U Muzeju grada Trogira 11. kolovoza 2026. godine otvorena je samostalna izložba Sandre Abou Abdo “Unutarnji mostovi”. Izložba ostaje otvorena do 23. kolovoza 2026. godine.
Iako već godinama živi i stvara u Berlinu, Sandra Abou Abdo nikada nije otišla iz Trogira. Grad u kojem je odrasla i oblikovala prve umjetničke korake ostao je trajno upisan u njezinim slikama, bojama i sjećanjima. Samostalna umjetnica, magistra likovne kulture i likovna pedagoginja, iza sebe ima brojne samostalne i skupne izložbe, a ovog ljeta ponovno se vraća pred trogirsku publiku izložbom “Unutarnji mostovi”.
Diplomirala je 2005. godine na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, dobitnica je Rektorove nagrade te je od 2021. godine državno priznata odgajateljica u Njemačkoj. Članica je strukovnih udruga HULU-a Split i BBK Berlina, a Trogirani je pamte kao suosnivačicu i prvu predsjednicu LUT-a, po dugogodišnjem portretiranju na gradskoj rivi, estetskom oblikovanju prostora caffe bara Smokvica te samostalnoj izložbi “Modri eter” 2014. u Muzeju grada Trogira.
Povodom aktualne izložbe umjetnica je za dalmatinskiportal.hr govorila o pripadanju, drvu kao živom sugovorniku i mostovima koji povezuju mjesta, ljude i sjećanja.
Na upit što za nju predstavlja Trogir, odgovorila je: “Trogir je mjesto kojem se uvijek vraćam, čak i kada sam daleko. To je moj prvi atelje, prvo svjetlo, prvi pogled na more. U meni još uvijek žive mirisi borova s Čiova, uske kamene ulice i plavetnilo koje se ne može opisati riječima. Kada slikam u Berlinu, često imam osjećaj da zapravo slikam iz tog mediteranskog svjetla. Trogir nije samo grad iz kojeg dolazim – on je dio mog unutarnjeg krajolika.”
Foto: privatna arhiva
Najintimniji ciklus do sada
Dodala je kako ju je drvo oduvijek privlačilo jer je živo. “Ono već nosi svoje vrijeme, svoje godove, pukotine i ožiljke. Ne doživljavam ga kao podlogu, nego kao ravnopravnog sugovornika. Ne pokušavam sakriti njegovu priču, nego je nastavljam. Kombiniram različite materijale s onim što osjećam u sebi, pa nastaju radovi koje volim nazivati svojim unutarnjim emocionalnim krajolicima – mjestima na kojima riječi prestaju, a osjećaji počinju govoriti.”
Velik dio njezinog života posvećen je radu s djecom. “Djeca me svakodnevno podsjećaju koliko je važno ostati iskren. Zato sam u Berlinu završila i pedagogiju. Vjerujem da umjetnost nije samo ono što stvaramo, nego i ono što dijelimo s drugima. Rad s djecom neprestano me podsjeća koliko je važno njegovati znatiželju, osjećaje i kreativnost. Upravo tada umjetnost dobiva svoje najdublje značenje – postaje most između ljudi.”
Mirna donosi novu dimenziju sakralne umjetnosti: Molitva pretočena u eleganciju koju nosimo na sebi
Otkrila je i što donose “Unutarnji mostovi” rekavši kako je to njezin najintimniji ciklus do sada. “Kroz njega istražujem osjećaj pripadanja, tragove odlazaka, priče i korijene koje, bez obzira na to gdje nas život odvede, uvijek nosimo sa sobom. To su mostovi koje ne gradimo samo između mjesta, nego i unutar sebe. Želim da posjetitelji ovu izložbu ne dožive samo pogledom, već da je osjete – kroz emociju, sjećanje i vlastite unutarnje priče. Na kraju se uvijek vraćam misli koja me prati godinama: ‘Autentičnost i iskrenost prema sebi i vlastitom radu. Sve ostalo će nadoći.'”
mšm
Foto: privatna arhiva
