„Invaliditet mi nikada u životu nije bio prepreka, a roditelji su me odmalena učili da mogu raditi sve kao i moji vršnjaci“, rekla nam je Marija Badrov (18), mlada hrvatska nada u paraplivanju. Ova talentirana i uspješna paraplivačica rodom iz Dugog Sela, članica je kluba Natator i trenira pod vodstvom Ivana Perzela i već godinama niže brojne uspjehe, a najuspješnije discipline su joj 400 m slobodno i 100 m leptir.
Marija je rođena s proksimalnom femoralnom deficijencijom, što znači da je natkoljenična kost jedne noge kraća u odnosu na drugu nogu. U klub je došla kada je imala godinu i pol dana, a plivati je počela zbog rehabilitacije. Danas je osvajačica brojnih medalja na regionalnim i državnim prvenstvima u paraplivanju. Zapažene rezultate postiže i natjecanjima HPS-a gdje je u konkurenciji djece bez teškoća u razvoju.
Uspjehe niže i na međunarodnoj sceni. Na svjetskoj seriji u Parizu 2025. godine osvojila je zlatnu medalju na 400 m slobodno i srebrnu na 100 metara slobodno u juniorskoj konkurenciji, postavivši pritom osobni rekord. Na Europskim igrama mladih u Istanbulu iste godine osvojila je broncu na 50m slobodno. Uoči francuskog natjecanja, Marija je u ožujku briljirala i na Para Swimming World Series u talijanskom Lignanu, gdje je za hrvatsku reprezentaciju osvojila ukupno četiri medalje.
Za izvanredne sportske rezultate u 2024. godini primila je priznanje za najuspješniju parasportašicu. Trenutačno pohađa Športsku gimnaziju i živi u učeničkom domu u Zagrebu te se priprema za Europsko prvenstvo koje će se održati u Turskoj u rujnu ove godine. U intervjuu za Generaciju upitali smo ju o dojmovima s velikih natjecanja i nastupima za Hrvatsku, dosadašnjim uspjesima i medaljama, predrasudama i prevladavanju prepreka, počecima bavljenja plivanjem, kao i željama i planovima za dalje.
Foto: privatna arhiva
‘Zavoljela sam sve što sport nosi’
Od kuda ljubav prema plivanju? Kada i zašto ste se odlučili baviti ovim sportom i kako su izgledali vaši počeci?
Roditelji su me na plivanje upisali s moje nepune dvije godine radi rehabilitacije. Nakon što sam savladala sve plivačke tehnike uslijedilo je i moje prvo natjecanje kada sam imala sedam godina i od tada je sve krenulo. Zavoljela sam natjecanja, treninge i sve što sport nosi.
Kako vam je bilo nastupiti na natjecanju u paraplivanju u Francuskoj prošle godine, ali i na Europskim igrama mladih u Istanbulu?
Prošle godine sam nastupila na svjetskoj seriji u Parizu gdje sam otplivala osobni rekord i bila sam jako blizu normi za prošlogodišnje svjetsko prvenstvo na 400m slobodno, što mi je bilo motivirajuće za dalje, a na Europskim igrama mladih u Istanbulu prošle godine osvojila sam broncu na 50m slobodno i iako nisam zadovoljna sa svojim izvedbama na tom natjecanju ostalo mi je u lijepom sjećanju.
Iza sebe imate nekoliko medalja s velikih natjecanja. Briljirali ste i u talijanskom Lignanu 2023. godine gdje ste osvojili četiri medalje za hrvatsku juniorsku reprezentaciju. Kako vam je plivati za Hrvatsku i što je potrebno za vrhunske sportske rezultate?
Uvijek je velika čast predstavljati Hrvatsku. Trenutačno treniram i radim na tome da predstavljam Hrvatsku i na velikim natjecanjima – europskom i svjetskom. Za vrhunske sportske rezultate potrebna je predanost, odricanje, ali i uživanje u cijelom tom procesu.
Foto: Maja Makivić
‘Roditelji su mi velika podrška’
S kojim poteškoćama ste se susretali kao sportašica s invaliditetom? Jesu li treninzi i sve ostalo u dovoljnoj mjeri prilagođeni osobama poput vas? Što je sa sponzorima i državnim potporama?
Kao sportašica s invaliditetom nikada nisam imala nikakve prepreke i poteškoće, moj trener mi daje vježbe koje mi odgovaraju. Većinu vježbi mogu izvesti bez problema, a one koje ne mogu prilagodimo ili promijenimo.
Koliko često trenirate i kolika je važnost sporta u vašem životu? Koliko vam znači podrška kluba i trenera? Tko vam je najveća podrška u životu i sportskoj karijeri?
Treniram svaki dan i imam devet treninga tjedno jer određenim danima imam dva treninga dnevno. Moj trening sastoji se od plivačkog djela koji traje dva sata te suhog koji traje sat vremena. Od kluba imam veliku podršku, predsjednica kluba Ana Sršen se jako trudi oko svih plivača, kao i moj trener Ivan Perzel s kojim radim dugi niz godina i koji mi je velika podrška i odličan trener. Moram priznati da stvarno imam veliku podršku od svih ljudi u mojem životu, na čemu sam izrazito zahvalna. No, moram izdvojiti roditelje koji me cijeli moj život voze na treninge, bodre na natjecanjima i na kraju krajeva žrtvuju svoje slobodno vrijeme za mene. Također, izdvojila bih i trenera koji iznimno vjeruje u mene i ulaže jako puno truda i vremena.
Jeste li se susretali s predrasudama i je li vam invaliditet bio u životu prepreka? Kako ste se nosili s time ranije, a kako danas?
Naravno da sam se susretala s predrasudama, ali ih nikada nisam previše uzimala k srcu jer znam da me moj invaliditet ne definira. Invaliditet mi nikada u životu nije bio prepreka, a roditelji su me odmalena učili da mogu raditi sve kao i moji vršnjaci. Samostalna sam, pohađam srednju školu, treniram, a uskoro ću upisati i autoškolu tako da mi stvarno ništa ne nedostaje. Nikada mi nije bilo teško nositi se s time, živim normalan život kao i moji vršnjaci, sretna sam, zdrava sam i mislim da je to jedino bitno.
Foto: privatna arhiva
‘Zahvalna sam za svako priznanje’
Za kraj, za koje natjecanje se trenutačno pripremate i što biste još voljeli ostvariti u vašoj sportskoj karijeri?
Trenutačno se pripremam za Europsko prvenstvo koje će se održati u Turskoj u rujnu ove godine. Ovo mi je prvo veliko natjecanje i želim u njemu maksimalno uživati. U svojoj karijeri htjela bih nastupati na Paraolimpijskim igrama, ali naravno, ali naravno, fokus je na manjim ciljevima koji vode prema napretku.
Proglašeni ste najboljom sportašicom Dugog Sela u 2018. godini, a tu je i nagrada za perspektivnu sportašicu od Zagrebačkog parasportskog saveza. Nagrađeni ste i za najuspješniju parasportašicu, ali i najbolju mladu sportašicu. Vlasnica ste i Godišnje nagrade Grada Dugog Sela na području promicanja ljudskih prava zbog iznimnih sportskih rezultata i borbe za jednaka prava osoba s invaliditetom. Koliko vam znače ova priznanja?
Zahvalna sam za svako priznanje jer mi je to poticaj za daljnji rad. No, i dalje su mi najveći poticaji dobro otplivane trke i iskustva iz kojih mogu nešto naučiti.
Foto: privatna arhiva
Maja Šubarić Mahmuljin
Naslovna fotografija: Maja Makivić
*Tekst je objavljen u sklopu projekta „Sport bez granica – priče koje inspiriraju“ kojeg financira Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
