Čini se kako su velike (i sretne) obitelji danas prava rijetkost. U medijima samo slušamo o crnoj statistici – poražavajućim demografskim podacima, izumiranju Hrvata, rastavama braka,…Demografska politika još je u povojima, no to ne znači da u našem društvu nema pozitivnih primjera i izuzetaka. To su one obitelji koje se ne oslanjaju isključivo na pomoć države, već hrabro kroče kroz život i prihvaćaju svako dijete kao blagoslov. Jedna od njih jest mlada obitelj iz Kaštel Lukšića koja je nedavno postala bogatija za još jednog i to petog člana. Supružnici Bruno (32) i Daniela (34) Petrušić nisu imali gotovo ništa kada su dobili prvo dijete, a danas žive sa samo jednom plaćom, no kažu kako su potpuno sretni ljudi. Oboje su visoko obrazovani i žele se dalje usavršavati u struci -Daniela radi kao profesorica glazbe u osnovnim školama u Lukšiću i Sućurcu i doktorantica je na Filozofskom fakultetu u Splitu,  a Bruno je magistar teologije i na dvostrukom doktoratu: na splitskom KBF-u s temom “Kršćanstvo i suvremena kultura” te iz filozofije na Zadarskom sveučilištu. Kratko je radio u školi kao vjeroučitelj, pa kao asistent osobi s posebnim potrebama, a donedavno je bio voditelj ureda Mosta nezavisnih lista. Trenutno na župi drži kateheze krizmanicima i sprema se za novi posao, a vrlo je angažiran u radu sa studentima kao osnivač udruge SplitMisli. Upitali smo ga kako se snalazi sa petero djece, jesu li mu financije problem, što ga najviše brine, tko im pomaže i kakva je atmosfera u njihovom domu.

– Jeste li ti i supruga Daniela oduvijek željeli veliku obitelj?

O našoj obitelji počeli smo razgovarati tek od trenutka zaruka, ali mogu reći da se Daniela oduševila kada je upoznala moju obitelj koja je poprilično široka, budući  da sama dolazi iz obitelji s manje članova. U pripremi za brak smo razgovarali i o ovome pitanju i usuglasili se da smo spremni primiti svako dijete koje nam Bog pošalje i da ćemo se truditi biti uvijek bolji roditelji. Svako dijete nas je iznova oduševilo i svako je neizmjerno bogatstvo u našim životima. Mogu reći i predložiti svima koji imaju jedno ili dvoje djece kako je s troje i više lakše i jednostavnije, iako možda zvuči paradoksalno, pa čak i u financijskom smislu.

–Predstavljaju li vam financije problem? Kako preživljavate sa samo jednom plaćom od 5.000 kuna?

Živimo u takvoj kulturi i takvom mentalitetu gdje vrednujemo jedni druge prema tome koliko čega posjedujemo. I u takvom kontekstu financije su uvijek i svakome problem. No, nama nisu problem zato jer mi ne živimo takvim mentalitetom. A onda je sve drugačije, pa i odnos prema financijama. No, to je načelna razina i važno je da ju svatko tko ne želi imati problema s financijama prihvati. Konkretno, to znači da se potrebno dobro organizirati, popisati prioritete i držati se dogovorenog.

Mi smo u nekim trenutcima imali dvije plaće i više novaca s kojim možemo raspolagati, pa bi se događalo isto kao i sada (kada smo „samo“ na porodiljnoj naknadi) da mjesec završimo sa stotinjak kuna u plusu. Kada imaš više, trošiš više, a upravo tada treba obuzdati sebe i iskoristiti to vrijeme za štednju. Velika je stvar to što nemamo kredita, živimo u obiteljskoj kući, pa smo u malo boljem položaju nego mnogi mladi koji počinju zajednički bračni život u Hrvatskoj, ali to je sve zasluga naših roditelja i naše šire obitelji.  Kupujemo samo ono nužno, djeca naslijeđuju robu jedni od drugih, nemamo najnovije mobitele, a djeca nam uopće nemaju mobitele niti skupe igre ili igračke.

–Tko vam najviše pomaže i tko vam je podrška?

Najveća podrška su naši roditelji, obitelj i prijatelji koji nas okružuju. Naša obitelj ne bi bila ovakva niti bi živjela život kakav živimo da nije bilo žrtve naših roditelja i podrške šire obitelji.  Uz njih su tu prijatelji koji u svakoj situaciji predstavljaju oslonac i pomoć kada treba. U nepovoljnim trenutcima pomaže nam i župnik don Marijo Buljević, kao i ranije don Stipan Šurlin.

– Predstavi nam u nekoliko riječi članove svoje obitelji?

Elizabeta ima dva mjeseca i na je neki način središte kuće. Svi gledamo u nju, a ona je tako radosna i bezbrižna  jer, vjerujem, zna da je okružena ljubavlju. Loreta ima tri godine, i kao najmlađa od veće djece, mora se za sve izboriti pa je poprilično borbena s time da pomalo i počinje zapovijedati po kući. Matija je jedini dječak i sa svojih pet godina se već postavlja zaštitnički prema sestrama i obitelji. Korina ima sedam godina i upravo je završila prvi razred. Ona uvijek zna što hoće i njoj predložiti ili nametnuti nešto izgleda kao nemoguća misija. Emanuela je, kao i svako prvo i najstarije dijete, sa svojih 9 godina već sada izrazito ozbiljna. Velika nam je pomoć u kući, nekada možda čak i odgovornija od mene u određenim situacijama.

Ono što je odlično kada imate više djece koja su jedno drugome „do uha“, jest to što oni sami, neovisno o roditeljima, razvijaju odnose između njih, uče jedni od drugih, naslijeđuju robu i slično. Primjerice, Matija je naučio prati zube bez da smo mu mi bilo što rekli. On je jednostavno vidio sestre i radio ono što i one rade. Daniela je najbolja mama i supruga. Suvereno drži tri kantuna kuće i održava mene na životu u svakom pogledu.

-Kakva je atmosfera u vašem domu?

Zna tu biti svega i svačega, ali se trudimo da bude prozračno, a to znači da uvijek i o svemu možemo razgovarati. Nastojimo provoditi što više vremena zajedno, a ono što nas obilježava kao obitelj jest zajednička molitva. Trudimo se moliti zajedno svaki dan – prije obroka ali i navečer.  Djeca su već naučila zaspati tijekom večernje krunice, pogotovo ako im je dan bio naporan. I Daniela i ja smo shvatili da je naviše što djeci možemo dati upravo naša blizina, naše vrijeme, da znaju da smo uvijek tu za njih. Trudimo se ne utjecati na njihove preferencije ili interese, nego im nastojimo stvoriti prostor da se slobodno i samostalno mogu izražavati. U kući se trudimo da djeca shvate da su odgovorni za ono što naprave, pa im ujedno i ostavljamo mnogo otvorenog prostora i povjerenja.

– Koliko ti znače djeca i velika obitelj?

Često sam na Facebooku, pogotovo kada bi bili rođendani djece, znao citirati Kurta Cobaina koji je izjavio, kada je uzeo svoje dijete prvi puta u ruke, da je to najjača droga koju je iskusio u životu. A budući se nikada nisam drogirao, moram vjerovati čovjeku na riječ, jer imati svoje dijete u naručju stvarno je poseban osjećaj. Nešto najbolje na svijetu. Obitelj unosi novu kvalitetu u smisao života jednog pojedinca i zato je važno da obitelj ostane posebna kategorija ljudskog iskustva.

–Što te najviše brine i imaš li strahova za budućnost djece?

Najviše me brine da ću se jednoga dana probuditi i da neću biti ono što najviše želim, a to je biti dobar i uvijek bolji suprug i otac. Zato se trudim raditi na sebi svaki dan.  Što se tiče djece, nemam briga niti strahova za njihovu budućnost. Trudim se da im ostavim što više otvorenog prostora u koji će oni sutra zakoračiti, ujedno nastojeći da ih odgojim u dobre ljude.  Ako ja odradim dobar posao i ne budem u tome griješio mnogo, vjerujem da će ih i Bog voditi onim putem koji je predvidio za njih.

-Što bi poručio našim čitateljima  za kraj?

Mogu samo reći da sam potpuno sretan čovjek, ispunjen radošću do kraja i da to želim svakom čovjeku kojega sretnem ili koji će pročitati ovaj tekst.  Biti sretan i radostan može biti samo onaj čovjek koji živi ili barem nastoji živjeti autentično i hrabro. Autentično zato jer je važno da budemo ono što jesmo, a hrabro zato jer je nekada potrebno riskirati i uvijek ustrajati u istini. Tada možeš i ne-imati , ali ćeš živjeti ispunjen i radostan život.

Maja Šubarić Mahmuljin