Željko Pavlović fizioterapeut je u mirovini. Godinama je radio u fizioterapiji, a kao slijepa osoba, susreo se s brojnim izazovima kako na svom poslu, tako u privatnom životu. Ispričao nam je čime se bavi nakon mirovine te kako mu je bilo raditi.
“Moji hobiji sada su radioamaterizam i telegrafija, to je kao kuckanje Morseove abecede”, započeo je Željko. Objasnio je da takvo što funkcionira kao da se kuca SMS, a preko Morsea komunicira s cijelim svijetom, druži se i takmiči. Drugi hobi mu je druženje i odlazak u crkvu, a to smatra i načinom života.
Željko je istaknuo kako je važno za „videće“ ljude objasniti hodanje štapom i prilaženje slijepima:
„Nikad ne prvo rukom nego glasom, pozdravite i pitate kako pomoći. Jedan mladić mi je prišao na cesti i objašnjava mi sve što me čeka u kilometer unaprijed u ulici. Rekao sam mu hvala lijepa, sve sam zapamtio. Nisam htio biti bezobrazan iz razloga da on nekom drugom neki drugi puta ne bi odbio pomoći“, ispričao nam je.
„To su te pouke gdje moram biti ljubazan. Nekad vas ljudi ostave na pola ceste i jure na tramvaj, pa među autima koji se kreću, pa je taksist morao zaustaviti taksi i prevesti me preko ceste“, objasnio je.
Imao je svakakvih anegdota na cesti, a jednom ga je žena čak i udarila autom u trbuh dok je išla u rikverc!
„Doživio sam tisuću situacija… Katkad mi se i prometni znak koji 20 godina stoji na istom mjestu, nađe ispred glave pa se udarim jer se zamislim. Kad se žurim, onda mislim samo na to hoću li stići“, rekao je.
„Nekad vam se troje ljudi istovremeno obraća, pa morate razlučiti tko što priča. Morate pitati nakon pet minuta ‘a tko si ti’. Nisi ga vidio 10 godina i moraš pitati tko je, a on se još uvrijedi. Najbolji su mi oni što trube i očekuju da znam tko su“, prisjetio se Željko anegdota.
Spomenuo je i pandemiju korone, izazovno razdoblje i za slijepe osobe.
„U Božjoj prisutnosti nema straha, to je psalam 27. Morate ići uvijek, bilo koje vrijeme ili nevrijeme, ako je kiša, znate da ćete pokisnuti. Što se tiče taksija, to ide po prijateljstvu, ne mogu ulaziti nepoznatima u automobile. Imao sam situacije da su mi htjeli naplatiti previše“, rekao je.
Ispričao je kako se slijepi trebaju naučiti boriti i biti samostalni.
„U svakoj situaciji morate učiti i ne smijete biti uvredljivi. Možda vam nešto kapne na licu dok jedete, a ljudi vam pokušavaju to reći. Možda se zamažete uz živicu ili vas auto polije… Sve to morate biti spremni prihvatiti. Mi trebamo tuđu pomoć“, rekao je naš sugovornik. Ipak, naš Željko ostaje pozitivan i tvrdi kako slijepi danas imaju puno mogućnosti.
Rad u fizioterapiji
Potom se osvrnuo na svoj rad u fizioterapiji.
„Završio sam školu za fizioterapeuta kao invalid, a mirovinsko imovinsko osiguranje za obrazovanje slijepih davalo je novce za opremu s kojom će slijepi raditi. Kupio se ultrazvuk, elektrozvuk i drugi aparati“, rekao je. Iz Mirovinskog su se pobrinuli su se da Željko dobije posao na natječaju preko Centra za socijalnu skrb, a primljen je u Dom zdravlja.
„Mi slijepi imamo direktan kontakt s pacijentima, a videći istovremeno diktiraju vježbe, ne posvete se pacijentu, već i nekome drugome. U tom se poslu sve mora pratiti, a tu smo mi slijepi u velikoj prednosti nego ljudi koji vide, uvijek im nešto odvrati pažnju. Tu prvenstveno moraš štititi sam sebe, neki pacijenti dođu pijani, neki imaju tlak 180, moraš paziti da ne zaspu ili da ne umru“, otvoren je Željko.
Željko je bio prihvaćen od svojih pacijenata, a većina ih je tražila baš njega. Na poslu je bilo svakakvih „caka“ koje slijepa osoba treba pripaziti, tvrdi naš sugovornik.
„Nikad nisam htio dirati kolače ili hranu sa stola da slučajno ne bi opipao sve. Bilo bi mi neugodno da nisam slučajno dirao hranu koji bi drugi jeli“, rekao je.
„To što ne vidim nije mi bio hendikep u rehabilitaciji. Od 2000. godine morao sam biti član komore fizioterapeuta i imati šest predavanja godišnje, ili ja držati predavanje ili ja biti na predavanjima. Išao sam na razna predavanja“, rekao je.
„U jednoj stimulaciji mi slijepi bili smo daleko napredniji. Prva generacija aparata na fizikalnoj terapiji izgledala je kao na radijima, a sad su svi digitalni. Na starim aparatima nisam to učio u školi, nego sam pitao ljude koji su došli to popravljati. Sve su mi objasnili“, ispričao je.
Željko si je dao truda sve naučiti i zato je hvaljen na fizikalnoj terapiji.
„Mogao sam pričati s ljudima, ali morao sam voditi računa i o sebi, da zaštitim sebe. Gdje čovjek diše, da ne kihne u mene, da ne skoči s kreveta i ne padne… Jednu sam ženu zgrabio za grudi jer sam znao da će pasti dolje jer skače s kreveta, a ima stepenice s druge strane“, prisjetio se naš sugovornik.
„Uvijek si kriv ako si slijep, to je moje geslo“, objasnio je Željko.
„Ako mi netko padne u dvorani, onda sam ja kriv. Stalno morate biti koncentrirani, nema kuhanja ručka ni razgovora s kolegama dok imate pacijenta u rukama. Još vas takav može i tužiti, a što će biti krivo, moja sljepoća! O svemu tome sam razmišljao na poslu“, tvrdi.
Objasnio je da, ako je bilo potrebno, imao je i diktafon u džepu s cjenikom. „Morate se snalaziti i biti jako kreativni“, poručio je.
„Trebate imati radnički sindikat koji će vas zaštititi na sudu. Štiti me jedino znanje i stalna prisutnost s pacijentom. Slijepi mogu puno toga, ali sve mora biti stručno. Sami pokret s terapeutom mora biti koordiniran i koncentriran. Tu smo mi slijepi u prednosti jer se samo na to i fokusiramo“, otkrio je Željko.
Rekreacija na Sljemenu, čitanje u knjižnici, pikado…
Pohvalio je naše sugrađane, rekavši da svi prilaze i žele na neki način pomoći. Željko je kazao kako ima tisuće raznoraznih tema o kojima bi mogao govoriti.
„Ima puno udruga slijepih preko europskih fondova, pravo na pratitelja, psi…Dosta nas traži te usluge“, objasnio je Željko, koji je isprobao uslugu pratitelja, ali nema psa vodiča.
„Mene je pratitelj Darko vodio na rekreaciju na Sljeme i na stadion. Dobijemo svoje slušalice i onda nam prenosi. Osobna je stvar tko za što ima afiniteta“, rekao je.
Naš sugovornik poručio je da bi bilo bi zanimljivo da ima tečaja koji su financirani za Windowse ili slično za bolje obrazovanje slijepih.
„Znam da ima nešto, ali sam dosta toga preskočio zbog obiteljskih razloga. Nisam završio ni pravu rehabilitaciju za hodanje sa štapom, sve sam po svome“, naglasio je.
„Na primjer, hodam po rubu ceste gdje hodaju auti što se čini jako opasno, ali što mi je s druge strane? Parkirani auti, grabe, trava, smeće… Moram hodati uz rub ceste ako hoću proći. Kad se žurim negdje, onda trčim uz rub ceste, ali onda su mi sva četiri žmigavca uključena. Danas su novi problemi, a to su električni automobili, koje se uopće ne čuje. Slabo više ima dizelaša koji grme“, rekao je.
Otkrio je kako ga je jednom skoro pregazio elektroautomobil kad je išao po ručak.
„Namjerno si dajem zadatke da idem što dalje, da hodam, da se krećem I da budem pokretan“, ispričao je.
„Slijepe nikad ne treba podcjenjivati. Prije sam igrao šah, ali sad sam odustao jer sam transplantirao bubreg. Odustao sam od zatvorenog prostora i zato neću ni psa prihvatiti, da ne bi neku bakteriju pokupio. Uzimam imunosupresive koji mi ruše imunitet, to je dodatni moj problem. Bubreg mi je bio otkazao, a sada sam dobio bubreg i normalno živim“, rekao nam je.
Dotaknuo se i naknada.
„U Mirovinsko-imovinskom zavodu slijepima daju dodatak i invalidnine za nezaposlene, ali ja to ne primam. Ima i tuđa njega i pomoć, no nemam pravo na to jer sam oslijepio tijekom posla, a mogu preko Centra za socijalnu skrb dobiti 500 kuna. Nemam pravo na primanje toga iz zavoda, ali moja mirovina meni je sasvim dovoljna. Ne treba mi neki luksuz, treba mi mir u crkvi“, iskren je Željko.
Spomenuo je i mogućnost psa, te ponovno naglasio kako istog nema.
„Po meni psu nije mjesto u crkvi, iako mu mogu reći da spava. Ljudi idu u crkvu sa psom, ali imam novi bubreg i bojim se bakterija, no to je velika briga i treba ga kupati i prati. Pas je socijalna pomoć ljudima koji su samci, pomaže im da se više kreću. Meni sada pas ne treba“, objasnio je te dodao kako oni koji imaju pse, nevjerojatno ih hvale.
Kao jednu od svojih aktivnosti, naš sugovornik istaknuo je i čitanje slijepih u knjižnici.
„Pročitao sam jako puno knjiga, a taj vokabular i iskustvo iz knjiga vam ostaju kao mudrost. Ima znanstvenih knjiga, beletristike… Slijepi sjedi za kompjuterom, a spikeri, profesori i svi koji imaju lijepu dikciju čitaju, dok slijepi snimaju. Glumci odglume kosa slova. Ako se zapne na nekoj riječi, slijepi profesor stisne pauzu pa se ponovi i kaže se kako se naglašava ta riječ. Knjige su jako dobro snimljene, a ima i starih naslova koje su presnimljeni s magnetofona na CD. Možete i sjesti u knjižnicu pa čitati, doći u pratnji, a nismo u zaostatku s drugim videćim ljudima“, objasnio je.
Napomenuo je i kako postoji odmaralište za slijepe u Premanturi.
„Možete si rezervirati mjesto za sebe i pratioca“, tvrdi.
„Imaju svoje termine za pikado, znanstvena predavanja… Nažalost, nisam išao tamo, imam svoje hobije i tu sam gotovo svaki dan“, kazao je za kraj.
Vedrana Mišković
Foto: Pexels, ilustracija
Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.
Projekt ”Jednake mogućnosti’” sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.