Mi smo, oplemenjivači svjetla, razbijači predrasuda, ljudi kojima je mrak rekao dobro jutro i progledao kroz prste optičke varke, kako bi otvorio put iluziji. Mi smo suptilni predgovor za ostvarenje najljepšeg buketa ljudskih uzajamnosti, u čije mreže su zapletene sreća i ljubav.

Poruka je to koja stoji uvodno na mrežnim stranicama Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život, kazališta koje na jednom mjestu objedinjuje toliko toga – u prvom redu kulturu, a onda filozofiju, sociologiju i politiku društvenih fenomena. 

Ujedno je to najstarije kazalište slijepih i slabovidnih u svijetu, a sljedeće će godine obilježiti 75 godina svog djelovanja.

Povod je to bio razgovoru s njegovim direktorom Vojinom Perićem, a kroz razgovor smo se dotakli statusa Kazališta, projektima kojima se bave, ali i činjenicom da kompletan ansambl Kazališta čine upravo osobe koje ne mogu vidjeti u potpunosti ili mogu vidjeti tek “malo” svijeta oko sebe, ali zato svojim djelovanjem šalju poruku na koji način vide svijet svim ostalim osjetilima, ali i propituju mogućnosti djelovanja u svijetu sebe i drugih. Sigurno je da u svom djelovanju Kazalište i kritizira, u prvom redu, svijet onakav kakav jest, u drugom redu, način na koji se taj svijet, onakav kakav je, prema osobama s drukčijim mogućnostima.

Tko su članovi ansambla Kazališta slijepih i slabovidnih, ima li među njima profesionalnih glumaca?

Slijep čovjek ne može završiti Akademiju dramskih glumaca. Ja, kad sam htio, nisam mogao. To je naprosto nešto što slijep čovjek ne može, jer mu se ne dopušta. Ja sam član Hrvatskog društva dramskih umjetnika, ali akademski obrazovati slijepu osobu za glumca, to se u Hrvatskoj ne može. Institucionalno obrazovanje nama naprosto nije pristupačno. Mogu razumjeti neke razloge kao što je rad jedan na jedan, međutim mi a priori govorimo o inkluzivnom obrazovanju, a nismo napravili osnovne predradnje. Mislim da prvo treba napraviti infrastrukturu pa tek onda uvesti inkluziju, a mi uvijek idemo naglavce.

Svi glumci koji glume kod nas prošli su određenu školu scenskog pokreta i govora koju smo mi organizirali, a vodili su ih profesori s Akademije, međutim formalno, akademsko glumačko obrazovanje kod nas nema nitko jer to nije ni mogao imati ni ne može imati. Nedavno su ukinuli iz statuta Akademije da su psihofizičke (ne)sposobnosti ograničenja pri upisu, ali i nakon toga nitko nije primljen da bi završio Akademiju. Znam da imamo Nacionalnu strategiju jednakih mogućnosti, ali daleko smo od toga. Osim toga, ako ćemo biti iskreni, ne postoje jednake mogućnosti, njih nema. One mogu biti jednake u određenim područjima i na određenim stvarima, ali u društvu u kojem je Homer još uvijek slijepi pjesnik, Ray Charles slijepi pjevač, gdje je dominantan taj atribut “slijep”, nema jednakih mogućnosti. U takvom društvu sljepoća je dominantna nad imenom, prezimenom i zvanjem.

Nedavno sam u jednoj školi govorio o pristupačnosti. Da, napravit ćemo mi i staze i semafore, ali najbitnije je da smo pristupačni jedni drugima, da ljudi vjeruju u nas i da nas poštuju, da cijene naše kompetencije i da očekuju od nas da damo od sebe ovom društvu nešto od onoga što je društvo u nas uložilo.

Iduće godine ćete proslaviti 75 godina Vašeg postojanja, ali i dalje niste institucija u kulturi.

Mi nemamo natruhu ustanovljenja, odnosno, natruhu da ćemo postati ustanova. Mi smo udruga u civilnom društvu, doduše udruga u kulturi i ja se divim Ministarstvu kulture i Gradskom uredu za kulturu koji nas svrstavaju u kulturu i tako financiraju, neću reći sustavno, ali kako je danas, ne mogu se žaliti. Nakon nagrada, osvojenih profesionalnih festivala, kritika, statusno je to i dalje udruga u civilnom životu. 

Mi smo u stvari Dramski studio slijepih i slabovidnih “Novi život” pa sam u jednom trenutku rekao “ajmo se mi zainatiti i zvati se Kazalište slijepih i slabovidnih ‘Novi život’, pa neka nas netko tuži“. Imamo i poduzeće koje se zove Teatroza d.o.o., kao prvo da možemo ući u očevidnik Ministarstva kulture, a drugo, kao d.o.o. možemo se baviti gospodarskim djelatnostima. Kazalište je 75 godina simbioza socijalne i kulturne politike jer Hrvatska je među prvima potpisala Konvenciju UN-a o pravima osoba s invaliditetom gdje je jedan od postulata da osobe s invaliditetom aktivno participiraju u kulturnom, javnom, političkom životu. Stoga mi jesmo aktivni participant, ali samo kao udruga u civilnom životu. Možemo li mi preko, što je potrebno, to su već drugi parametri o kojima bi trebali razgovarati.

Naša prođa na otvorenom tržištu nije kao prođa mainstream kazališta, naprosto su tu još uvijek predrasude. Jednom smo imali u centralnom dnevniku prikaz naše premijere. Ispitivali su više ljudi kakva im je bila predstava i urednik u eter pusti komentar jedne gospođe koja je kazala “Dobra je bila predstava, nitko nije pao sa scene”. I što sad reći? Sliku o nekome, pa čak i sliku cijele stvarnosti, oblikuju mediji, htjeli mi to priznati mi ili ne. Bavim se aktivizmom na ovaj ili onaj način, ali kao predsjednik Saveza slijepih i kao voditelj kazališta ne mogu reći “super je”. Neću reći ni sve je loše, jer napredak se osjeti i ja sam svjestan da je to spor proces, ali moramo stalno govoriti o nedostacima, odnosno o tome kako bi moglo bolje, odnosno malo, malo brže. A brže bi moglo tako da se registriramo kao kazališna udruga, ali nam nisu dozvolili pa smo na papiru Dramski studio Kazališta slijepih. 

Kako kod vas izgledaju probe? Sigurno ima ona nevidljiva nit za koju se druga kazališta ne mogu pohvaliti da je imaju. 

Što se tiče naših proba, odnosno početka rada, to su čitače probe s Brailleovog pisma ili s uvećanog tiska. To je sve kao i kod drugih – kako drugi čitaju s crnog tiska, tako naši slabovidni čitaju s uvećanog. Ja osobno čitam s Brailleovo pisma. Imam Brailleov redak, a to je jedna vanjska jedinica na računalu koja omogućuje da se sve što se skenira ili dobije u elektronskom obliku, u istom trenutku može čitati.

Što se tiče ostalog, kada se uđe u naš prostor, s ljudima s manje iskustva se obično radi jedan na jedan, pogotovo kada je pokret, a mi koji smo malo duže u kazalištu imamo već taj jedan grif i razumijemo se s redateljima. Od samih početaka su to profesionalni redatelji, profesionalni, koreografi, kostimografi, scenografi i tu nema problema. Ono što je nevidljiva nit, kako rekoste, to je taj pokret. Mi imamo neke minimalne markacije koje su dio univerzalnog dizajna scenografije. Oni se ne vide kao markacije nego su samo neki mali detalji, odnosno punktovi gdje glumac zna “aha, sad sam tu i sad ću ići dalje”.  

Glumci koji vide rukuju se bez problema i šeću po sceni. To isto i mi radimo, ali s glasom, s nečim što čujete, s poznavanjem svog partnera, gdje će mu otprilike biti ruka ako se rukujete, na kojoj visini itd. I ono što je za glumca jako važno, to vam govorim iz osobnog iskustva, uvijek morate „odigrati“ do kraja. Nema „e sad ću pola ruke, pa ako pogodim, ne pogodim“. Primite čovjeka ili dlan o dlan ili malo više, ali morate odigrati do kraja, pokret mora biti siguran. Mi smo 2007. osvojili Grand Prix s plesnom predstavom na Međunarodnom festivalu komotnog teatra u Umagu Zlatni lav. Dakle, ide se do perfekcije.

Ples je nešto što otvara veliki broj uzajamnosti partnera. Možete vi očima gledati, ali moderan ples, suvremeni ples ima dosta intuicije, tog čitanja tijela, tog nekog sljubljivanja pokreta. Ništa vam ne određuje strogu koreografiju, iako smo se mi bavili i društvenim plesovima. Tu vas naprosto inspirira partner, ali i vi njega, da idete u figure, kombinirate tijelo itd. Krenuli smo od držanja težine, preko rada sa zidom, da se spustiš, da se digneš, da imaš tu polugu, da osjetiš svaki dio tijela od prsta preko dlana, do lakta ramena i svega ostaloga… Tada postajete dovoljno gipki da to možete prenijeti na scenu. Zato je kazalište dobar poligon za svakodnevne vještine slijepim osobama. Tko god dođe kod nas, prvo, samostalno se kreće, a drugo, primjerice, mi smo imali predstavu gdje se jelo iz praznih tanjura, ali se ne smije osjetiti da su prazni. Morate do perfekcije drilati i vježbati. Mi smo nekad vježbali i po šest mjeseci, a sada smo to sveli na dva mjeseca za jednu predstavu, ovisno o njenoj težini. Ako ima puno koreografije, onda je to nešto duže. Prošli smo sve žanrove kazališne literature i veliki broj rukopisa različitih redatelja.

Kakve planove imate za budućnost i što možemo trenutno gledati u produkciji Vašeg Kazališta?

Trenutno radimo Andrića, u prvom mjesecu ćemo krenuti raditi “Ne daj se Njofra” od Grgića, iduće godine radimo i “Ružno pače” za djecu, nešto o drugačijosti, različitosti, nešto što je za mnoge ružno, ali zapravo ispadne lijepo, a radit ćemo i stilske igre s jednom našom redateljicom. Imamo puno planova za sljedeću godinu, a tada je i 12. Međunarodni festival kazališta slijepih u Zagrebu. Riječ je o jedinom Festivalu kazališta slijepih u svijetu, a i mi smo najstarije kazalište u svijetu, tu smo od ’48.

U okviru Adventa u Vidri, 1. i 8. prosinca imamo “Krugove” inspirirane djelima Ive Andrića, 5. prosinca Pub kviz u mraku, 9.-tog igramo „Bijeli klaun“ Damira Miloša. Ja ga volim zvati hrvatski Mali princ, tu su negdje te poruke. Ja igram jednog slijepog starca koji tog Bijelog klauna uči bojama, na koji način gledati život dodirom, zvukom, mirisom… To je predstava koju djeca jako rado gledaju, a njena novina je što je cijela scenografija na grafu. Graf je iza nas i mi se moramo s tim grafom sinkronizirati, iako ga ne vidimo. On probija ekran i djeca gledaju sliku iza nas. To je toliko dobro da su nas često pitali imamo li taj video snimak koji ide iza nas, a nije video snimak – čovjek animira uživo i to je baš graf.

Završavamo s “Bam Cabaretom” – to je Daniil Ivanovič Harms, ruski avangardist koji je stradao u Staljinovim logorima. Mislim da je vrijeme da se i njega igra jer je ostavio duboku poruku u svjetskoj literaturi u smislu pobune i neslaganja s totalitarnim režimima.

Ovaj Pub – kviz u mraku je nastavak našeg Partija u mraku koji se događa već čitav niz godina. Mi zamračimo kompletan prostor, ne možete unutra unijeti ni sat sa svjetlećim kazaljkama, ne vidi se apsolutno ništa. Jedan sat provedete u različitim sadržajima; imali smo spoj na slijepo, eterične mirise, da probate nešto jesti, različite zamke pa onda prolazite ispod različitih rampi i prolaza ispod kojih imate različite teksture poput balona koji pucaju pod nogama… Ljudi se tome jako vesele i jako rado dolaze.

Koliko Vaša postava broji glumaca?

Kad sam došao, a došao sam daleke 80-te, bilo je negdje 10-tak glumaca, a toliko nas je otprilike i danas. Od stare postave ostalo nas je dvoje, ali dolaze mladi. Imamo namjeru dalje pomlađivati ansambl, ali svaki ansambl treba zadovoljiti sve generacije. Raspon našeg repertoara stvarno je različit, ali ipak ćemo morati podilaziti i publici jer ne možete opstati s ozbiljnim repertoarom. Igrali smo Ionesca, antičku tragediju – Edipa, suvremenu dramu – Mitterera, ali pandemija, ova skupoća i inflacija ostavili su traga. I iako smo mi puno niži s cijenama ulaznica, ljudi teško dolaze u kazališta. I kada govorimo o premijeri „Krugova“, treba reći da je riječ o recentnom djelu, visoko intelektualnom, ne smijemo to napustiti jer se moramo dokazati s određenom visokom umjetničkom vrijednošću, a opet, morat ćemo malo zaigrati “opuštenije”. Osobno sam napisao četiri komedije. Recimo u komediji “Tražim posao” koja je igrala je 130 puta, to je bilo prilično davno, smijemo se na svoj račun, na račun slijepih i to ljudi prihvaćaju. To možda najbolje razbija predrasude – smij se na svoj račun i nećeš nikome ostati dužan.

Koja je granica između ukusa i neukusa bilo da je riječ odnosu institucija prema vama, ali i nazovimo ih svakodnevnih ljudi? Na koji način slijepe osobe danas u društvu, spomenuli ste humor na vlastiti račun, mogu izaći iz svojevrsnog geta, odnosno je li se odnos prema njima promijenio u odnosu na prije?

Rastemo kao društvo u nekim našim uzajamnostima, ali to je prije svega stvar općeg otuđenja. Svi smo mi nešto zatvoreni, skučeni, teško ćemo nekog zagrliti, teško ćemo zaplakati, teško ćemo reći “ranjiv sam”, a potrebno je jer jesmo ranjivi, jer je život takav. Ja vrlo često volim reći da su, ne slijepe osobe, nego osobe s invaliditetom heroji života. Zašto to govorim? Vi svaki dan pobjeđujete jer se morate prilagođavati. Vi ste drugačiji i to ne na način na koji su celebrityji drugačiji, nego ste drugačiji po nečemu što većina sebi ne bi nikada poželjela. Često čujem ljude kako govore “kad bih oslijepio, ja bih se ubio”. Možda bih i ja tako mislio da mi se to nije dogodilo kao djetetu. Ipak, mislim da rastemo.

Bio je jedan bonton da kad priđeš slijepoj osobi, trebaš se predstaviti. To je već barijera – zašto bih se ja nekome predstavljao? Ja sam uvijek za spontanost. Postoji način kako se vodi slijepa osoba, a to su već neke edukacije koje su potrebne u školama, bolnicama itd., ali treba biti spontan i treba prići svakome. To je ono što sam govorio, prisutan je dominantan atribut slijep. Meni će netko pomoći preko ceste, ja sam njemu pomogao u školi napisati zadaću ili ću mu danas pomoći napisati zamolbu. Moramo početi vjerovati u osobe s invaliditetom, moramo imati jedan široki pozitivan stav, da nam mogu biti prijatelji, poslovni partneri i da nam mogu biti životni partneri.

Sto posto ljudi pati kada je odbačeno, a osobe s invaliditetom su često odbačene. Često radim s mladima pa ću Vam sada ispričati jednu anegdotu. Prvo im postavljam neozbiljna, apsurdna pitanja i tražim brze odgovore, a kad sam tom dečku na kraju čitavog niza loših pitanja postavio pitanje kada je zadnji put poljubio curu, a on je imao oko 35 godina, on je odgovorio ‘nikad’. Pitao sam tada na radionici prisutne shvaća li netko tragiku ovog odgovora – nikad? To je nešto na čemu inkluzija gubi na značaju i vjerodostojnosti.

Ja uvijek mladima govorim: “Usudi se, događaj se, moraš ići”. Kad sam bio mlad, znao sam subotom i nedjeljom voziti se tramvajem, izaći, popiti kavu, opet se voziti. To je ono, događaj se, doma ti se ništa nepoznato neće dogoditi, a ja hoću da mi se dogodi nepoznato, izazovno. Cijelom društvu nedostaje zagrljaja, rukovanja… Bili smo na distanci, to je pogotovo nas pogodilo. Ne znaš ni gdje si u redu, tko je iza tebe, tko je ispred tebe… Ali sad bi trebala biti hepidemija, da zaboravimo na to i da krenemo u supernormalno, da se otvore te uzajamnosti. Onda će biti i puno više razumijevanja za osobe s invaliditetom i povjerenja i zapošljavanja i što god hoćete.

Gledam to s dubljeg aspekta u smislu da pripadamo jedni drugima, da smo svi mi – Mi, ali spor je to proces. Ja sam konkretno sa svojim životom i nekim svojim iskustvima zadovoljan. Nisam nikada bio usamljen, ali nisam sebi dopustio to. Na nama je da se događamo, usudimo, idemo, sudjelujemo i onda će vas netko primijetiti, a kazalište je izvanredno da vas netko primijeti.

Treba frontalno nastupiti na svim područjima i mijenjati stvarnost i to je zadaća našeg Kazališta, to je zadaća Hrvatskog saveza slijepih, zadaća svih naših udruga, to je zadaća naših sportaša, paraolimpijaca, šahista, svih koji su iskočili iz nekog svakodnevlja koje je bez događanja.

Puno toga što ste sada rekli, imam dojam da možemo pronaći u Vašim predstavama. One su apstraktne, životne, čini mi se da su pune lekcija koje se treba prenijeti na publiku…

Kazalište je kao institucija puno lekcija, ono provjerava stanje stvarnosti jednog naroda pa i šire. Ono čak ima alate da oblikuje. Ono mora biti angažirano, a ovo kod nas je jedna angažiranost koja ide uz art-aktivizam, ono što sam govorio o partiju u mraku. Ne smijem Vam ni reći što sve imamo namjeru raditi u gradu da sve malo podignemo nekim svojim ludizmom, začudimo ljude. Morate se naći na mjestu gdje vas ne očekuju i raditi nešto što ne očekuju. Nije bez vraga Gotovac ili bilo tko drugi radio performanse. To su stvari koje ljudi koji banaliziraju stvarnost odmah pročitaju kako oni to vide, ali simbole treba čitati dublje, treba ih čitati „iza“.

Ima puno planova u svakom postupku. Predstava ima prvi plan koji je na samoj rampi, pa onda imate plan koji je “iza” pa opet “iza”, pa onda opet imate detalje koji nešto govore, kao u slučaja grafa u “Bijelom klaunu“, evo i on ima tri plana. Treba biti bogat tim lekcijama, imate pravo. To su lekcije i to su bogate lekcije i treba ih čitati. Da bih ih čitali i slijepi, koji ne mogu vidjeti sve što se događa na sceni, mi smo uveli audio deskripciju. Za naše predstave imate i objašnjenja audio deskriptora preko slušalica ako ste slijepa osoba, to je naš standard.

Rekli ste da imate puno toga protiv inkluzije na način na koji se ona provodi na djelu kod nas. Kako Vi na to gledate?

O inkluziji treba brinuti već iz vrtića, to je najbolja publika. Tamo djecu uopće ne zanima vidimo li mi kao glumci ili ne. Osnovna škola – tu se već stvara određena suvislost, stvara se čovjeka koji polako raste i treba mu stalno davati suptilne lekcije. Onda imamo srednju školu – to su već formirani ljudi, ali još uvijek djeca. Uvijek kažem, „djeco, nemojte odrasti do kraja, ja nisam“. I njima treba dati određene suptilnosti, razumijevanja, uzajamnosti. Onda imate odraslu publiku s kojom ima jedna zanimljivost – oni nas ili podcjenjuju ili precjenjuju. Treba naravno stvoriti neku maksimu, mada je moja maksima ona francuskih nadrealista – budimo realni, tražimo nemoguće.

Ipak, ja im ne zamjeram, samo pokušavam zrna pijeska poravnati da bi ulaz u more bio što ugodniji. U granicama naših mogućnosti, mi pokušavamo našu stvarnost ublažiti i razumjeti. Da bismo pri tom voljeli biti institucionalno jači i imati status, bi, ali dogodit će se i to. Možda ne u moje vrijeme, ali u neko buduće vrijeme hoće. Kazalište slijepih je najbolje na svijetu. Mi smo mala tvornica iluzija, imamo projekte od iluzije do inkluzije pa će jednom valjda biti i prava inkluzija.

Razgovarala: Barbara Kraš Kedmenec

Foto: Kazalište slijepih i slabovidnih ‘Novi život’

Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr

Projekt ”Jednake mogućnosti’” sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.