Kada bi Faruka Jusufagića trebalo opisati samo jednom riječi, ta bi riječ zasigurno bila Gospodin. S razlogom smo tu riječ napisali velikim slovom jer kada je povezujemo s Farukom tada je to jedino ispravno. Ovo je priča o Gospodinu Faruku.

Faruk Jusufagić slijepa je osoba od rođenja s pridruženim kombiniranim poteškoćama. Međutim, ono što je zanimljivo kod Faruka jest činjenica da se služi tehnologijom jednako kao i osobe bez invaliditeta. Naime, Faruk ima trajno oštećenje vida od rođenja te je pohađao centar “Vinko Bek”, gdje je naučio pisati Brailleovo pismo. Zbog drugih zdravstvenih problema nikada ga nije naučio čitati. Stoga se tehnologijom koristi jednako kao i osobe bez invaliditeta, odnosno latiničnom tastaturom.

Uz pomoć programa glasovnog čitača Faruk je aktivan na društvenim mrežama, samostalno piše dopise nadležnim službama, a prati i političke te društvene događanje, kako u domovini tako i u svijetu. U sve navedeno uvjerili smo se i sami kada nas je ugostio u svom domu, gdje živi sa samohranom majkom koja koristi status roditelja-njegovatelja.

Faruk gotovo svaki dan odlazi u centar “Vinko Bek” gdje, između ostaloga, izrađuje bukete od lavande, anđele od keramike, a koristi i vunu za izradu različitih predmeta.

Međutim, on je svoju najveću radost pronašao u računalu.

Kako je sam rekao, računalo najviše koristi kako bi se služio društvenim mrežama, a njih pak koristi kako bi “došao do informacija” te “za dopisivanje”.

Međutim, Faruk ne bi uspio u tome da nije bilo podrške njegove majke. Naime, nakon što je istaknuo svoju želju da nauči kako koristiti računalo, sav teret pao je na njegovu majku. Ona ga je upisala na tečaj za rad na računala. Zatim je utrošila nebrojeno sati vježbajući s Farukom kako bi on napamet naučio gdje se nalazi koje slovo na tastaturi, ali i sve funkcije računala. Zbog navedenog, Faruk je istaknuo kako je upravo njegova majka primjer roditelja koji se bori za svoje dijete, jer “bez obzira na sustav, ništa bez borbe”.

‘Faruk je bio njegov izazov’

Kako su nam ispričali Faruk i njegova majka, Faruk je rođen u Tuzli te je Centar nadležan za Farukov slučaj sugerirao njegovim roditeljima da Faruk daljnje obrazovanje stekne u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu ili Derventi, gdje su se u vrijeme Jugoslavije nalazili najbolji Centri za obrazovanje slabovidnih osoba. Odluka je pala na Zagreb, a njegovi roditelji svoj su život ostavili u Bosni i Hercegovini te se preselili u Zagreb kako bi svome sinu pružili najbolje moguće obrazovanje.

Veliki utjecaj na Faruka imao je profesor geografije, biologije i kemije Josip Krušlin.

“Faruk je bio njegov izazov”, rekla nam je njegova majka. Naime, zbog Farukovog invaliditeta, on se nažalost može služiti samo jednom rukom. Brailleovo računalo, kojim se koriste osobe s oštećenjima vida, trebalo bi koristiti s obje ruke. Stoga je profesor Krušlin izmislio kako napraviti stroj za Brailleovo pismo koji se može koristiti samo s jednom rukom, a sve to kako bi Faruk naučio pisati Braille.

“On je to dao u Hrvatski zavod slijepih kako bi preradili stroj za rad s jednom rukom, koji je inače za dvije ruke”, objasnio nam je Faruk.

Nažalost, Faruk zbog svog invaliditeta nikada nije naučio čitati Braille, ali kako je i sam istaknuo, da je u vrijeme njegovog obrazovanja postojalo računalo, njegovo obrazovanje ne bi stalo samo na završenoj osnovnoj školi već bi, uvjereni smo svi koji smo ga upoznali, dogurao znatno dalje.

Podrška u svemu

U razgovoru s Farukom dotaknuli smo se i podrške slabovidnim osobama, točnije osobama s invaliditetom.

‘”Meni je majka podrška u svemu, ali i Udruga Sjena. Zapravo oni su mi kao druga obitelj”, istaknuo je Faruk, a u više navrata zahvalio se i profesoru Krušlinu.

Kako je napomenuo, bez podrške Udruge on ne bi ostvario prava koja mu zakonski pripadaju. Razlog njegova isticanja spomenute Udruge krije se u nemilom događaju kojega su on i njegova majka doživjeli prije nekoliko mjeseci.

Naime, Faruk je duže vrijeme tražio promjenu socijalnog radnika u Centru za socijalnu skrb Dubrava, s čijim radom nije bio zadovoljan. On se u više navrata obraćao nadležnim institucijama i tražio pomoć, a ignoriranje sustava na molbe za pomoć dovele su do eskalacije u ovom slučaju, a ono je u konačnici rezultiralo izlaskom policijskih službenika na događaj u Centru Dubrava. Njegova majka dobila je kaznu za remećenje javnog reda i mira, iako je upravo ona bila ta koja je pozvala policiju na intervenciju. Sve je završilo na sudu, gdje je njegova majka oslobođena kazne, a Udruga Sjena zatražila je od Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike žurno postupanje i pokretanje upravnog nadzora nad spomenutim Centrom. Ministarstvo je poslalo nadzor, a u slučaju Faruka Jusufagića utvrđene su razne nepravilnosti.

Resorno ministarstvo izdalo je žurne mjere kojima su Faruku vraćena sva prava koja mu zakonski pripadaju, a jedino što ministarstvo nije promijenilo jest socijalni radnik koji je bio zadužen za Faruka. Međutim, Faruk i njegova majka s navedenim su bili zadovoljni jer se barem nešto promijenilo. Nažalost, ovakve priče nisu iznimka kada su u pitanju osobe s invaliditetom već više pravilo u Hrvatskoj u kojoj se, paradoksalno, osobe s invaliditetom samostalno moraju izboriti za prava koja im zakonski pripadaju. Možemo jedino reći kako je to tragedija našeg cjelokupnog društva u kojem su osobe s invaliditetom, a tako i osobe s oštećenjima vida na marginama društva.

Iz tog razloga zanimalo nas je kako Faruk gleda na gore spomenuto.

“Nažalost, ni mi ni naši roditelji nemamo nikakve psihološke pomoći”, istaknuo je Faruk te dodao da bi im “takav vid pomoći značio puno”.

“Kada te netko nazove telefonom i da ti lijepu riječ, to ti daje krila i motiv za dalje”, rekao je u razgovoru u kojem smo se dotaknuli i kako se osobe s oštećenjima vida mogu bolje i kvalitetnije integrirati u društvo.

Što učiniti kako bismo olakšali integraciju slijepih osoba?

“Osobe s oštećenjima vida mogu se bolje integrirati u društvo ako ne idu samo u svoje društvo. Da se integriraju, kako ja radim, i s videćim ljudima. Znači ne ići samo, kako se to zna reći, među svoje. Ne, jer time zatvaraju sami sebe u neki geto. Nažalost, dosta osoba s oštećenjima vida to rade, a kasnije kažu da ih nitko ne prihvaća. Normalno, kad si nevidljiv. Puno toga mogu napraviti ako sami sebe ne getoiziraju i da porade malo više na komunikaciji s ljudima općenito”, smatra Faruk. 

A što mi, osobe koje nemamo poteškoća s oštećenjima vida, možemo učiniti kako bismo olakšali integraciju slijepih osoba?

“Upravo je tu problem u komunikaciji, nekih od slijepih osoba. U redu je kada te netko pita za pomoć reći: Hvala, trenutno mi nije potrebna tvoja pomoć. A ako mi pak treba tvoja pomoć reći ću ti na koji način da mi pomogneš. Ako mi treba pomoć do tramvajske stanice, pokazat ću ti kako ćeš mi pomoći. Ima ljudi koji ne znaju kako pomoći slijepim osobama pa ih guraju iza leđa, što je velika greška!”, rekao nam je, a zatim i objasnio kako se ponašati ako želite pomoći osobi s oštećenjem vida.

“Slijepa osoba mora vas uhvatiti ispod ruke kako bi osjetila vaše korake. Kako bi znali, aha – sad idem gore pa ću ići dolje. To su stvari koje slijepe osobe moraju znati iskomunicirati. Znači za to je potrebna dvostruka komunikacija”.

U razgovoru, zajednički s Farukom, zaključili smo da bismo svi trebali naučiti bolje i kvalitetnije komunicirati.

“Ne možeš ti znati što meni treba ako ti lijepo ne objasnim, to je poruka svima”.

‘Prvi i najveći problem je obrazovni sustav’

Prema brojnim statistikama objavljenima u posljednje vrijeme šokantan je broj da u Hrvatskoj, prema jednoj od statistika, broj osoba s oštećenjima vida kreće se oko 20.000, a samo 77 njih su u radnom odnosu. Zanimalo nas je kako Faruk gleda na tu statistiku.

“Ovdje se otvara više pitanja. Prvi i najveći problem je obrazovni sustav. Obrazovni sustav slijepim osobama ne nudi veće mogućnosti obrazovanja”, istaknuo je i dodao:

“U srednjoj školi slijepe osobe imaju male mogućnosti za neko kvalitetno obrazovanje. Možeš biti ili telefonist ili administrativni tajnik ili takva zanimanja koja su nerentabilna na tržištu rada i koja, budimo realni, ni jedan poslodavac ne želi”.

Napomenimo, da temeljem Ustava RH, svakoj osobi omogućeno je obrazovanje u skladu s njezinim sposobnostima. Slijepe osobe mogu se obrazovati u integriranom školstvu i specijalnim školama za slijepe. Specijalne škole za slijepe su Osnovna i Srednja škola “Vinko Bek” u Zagrebu i Srednja škola “Vinko Bek” u Osijeku.

Slijepa djeca i mladež u integriranom školovanju imaju pravo na stručnu pomoć tiflopedagoga i udžbenike na Brailleovom pismu. Ali tu završava pomoć sustava i sve ostalo je na individualnoj upornosti, kako slijepih osoba tako i njihove okoline.

Stoga nam je Faruk ispričao i jedan pozitivan primjer njegovog prijatelja iz srednje škole koji je, usprkos lošeg obrazovnog sustava za slijepe osobe, uspio završiti fakultet i doktorirati.

“On je jedan od onih koji je bio uporan i koji je borac. On je nakon škole “Vinko Bek” išao na doškolovanje u regularnu srednju školu. Nakon završenog prava, otišao je na školovanje u Ameriku. To je jedan od primjera da se može ako se hoće, ali i ono važnije ako se potiče te ako ima volje s obje strane. Znači, ako se osobu ne gura dolje, jer nešto ne može te ako mu se da prilika on će možda i uspjeti, ako ga se a priori gura dolje, ništa od toga”, istaknuo je.

”Treba se boriti i imati svoj stav, stav se može i mijenjati u datim situacijama, ali ga treba imati”, poručio je Faruk Jusufagić u razgovoru za portal Generacija.hr.

Za kraj jedino što možemo jest složiti se s riječima Farukove majke koja svoga sina naziva genijem, jer tko god je upoznao Faruka ne može reći ništa drugo osim da je Faruk genije i Gospodin.

Katarina-Kaja Župančić

Foto: privatna arhiva

Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.

Projekt ”Jednake mogućnosti’” sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.