“To su ljudi vrijedni divljenja – druželjubivi, vedri i spremni na šalu. Tek kad s njima provodite vrijeme, shvatite koliko su posebni. Nažalost, mnogi ih doživljavaju samo kroz njihove poteškoće i ne vide tu toplu stranu”, rekle su nam volonterke koje su ovo ljeto sudjelovale u Kampu gluhoslijepih osoba u Zadru u organizaciji Hrvatskog saveza gluhoslijepih osoba “Dodir”.

Kamp je okupio gluhoslijepe iz Osijeka, Splita, Varaždina i Zagreba, a njegova je posebnost to što su u opuštenoj atmosferi održane razne aktivnosti – od edukativnih do rekreativnih. Zajednička druženja, kupanje, sportovi, sudjelovanje na radionicama i večernji ples samo su bile neke od aktivnosti u kojima su mogli uživati i volonteri koji su pomagali gluhoslijepima, ali ujedno od njih i puno naučili.

Kako bismo saznali više o prednostima volontiranja, kontaktirali smo Lorenu i Anđelu, volonterke Dodira koje su za Generaciju podijelile iskustvo volontiranja u kampu. Zanimalo nas je kako to da su se odlučile prijaviti na ovaj kamp u Zadru, kakva su im iskustva s kampa, što ih motivira za rad s gluhoslijepim osobama, koliko im znači volontiranje te što bi poručile onima koji se još nisu okušali u volonterskom radu.

“Iskreno, onog trenutka kad sam prvi put čula za kamp, pomislila sam: ‘Želim i ja!’. Gdje bolje naučiti znakovni jezik nego provodeći vrijeme s osobama koje ga koriste, a uz to ste još i na moru”, započela je Lorena Papeš.

Foto: Dodir

Jedna od najboljih odluka u životu

Dodala je kako joj je u Zadru bilo odlično te je već drugi dan shvatila da je to jedna od najboljih odluka koje je ikad donijela. Sudjelovala je u svemu – od jutarnjeg vježbanja na plaži do večernjeg plesa. Igrala se odbojka, izrađivao nakit, a najdraža joj je bila radionica izrade Gin Tonica.

Osvrnula se i na motivaciju za rad s gluhoslijepim osobama: “Radim kao profesorica matematike i moja glavna motivacija bila je: ‘Što ako meni na sat dođe dijete koje ne čuje?’ Moja percepcija o gluhoslijepima potpuno se promijenila. To su ljudi vrijedni divljenja – druželjubivi, vedri i spremni na šalu. Tek kad s njima provodite vrijeme, shvatite koliko su posebni. Nažalost, mnogi ih doživljavaju samo kroz njihove poteškoće i ne vide tu toplu stranu”, rekla nam je naša sugovornica.

Za kraj je dodala kako oduvijek volontira na raznim događajima, ali ovaj je kamp za nju nešto sasvim posebno. “Ovdje ste vi njihove oči i uši. Povežete se s tim ljudima i na kraju se osjećate ispunjeno i ponosno”, poručila je.

Foto: privatna arhiva

‘Predivno iskustvo s predivnim ljudima’

Svoje iskustvo volontiranja s gluhoslijepima s nama je podijelila i Anđela Curić. Za početak je naglasila kako se odlučila prijaviti na ovogodišnji kamp jer je to vidjela kao odličnu priliku za uvježbati i proširiti svoje znanje znakovnog jezika, pomoći gluhoslijepim korisnicima Saveza Dodir i steći nova iskustva.

“Kamp je bio jedno predivno iskustvo s predivnim ljudima. Osmišljen je na način da gluhoslijepim osobama pruži priliku za ljetovanje ispunjeno aktivnostima i radionicama. Uz odličnu organizaciju zaposlenika Saveza, prevoditelja i volontera koji su sudjelovali u izradi programa, svaka večer bila je obogaćena interaktivnim i zanimljivim radionicama u kojima su korisnici uživali. Od izrade pilinga za tijelo i edukativne radionice o začinima koji se koriste za izradu koktela gin tonic do kreativnih i plesnih radionica, svaki je korisnik mogao pronaći nešto što mu je bilo zanimljivo”, započela je Anđela.

Kao jedno od najljepših sjećanja s kampa istaknula je posljednju plesnu radionicu kada se jedan korisnik, uz malo nagovaranja i motivacije, odlučio opustiti i rasplesati. “Mi koji nemamo nikakva oštećenja vida ni sluha nismo ni svjesni koliko informacija pasivno prikupljamo. Gluhoslijepa osoba ne može sama prikupiti informaciju koliko se ljudi trenutno nalazi u prostoriji, tko što radi, je li svi sjede ili plešu. Korisniku kojemu sam pomagala taj dan sam predložila da odemo plesati s ostatkom grupe. Bio je nesiguran upravo jer nije mogao procijeniti atmosferu, ali kada je primio informaciju da svi plešu te kada mu je jedna prevoditeljica stavila prijenosni zvučnik u ruke kako bi osjetio vibracije, rasplesao se kao nikada prije. Taj ću trenutak uvijek pamtiti i prepričavati jer me zaista dirnuo i razveselio.”

Foto: Dodir

‘Znakovni jezik vrlo je poseban i moćan alat’

Dodala je kako joj je jedna od najvećih motivacija za rad s gluhoslijepim osobama, kao i motivacija za samo učenje znakovnog jezika, upravo činjenica da je to mogućnost povezivanja i pružanja pomoći ljudima u našim zajednicama, koji žive u svijetu koji se ne prilagođava njima i njihovim potrebama.

“To su ljudi koji ne mogu samostalno odrađivati određene svakidašnje obaveze, poput odlaska u trgovinu ili banku. Potreban im je prevoditelj koji će im pomoći u tome. Gluhoslijepe osobe su ljudi koji su zbog svojih oštećenja često izolirani i moraju ovisiti o drugima. Upravo to me motivira na rad i daljnje usavršavanje jezika. Znakovni jezik vrlo je poseban i moćan alat te mislim da bi se svaka osoba trebala potruditi naučiti barem neke osnove. Jer te osnove nekome kome je to jedini način komunikacije znače sve.”               

Što se tiče njezne percepcije o gluhoslijepim osobama, promijenila se u smislu da je tijekom cijelog kampa bila zadivljena tim ljudima. “Naučila sam koliko su nadareni, spretni, sposobni i zanimljivi. Od korisnika koji imaju male i ograničene ostatke vida te spretno mogu udariti odbojkašku loptu na terenu do korisnika koji su potpuno i gluhi i slijepi, a izvrsni su kuhari, plesači i umjetnici. Ti ljudi i njihove životne priče su me očarale i oduševile, te su mi pokazali koliko su snažne i nadahnjujuće osobe.”

Foto: privatna arhiva

‘I najmanji doprinos može biti od velike pomoći drugima’

Anđela je istaknula kako joj volontiranje iznimno znači jer se osjeća ispunjeno i korisno kada pomaže drugima.

“Spoznaja da sam uspjela nekome pomoći ili olakšati život u bilo kojem smislu, vrlo je motivirajuća i ispunjavajuća. Brojne su prednosti volontiranja, ali dvije najvažnije po meni su – pomaganje drugima i upoznavanje s novim ljudima. Pomoću volontiranja stječu se nova iskustva i vještine, doprinosi se ljudima u potrebi, uči se o životu kao i o samome sebi.”

Najveći doprinosi ponekad su oni najmanji: Priča volonterke iz kampa za gluhoslijepe

Za kraj je svima koji se još nisu okušali u volontiranju, a razmišljaju o tome poručila da svakako isprobaju i upuste se u svijet volontiranja. “Svaki oblik volontiranja vrlo je plemenit i dobroćudan čin, kao i sjajna prilika za naučiti nešto novo, upoznati zanimljive ljude i steći iskustva koja mogu biti vrlo korisna u budućnosti. I najmanji doprinos može biti od velike pomoći i koristi drugima. Zato potičem sve da barem jednom u životu iskuse volonterski rad”, zaključila je ova volonterka Dodira.

Maja Šubarić Mahmuljin

Naslovna fotografija: Dodir