…”, nastavio je naš sugovornik.

Odlična suradnja s drugim zemljama

Zanimalo nas je kakva je suradnja s drugim zemljama, odnosno drugim savezima.

“Što se tiče kuglanja, to je jako dobra suradnja. Svake godine uoči Europskog prvenstva imamo tehničke sastanke i tu se dosta dogovara. Bilo je problema s koronom, trebalo se organizirati u Poljskoj, razmišljali su se, pa smo onda mi prošle godine organizirali u zadnji trenutak. Odlična je suradnja. Imamo ta europska prvenstva, a klubovi redovito idu na međunarodna natjecanja. Redovito idemo u Srbiju i Sloveniju, mi iz Rijeke idemo u Slovačku već godinama. I u Sarajevo se ide. Lijepo je, stvarno se surađuje, ne mogu reći. S obzirom na to da imamo rezultate, onda spadamo u programe pa nam se za međunarodne turnire plaćaju troškovi za putovanja direktno iz fondova Paraolimpijskog odbora, što puno olakšava klubovima. Znali smo često ići o svom trošku, snalazili smo se na razne načine, nekad bi nam pomagala udruga, ali sada, kada imamo dobre rezultate, prati nas se i to više nije toliki problem. Još uvijek se zna dogoditi da odemo o svom trošku na neki turnir, to volimo i nije problem, ali je ugodnije kad znaš da imaš ta sredstva na raspolaganju pa je puno jednostavnije”, objasnio je Jelušić.

Zanimalo nas je i kakva je suradnja s Hrvatskim paraolimpijskim odborom (HPO).

“Po meni je odlična, bolja ne može biti. Tu su uključene pripreme prije Europskog prvenstva, obično to budu tri vikenda prije samog natjecanja. Dosta je stipendista, u programu top sportaša nam je 12, 13 ljudi. Tu je i dohrana, dobiva se vitaminizacija, svatko si može dogovoriti sa savjetnikom za vitamine pa si može prilagoditi sukladno svojim potrebama. Ja primjerice imam malo problema s kilažom pa gledam da nešto od tih vitamina ne utječe na mene, moraš znati koliko što uzimati da ne bi izazvao kontraprodukt. Imamo i pravo na masaže, pokrivaju nam se tri međunarodna turnira”, odgovorio je naš sugovornik uz napomenu da je preko HPO-a lakše planirati natjecanja, kao i otići na njih.

Ipak je dodao da nije uvijek bilo tako i da je sve počelo od volonterizma.

“Kad sam počeo kuglati prije 20 godina, kolega me pitao hoću li ići kuglati u Češku. Išla su još dvojica iz Zagreba, svaki je dao nešto, našli smo prijatelja vozača, gore nam je domaćin plaćao smještaj. I mi smo krenuli. To je bio entuzijazam, ali od 2005. naovamo imamo jako puno zlata u ekipi, više je disciplina, pojedinačno, ekipno, pojedinačno finalni dan se posebno računa, pa miksevi. To su četiri mogućnosti za osvojiti medalju”, rekao je i nastavio:

“Na natjecanjima bude do 100 ljudi iz desetak zemalja koje sam spomenuo. Bude do 100 ljudi na natjecanjima iz tih desetak zemalja. Rezultati su sjajni. Točno se vidi, onoliko koliko Paraolimpijski odbor uloži u nas, toliko se vrati. Sad smo dobili dečka iz Osijeka, bili smo direktni konkurenti tko će igrati u ekipi, bio je treći u ekipnom, osvojio je u miksu, cijelu godinu je radio bolje, ja sam bio četvrti, ali eto, opravdano je ušao u program. Uvijek se to nastavlja. Konkurencija je donijela samo dobro”.

Vidjet ćemo kako će biti dalje, duga je sezona, napomenuo je naš sugovornik uz smiješak.

‘Nemamo tako velike troškove putovanja, ali…’

Uloga države je pružanje sredstava HPO-u koji ta sredstva dalje raspoređuje.

“Član sam Izvršnog odbora u HPO-u, mi u odnosu na druge osobe s invaliditetom nemamo tako veliko troškove putovanja. Tetraplegičar, na primjer, mora otići na drugi kontinent, tu je skuplje i putovanje, transport opreme… Spadamo u neparaolimpijski sport i mi ne igramo na drugim kontinentima. Mogli bismo dobivati puno veće poštovanje, jer nije isto igrate li u Rumunjskoj i Poljskoj ili u Kini ili Južnoj Americi. Skromno tražimo, ali sve što dobijemo dobro opravdamo. Na raspolaganju imamo i trenera, svaka ekipa ima trenera, a tu su reprezentativni igrači. Osim reprezentativaca, i drugi u lokalnoj sredini prosperiraju jer će ih trener tako lakše uočiti. Jest da su trenerske plaće mizerne, ali uvijek se nađe entuzijast kojemu je to drugi posao. Ipak, to čovjeka veseli”.

Što se tiče suradnje s jedinicama lokalne i regionalne samouprave, objasnio je da je situacija u Rijeci, odakle dolazi, odlična, a kazao je i da je u Zagrebu dobro.

“Nažalost, imamo sredine po Hrvatskoj gdje je čovjek europski prvak, a ne može dobiti stipendiju jer to nemaju propisano. Dobije se možda neka jednokratna simbolična cifra, dok mi u Rijeci imamo cjelogodišnju stipendiju, ovisno o rangiranju medalja. Ako si bio u ekipi, imaš pravo na dvije godine stipendije, ako si pojedinačno bio prvak, onda dobiješ na četiri godine. To je lijepa cifra kad se pogleda, premda bismo mi kuglali i da nema toga. To volimo, a tu je i druženje. Ipak, dobar je to poticaj. Na poslu izbjegavam raditi vikende koji su mi bolje plaćeni i gubim na plaći, a ovo je satisfakcija”, rekao je pa nastavio: “Inače sam telefonist u KBC-u, završio sam srednju hotelijersku za recepcionera, ali to mi je bilo dosta teško s obzirom na vid. Bile su ratne godine kad sam išao u srednju, kasnije je bilo teško upisati fakultet iz financijskih razloga, a kasnije se iskreno izgubila volja nakon što sam počeo raditi”. 

Za kraj smo našeg sugovornika pitali kakva je njegova poruka onima koji se žele baviti sportom.

“Moja poruka je – bavite se sportom, sport otvara nove granice, učite o novim sredinama… Imam prijatelja u Slovačkoj koji dođe na ljetovanje kod mene, mi smo za Novu godinu znali ići njemu. To su nova prijateljstva, vidiš kako se drugi ponašaju i kako žive, a da ne govorim o mogućnostima. Česi su u tehnologiji toliko napredni da, u slučaju da nismo kuglali s njima, ne bismo to nikada ni vidjeli. Naše osobe s oštećenjem vida i danas koriste te govorne jedinice na Češkom i Slovačkom jer su puno kvalitetnije, a sličan je jezik pa se s vremenom navikneš na tim pomagalima. Tu su prekrasna putovanja, druženja, a i sam sport. Radiš nešto zdravo, osjećaš se i korisnim. Tko nema u sebi nešto sportsko, teško mu je to dočarati, ako nije građen od malih nogu, ali smatram da je to pozitivna stvar. Svatko tko želi može dozirati sport koliko želi. Uvijek postoji taj rekreativni dio, a ako želiš biti nešto kvalitetniji, moraš puno više raditi i dati sebe. Sport uvijek vraća i daje, pogotovo kod osoba s oštećenjem vida, izvuče ih iz kuće i omogućava im nova druženja”, zaključio je predsjednik Hrvatskog športskog saveza slijepih.

Josip Senjak

Foto: Hrvatski športski savez slijepih

Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.

Projekt ”Jednake mogućnosti’” sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.