Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije u svijetu živi oko 285 milijuna ljudi s poremećajima vida, od čega je 39 milijuna slijepih te 246 milijuna slabovidnih osoba. Prema podacima Hrvatskog registra o osobama s invaliditetom Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u 2022. godini registrirano je 20.526 osoba s oštećenjem vida, što čini 3,3% ukupnog broja osoba s invaliditetom. U Gradu Zagrebu registrirano je 2.707 osoba s oštećenjem vida, uz udio od 2,4% u ukupnom broju osoba s invaliditetom u gradu. U Hrvatskoj je registrirano 16.355 osoba s vidnim poremećajem i sljepoćom, u gradu Zagrebu 2.171 osoba, stoji na stranicama Nastavnog zavoda za Javno zdravstvo dr. Andrija Štampar.
Tijekom istraživanja života slijepih osoba kroz projekt ”Jednake mogućnosti” naišli smo na zanimljiv znanstveni rad redovite profesorice s geografskog odsjeka na zagrebačkom PMF-u, Laure Šakaje. Naime, ona je u svom radu pod naslovom ”Tijelo, društvo, prostor: Iskustva slijepih osoba u Zagrebu” objavila rezultate istraživanja koje je provela 2018. godine.
Iako je istraživanje završeno prije četiri godine i možda, zbog protoka vremena sadrži određeni manjak relevantnosti, rezultati rada otvaraju mogućnost propitkivanja poboljšanja kvalitete života slijepih i slabovidnih osoba u hrvatskoj metropoli danas.
”Rasprava pokazuje da je iskustvo slijepe osobe u javnim prostorima grada dio interakcije između njezina vlastita tijela, fizičkih obilježja urbanoga okoliša te dominirajućih društvenih diskursa o slijepima. U toj su interakciji društveno i tjelesno uzajamno povezani. Analiza je pokazala da gradska struktura, uređenje i infrastruktura, koji su oblikovani primarno za osobe bez tjelesnih oštećenja, utječu na prostorno-vremenske modele kretanja slijepih, što se iskazuje u svođenju kretanja na ograničen broj ruta i u vremenskim ritmovima koji su usklađeni s tijelom, s njegovim limitima i mogućnostima. Autorica dolazi do zaključka da se u uobičajenim stereotipima o slijepima:
a) identitet slijepe osobe svodi na njezinu sljepoću,
b) slijepima se pripisuju neke ‘neobične’ karakteristike,
c) podcjenjuje se sposobnost slijepih da samostalno obavljaju svakodnevne stvari,
d) nesposobnost osobe da vidi generalizira se u pretpostavku njezine opće nesposobnosti. Pritom se stereotipi, koji tjelesno obilježje prerađuju u društveni imaginarij, materijaliziraju u obliku društvenih prepreka s kojima se suočavaju slijepi.
Rezultati rada argumenti su za model invaliditeta koji bi prepoznavao realnost tijela s fizičkim oštećenjem, a pritom bi osiguravao pravedan i nediskriminatoran društveni okvir u kojem bi se sposobnosti osoba s invaliditetom mogle slobodno realizirati”, navodi Šakaja.
Jedno od važnih obilježja interakcije slijepih osoba s okolišem su specifični prostorno-vremenski ritmovi, pojasnila je te dodala kako oni variraju te ovise o obliku i opsegu oštećenja, osobnim karakteristikama i društvenim odnosima, o izgrađenom okolišu i raspoloživosti i stupnju korištenja pomoćnih tehnologija. Međutim, kako je pokazalo ovo istraživanje na primjeru slijepih osoba vrsta oštećenja tijela uvelike određuje način kretanja osobe s invaliditetom i utječe na opseg prostora koji ona može savladati te na vrijeme potrebno za aktivnosti, pa tako i na raspoloživ budžet vremena općenito.
Reginald Golledge (1991) pokazao je da slijepi u odnosu na videće za dolazak od točke A do točke B koriste otprilike trostruko više orijentira. Šakaja to pojašnjava jer ”za razliku od videćih osoba, koje se mogu koristiti udaljenim i dobro uočljivim orijentirima, orijentiri slijepih moraju biti blizu – u dohvatu ruku, bijeloga štapa, sluha, njuha”. Zanimljivo je kako su slijepe osobe koje su sudjelovale u ovom istraživanju zamoljene da tijekom intervjua zamišljenoj slijepoj osobi opišu put od središnjeg zagrebačkog trga Bana Josipa Jelačića do njihove kuće.
”Opisi puta bili su vrlo opsežni jer su sadržavali mnoštvo detalja. Kao orijentiri spomenuti su: stubište i broj stuba, rub pločnika, rubnjak staze, rub travnjaka, prijelaz na šljunčano tlo, nagib pločnika (spust ili uspon), stupići na pločniku, udubljenje na pločniku, udubljenje kolnika, promjena u visini kolnika, kosina prema vratima trgovine, ulični prijelaz, tramvajske tračnice, stupanj kuta pod kojim se siječe ulica, haustor, klupe uza stazu, ograda, živica, zidana ograda, zidić od staze, rasvjetni stup, stup semafora, rešetka na vratima, uvučena vrata, rampa, kanta za smeće, zvuk prometa, zvukovi s igrališta, zvuk zvučnoga semafora, zvuk i strujanje ventilacije, strujanje zraka uz prolaz, cirkulacija zraka u prolazu, miris ćevapa iz pečenjarnice i sl.”, navedeno je u radu.
Dodaje se i kako slijepe i slabovidne osobe tijekom kretanja moraju biti usmjerene i na detektiranje prepreka koje ima narušavaju poznati prostorni red, primjerice, izvučena ladica ili stolac, nepropisno parkirano vozilo ili građevinska skela i radovi na cesti i slično.
Asistivna tehnologija
”Slijepa osoba treba upravljati štapom i primati slušnu informaciju o okolišu. Zato kretanje slijepih u gradu, a pogotovo na novim rutama, zahtijeva poseban mentalni napor, stanje stalne koncentracije. Ne začuđuje stoga da se slijepi najčešće kreću dobro poznatim rutama. Gubitak koncentracije nosi sa sobom dezorijentaciju u prostoru i izaziva, ovisno o osobi, raster osjećaja – od nelagode do straha i panike”, objašnjava se u ranije spomenutom radu.
Slijepe osobe i osobe oštećena vida treba poticati na korištenje novih tehnologija, a upravo asistivna tehnologija predstavlja interdisciplinarno područje koja se sastoji od sredstava, proizvoda, metodologije, strategije, prakse i usluga kojima je cilj promicanje funkcionalnosti za slijepe i slabovidne osobe. Važne su prvenstveno iskoristivost, funkcionalnost, minimalizam, dizajn, ali i dostupnost tehnologije – primjerice elektronski ultrazvučni bijeli štap, govorni kuhinjski termometar, različite aplikacije za pametne telefone i računala, senzori, nosivi uređaj koji omogućuju da osjete svoju okolinu i kreću se sigurnije, navodi se na stranicama Nastavnog zavoda za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar.
Također, autorica ranije spomenutog rada pojašnjava kako je kretanje slijepih i slabovidnih osoba nužno sporije upravo iz razloga obujma informacija kojima se slijepe i slabovidne osobe moraju koristiti i prepreka s kojima se suočavaju u svakodnevnom kretanju.
Zanimljivo je kako je jedna od sugovornica u istraživanju koja nije rođena s oštećenjima vida, već je oslijepila kasnije opisala koliko joj treba vremena za obavljanje istih radnji sada kada ima trajno stopostotno oštećenje vida.
”Što god si prije radio, recimo deset minuta, sad radiš najmanje dvadeset. Isto, potpuno isto. Vaše kretanje mora biti sporije, morate biti koncentriraniji, više paziti, što znači automatski da ste sporiji, da se brže umarate”, pojasnila je.
Također slijepe osobe, zbog različitih ”ometalačkih faktora”, mogu se naći dezorijentirane u prostor. Tako je jedan od sugovornika ispričao na koji se ”zadnji put snašao tako što sam sjeo u drugi tramvaj, otišao prema mjestu koje zna i onda ponovno presjeo i vratio se natrag”. Druga osoba je pak dodala:
”Kad ne znam što bih, ili mi treba dosta vremena da se snađem, stanem sa strane i uzmem mobitel u ruke, kao pravim se da sam sad baš htjela tu stati i onda osmotrim prostor i onda u principu shvatim gdje bih otprilike trebala ići. Po prometu, po zvukovima automobila, po tramvajima, ili po, ne znam, drugim ljudima gdje idu, i tako”.
Stoga, autorica u zaključku istraživanja još navodi: ”Iskustva slijepih opisana u ovome radu pokazuju da su društveni i tjelesni aspekt uzajamno povezani tijekom društvene interakcije koja se odvija u gradu. Predrasude, koje prerađuju tjelesno obilježje (sljepoću) u negativnu kognitivnu generalizaciju (shemu), materijaliziraju se u konkretnim preprekama s kojima se suočavaju slijepi. Gradska struktura, uređenje, infrastruktura, koji su oblikovani primarno za osobe bez tjelesnih oštećenja, utječu na prostorno-vremenske modele kretanja slijepih, što se iskazuje u rutama kojima se kreću i u odgovarajućim tjelesnim obilježjima vremenskih ritmova.
Već ranije smo u našim tekstovima pisali o položaju osoba s invaliditetom u društvu, kao i prilagodbi javnog prijevoza toj skupini građana.
Naime, kada je u pitanju prilagodba javnog prijevoza osobama s invaliditetom, iz ZET-a su nam već ranije odgovorili na naš upit i istaknuli da u suradnji s Gradom Zagrebom kontinuirano rade na poboljšanju kvalitete usluge kao i povećanju dostupnosti javnog prijevoza svim kategorijama korisnika.
“Od ukupnog broja vozila u voznom parku, raspolažemo s 52% niskopodnih tramvaja i 80% niskopodnih autobusa, koji su prilagođeni za olakšan ulaz i izlaz putnika na stajalištima. Kako bi se dodatno olakšao ulaza i izlaz putnika sa smanjenom pokretljivošću, u vozila se ugrađuju i rampe radi unapređivanja pristupačnosti, jer obzirom na prometno – tehnička, urbanistička, građevinska i slična ograničenja, sva stajališta na prometnoj mreži nije moguće u potpunosti prilagoditi. Nadalje, stajališta se označavaju vertikalnom i horizontalnom signalizacijom, a gdje god je moguće pružaju se dodatne informacije na info stupovima, nadstrešnicama i displejima.
Foto: Unsplash
Bjonda Lučić
Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.
Projekt ”Jednake mogućnosti’” sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.
