„Premda smo jako okruženi svim tim ‘savršenim’ stvarima i reklamama, otvoren nam je i jedan ljepši, iskreniji put – onaj u kojem nas ima svakakvih i svi smo jednako vrijedni hvale i slave“, rekla nam je Nika Turković. Ova mlada talentirana pjevačica i kantautorica poznata po hitovima poput “Tvoj mir”, “Pusti” i “Gledaj me” vrlo je aktivna na društvenim mrežama te slovi za jednu od hrvatskih influencerica. Kako je u medijima odmalena – još od nastupa na Dječjem Eurosongu, itekako je, kaže, svjesna utjecaja koje moderna tehnologija ima na mlade.
Upitali smo je o ‘glavnim’ influencerima danas, utjecaju društvenih mreža na mlade i pojmu ljepote koji se nameće kroz medije, jesu li fotografije s Instagrama i sličnih društvenih mreža stvaran prikaz neke osobe ili uljepšana verzija, zašto se uključila u borbu protiv elektroničkog nasilja i jesu li mladi u Hrvatskoj dovoljno medijski pismeni.
Smatrate li se influencericom i što vam znači taj pojam? Tko su po vama ‘glavni’ influenceri u Hrvatskoj i kako biste ih okarakterizirali?
Iskreno, uvijek kažem da se ne smatram influencericom već primarno glazbenicom, ali ako influencer znači netko tko utječe i ako je utjecaj dobar, nemam problem s tim izrazom. Mislim da je teško razlučiti tko bi bili ‘glavni’ influenceri u Hrvatskoj. Za mene su glavni oni koje pratim svakodnevno i od kojih učim. U toj kategoriji biram Grofa Darkulu i Pamelu Perkić, ali posebno izdvajam Marka Vuletića i Ellu Dvornik koje obožavam, jer su uvijek bez životnog filtera, kao i svoje prijateljice Doru Predojević i Pamelu Smoljanić koje mijenjaju lifestyle i modni dio Instagrama po mom mišljenju.
Osobno pratim sve svoje prijatelje glazbenike, svjetske glazbenike čiji sadržaj jako volim i čiju glazbu slušam na dnevnoj bazi, određene modne/lifestyle influencere, ali i moje omiljene – profile s kuhanjem. Obožavam kuhati, a i to mi je kompletan odmor od svega, baš me smiruje i obožavam kvalitetni sadržaj s hranom.
U kojoj mjeri se danas mladima nameće ideal ljepote putem medija i društvenih mreža? Jesu li društvene mreže pretrpane ‘savršenim’ outfitima, proizvodima za ljepotu i reklamama?
Rekla bih da je danas jako teško ne dozvoliti društvenim mrežama i svjetskim idealima da utječu na nas na bilo kakav način. Nekako je to neizbježno jer smo time okruženi 24/7 i nameću nam se svakakve stvari od kojih za većinu ne možemo reći jesu li, ili nisu prave. S druge strane, premda smo jako okruženi svim tim ‘savršenim’ stvarima i reklamama, također nam je otvoren i jedan ljepši, iskreniji put – onaj u kojem nas ima svakakvih i svi smo jednako vrijedni hvale i slave.
Na društvenim mrežama samo treba dobro isfiltrirati određene stvari, što nije uvijek lako. No stvaranjem zajednice i slaganjem vlastitih interesa, kao i razumijevanjem onoga što za nas nije dobro niti korisno, gradimo neko dobro okruženje i mislim da u tom kontekstu, društvene mreže mogu biti jako kreativno mjesto.
Koliko su fotografije koje poznati, ali i ostali, objavljuju na Instagramu i Facebooku realne? Jesu li one stvaran prikaz neke osobe ili uljepšana verzija? Kakve osobno objavljujete fotografije i što preferirate?
Ne znam za druge, no kod mene su fotografije svakakve. Naravno da ih znam imati s profesionalnih snimanja gdje na meni radi tim od 10 ljudi i brine da izgledam kao najljepša verzija sebe – a ja često to objavljujem dok ležim doma u kućnom ogrtaču. Taj dio, naravno, nije realan. Ipak, meni su omiljeni takozvani photo ‘dumps’ u kojima najviše volim stavljati male trenutke iz svog života koji su realni i nisu uređivani. Iskrene, sretne, meni osobno drage trenutke u kojima ulovim sitnice i ono što me veseli. Tako da bih rekla da zbilja ima svega, ali da na taj način to i trebamo gledati.
Svatko bira kako će se prezentirati kako u životu, tako i na društvenim mrežama, pa je samo važno da na isti način to i razumijemo. Ja ne dijelim više svoje trenutke slabosti i kada sam zbilja nezadovoljna sobom, nego to rješavam privatno i na drugačije načine. To ne znači da moje fotografije nisu stvarni prikaz mene, već da jednostavno biram što ću i koliko podijeliti sa svijetom. To valja upamtiti. Iskrene i vesele fotke i takav sadržaj je neusporediv s ostalim jer je prirodan, u trenutku i prezentira točno ono što i jest. Neću lagati da ne volim i glam fotke kada me ‘poslože’ kako treba, ali znam da tako ne izgledam na dnevnoj bazi, pa mi je to više kao neki zabavni izlet u nove stvari.
Kako to da ste se uključili u projekt UHO- utočište hrabrih online kojem je cilj edukacija i prevencija elektroničkog nasilja. Što su vas mladi uglavnom pitali i što ste im savjetovali? Jeste li i sami imali negativno iskustvo s elektroničkim nasiljem?
Uključila sam se u projekt jer bih voljela da sam imala nešto slično kad sam odrastala. Mislim da bi mi to uvelike pomoglo već od samih početaka elektroničkog nasilja, ali i onog u školi. Kako sam odrasla kao dijete u medijima i na televiziji, već sam tada prošla neke blaže oblike elektroničkog nasilja poput blogova mržnje o meni, lažnih profila, groznih pisama i slično. Tada sam imala roditelje koji su me od svega štitili, ali i bilo je mnogo jednostavnije otkriti tko je iza sveg navedenog, pa to sve skupa i nije bilo tako često.
Danas to prolazim na dnevnoj bazi, pa nisam ni trunke promišljala kada su mi se javili za UHO. Bilo je svakakvih upita, u mnogima sam se i ja baš pronašla i shvatila koliko je djeci danas teže trpjeti takvo nasilje, baš zbog toga što ga ima mnogo više i što postoji toliko više kanala za provođenje takvog nasilja. Sve u svemu, jedan prekrasan i jako koristan projekt na kojem sam beskrajno zahvalna.
Smatrate li da su mladi u Hrvatskoj dovoljno medijski pismeni? Ako ne, što bi se trebalo napraviti da se situacija poboljša?
Ne bih se htjela praviti previše pametna, ja sam zbilja okružena jako pismenim ljudima i moja je generacija još odrastala većinski bez društvenih mreža, pa nekako ne osjetim da mladi oko mene nisu pismeni. Iako, izložena sam svakakvim upitima i komentarima na društvenim mrežama, pa imam prilike vidjeti da to nije baš uvijek tako. I ja nekad baš pogriješim pa si mislim da sam se baš ulijenila i da sam razmažena jer ne razmišljam kao prije.
Vjerujem da je ova lakoća življenja, kao i dostupnost apsolutno svega oko nas, pospješila tu nepismenost. Stoga vjerujem da su ipak stvari koje čitamo još uvijek najvažniji resurs. Znam koliko meni nekad glavu razbistri dobar članak, koliko mi proširi vokabular dobra knjiga ili koliko na moje razmišljanje utječe neki pametan isječak koji pročitam. Da svi malo više upravo to prakticiramo, vjerujem da bi se to sve bitno popravilo.
Maja Šubarić Mahmuljin
Foto: Petra Mikšik
*Tekst je objavljen u sklopu projekta „(Pro)Čitaj medije – mladi i medijska pismenost danas“ kojeg financira Agencija za elektroničke medije.