Moja mama rodila me nakon povremenih krvarenja i čuvanja trudnoće u Vukovarskoj bolnici. Na svijet sam došla mjesec dana ranije i svoju mamu zatekla nespremnu za takav rasplet događaja. To je i osjećaj koji ću nositi čitav život – da sam potpuno nespremna stavljena usred kaotičnih događaja na koje nikako ne mogu utjecati. Ali uvijek se nekako izvučem.
Isti takav osjećaj nespremnosti kasnije će nositi i moj sin. Doći na svijet pred sam početak 1991. godine u Vukovaru ne može biti najsretnija opcija. Moja mama kao da je znala da mora roditi baš tada, što prije, to bolje, jer uskoro će se moja cijela obitelj naći u epicentru rata i izgubiti gotovo sve što je do tada imala, piše Mamin kutak.
Taj osjećaj da nešto strašno samo čeka da se dogodi nosit ću kao plašt koji ni danas ne mogu skinuti. Većine ratnih zbivanja se ne sjećam, ali moje tijelo jako dobro pamti i na to me redovito podsjeća. Prve mjesece i godine života provodim na relaciji Vukovar-Zagreb-Hvar, a moji roditelji pokušavaju stvoriti novi život. U tome uspijevaju, doslovno i metaforički pa se u Zagrebu 1993. rađa moja sestra. Kristalno jasno se sjećam dana kad je moja mama s nekom štrucom došla iz rodilišta. Tata me doveo iz vrtića, a ja sam ugledala štrucu u kinderbetu. Bio je sunčan ljetni dan i ništa mi nije bilo jasno. Mama je rekla: “To je tvoja seka”, i ja sam je tog trena zavoljela najviše na svijetu.
Moja sestra će, puno godina kasnije, biti prva osoba kojoj sam rekla da sam trudna. Trudnoća me, kao i sve ostalo u životu, s 20 godina dočekala nespremnu. Tada sam studirala i još uvijek živjela s roditeljima. Kod mene je uvijek sve išlo naopako, prebrzo i sve odjednom. Mama bi mi znala reći da sam Antuntun. Nikad ništa u životu nisam napravila po redoslijedu i pravilima, uvijek sve na svoj način. Onako kako me moja mama rodila, tako i živim. Takvi su bili i moji porodi. Prvi porod probudio me u 1 ujutro pucanjem vodenjaka, dva tjedna prije termina. Iako sam imala 9 mjeseci da se pripremim za porod, takvo nešto mi uopće nije palo napamet, pa sam na porodu svejedno bila nespremna. To je za mene bio traumatičan porod.
Foto: Pixabay, ilustracija
‘Oboje smo proživljavali traumu’
Dobila sam cijeli niz intervencija i lijekova o kojima me nisu ni informirali tako da sam potpuno zbunjena i preplašena trpila situaciju kako god sam znala. U trenutku izgona uopće nisam bila svjesna da bebina glava izlazi, niti sam bila sposobna tiskati, bila sam u nekom drugom filmu. Imala sam osjećaj, da mog sina guraju i čupaju van, a tako je i bilo. Oboje smo u tom trenutku proživljavali traumu. Sina su mi stavili na prsa, potpuno ljubičastog, a ja sam počela gubiti svijest.
Ponovno sam ga vidjela nakon dvije runde transfuzije krvi. Nakon poroda osjećala sam se kao da se nalazim u mesnici, a ne u rodilištu. Bila sam potpuno obezglavljena, nisam znala što bih s njim, niti sama sa sobom. Moj će sin tijekom odrastanja dijeliti sa mnom obezglavljujući osjećaj nespremnosti i toga da se sve odvija prebrzo. Sve će raditi jako sporo i bit će u nekom drugom filmu.
Proći će gotovo 5 godina dok nisam odlučila ostati trudna drugi put. Ovog puta znala sam bolje pa sam se pripremila za porod. Trudnoća je bila uredna, a porod je krenuo “školski”. Navečer su me uhvatili lagani trudovi i nazvala sam svoju doulu. Nakon koji sat stigla je do mene i zatekla me kako stojim ispred kuće, spremna za rodilište. Znala je da to nije ono što ja zapravo želim i dogovorile smo se da ću ostati doma dok trudovi ne postanu dovoljno jaki za krenuti u rodilište. U jednom trenu samo sam znala da moramo odmah krenuti – sad sam bila spremna.
Foto: Pixabay, ilustracija
‘Moja curica izašla je kao princeza’
Kad smo došle pred vrata rađaone, ja sam već bila na koljenima i imala osjećaj da će bebina glava izletjeti. U roku od pola sata tako je i bilo. Odbila sam sve intervencije koje su mi nudili. Vodenjak je puknuo samo par trenutaka prije nego što je bebina glava izašla i zaprskao cijelu rađaonu u dometu od najmanje 2 metra. Kakav grandiozni dolazak, mičite se s puta, jer dolazi – ona. Rodila sam čučeći i imala osjećaj da sam mama medvjedica koja rađa svoje mladunče. Moja curica izašla je kao princeza, nježne, čiste kože i rumenih obraščića. Ta energija s poroda prati ju i danas. Njezino držanje je uspravno otkad je naučila hodati, a tako i mora biti jer ona se rodila s krunom na glavi.
Gledajući na porod moje mame, moja dva poroda i porode žena kojima sam svjedočila ne mogu a da ne primijetim koliko je važno kako djeca dolaze na svijet. Energija s kojom su došla na svijet, kao da ostavi otisak na njima. Manje je važan točan način, ali tkanje oblaka od straha, ljubavi, sreće, nade, tuge, grubosti, nezainteresiranosti, nježnosti koji bebe udahnu pri dolasku na svijet čini mi se kao najvažnija stvar u životu.
Prehrana u trudnoći: Ovo je jedna od najboljih stvari koje možete napraviti za sebe i svoje dijete
Kasnije se tijekom života to tkanje petlja, zapetljava u čvorove i raspliće pa petlja u neke nove uzorke. Spletom okolnosti, možda se i dogodi da to tkanje osvijestimo i primimo u svoje ruke pa od njega sami napravimo ono što želimo. Nije to samo moj osjećaj, već i posljednja desetljeća znanstvenih istraživanja potvrđuju koliko velik utjecaj na dijete ima već razdoblje u majčinoj utrobi pa sve do prvih godina života. Čini mi se da znanost konačno dolazi do onih spoznaja koje majke osjećaju oduvijek. Znao je to i francuski opstetričar Michael Odent koji je rekao: “Ako želimo promijeniti svijet, moramo promijeniti način na koji se rađaju djeca.” A da bismo to postigli trebamo se vratiti sebi, ženi, ženama. Koji je bolji način za to nego da rađamo onako kako duboko znamo i osjećamo da treba, nesputano, slobodno, podržano, bez pritiska, prisile, uputa, zabrana, srama. Bilo da rađamo djecu, ideje, projekte, umjetnost, što god da stvaramo. A drugi neka slijede.
Antonia Erent Ondrušek, doula i somatic coach
Foto: Freepik
