/Pijanist Ivan Škreblin za Generaciju otkriva: Moram priznati da je meni ljepše svirati na ulici nego u dvorani

Pijanist Ivan Škreblin za Generaciju otkriva: Moram priznati da je meni ljepše svirati na ulici nego u dvorani

Profesionalni pijanist Ivan Škreblin širokoj je javnosti postao poznat sudjelovanjem u kulinarskom showu “Večera za 5 na selu”, ali on svoj talent nesebično dijeli na zagrebačkim ulicama, gdje kao ulični svirač zarađuje za život.

U razgovoru za portal Generacija.hr otkrio je što ga motivira, kako je postao pijanistom i kako je uopće došao do svog zanimanja uličnog svirača.

Kako ste započeli svoje obrazovanje u smjeru pijanista?

Između 1999. i 2004. godine bio sam na Muzičkoj akademiji nakon čega sam odmah upisao magisterij. Želio sam napredovati kao pijanist i to mi je jako puno pomoglo jer sam učio novo i komplicirano gradivo. Naime, na magisteriju se može odabrati specijalno poglavlje tako da sam ja odabrao djela Franza Liszta i to najtežu sonatu u H-molu, djela Sergeja Rahmanjinova Muzičke momente, isto jedno od najvećih djela za klavir, i uzeo sam Grigov koncert, to je nešto lakši koncert. Bio sam ga obožavao cijeli život, kao mali dječak sam slušao taj Grigov koncert više puta.

Nakon akademije želio sam se posvetiti pijanizmu, a kako nisam imao neka sredstva otprije niti roditelje koji su mi mogli tako nešto ostaviti, da bih se mogao baviti pijanizmom, bio sam primoran sredstva sam nabaviti i nije mi bilo drugog izbora, nego upisati dvostruki program na akademiji. Odmah na početku su na preporučili, da ne idemo samo na pijanistički jer se nećemo moći poslije zaposliti kao profesori, a meni su utupili u glavu da je to jedini izvor sredstva i da ne mogu drugačije zaraditi. Kako sam bio mlad, onda sam i vjerovao ljudima i slušao ljude, što sam nakon 11 godina shvatio da sam vrlo, vrlo pogriješio.

Prvo ste radili kao profesor, a onda ste došli u situaciju da razmotrite i druge opcije?

U tih 11 godina kao pedagog sam se odmah zaposlio, ali sam imao velike, velike poteškoće jer sam htio dobiti posao za stalno, a uz to sam Zagrepčanin i živio sam u Zagrebu. Tu me nitko nije htio primiti za stalno, što je normalno jer vi kad diplomirate, prvo dođete na zamjenu, ali meni nitko nije mogao garantirati da će se ta zamjena pretvoriti u stalno zaposlenje. Meni je bilo bitno da odmah dobijem stalno zaposlenje. Prvo sam onda otišao u Bjelovar pa sam imao tamo težak i dalek put. Išao sam na početku autobusom, a ja ne podnosim autobuse. Onda sam išao u Novsku, vlakom, samo zato što je bio vlak i volim u vlaku čitati knjige. Dosta sam knjiga putem pročitao. Nisam bio neki čitač u osnovnoj i srednjoj školi, samo sam čitao obaveznu lektiru. Autobus i vlak su mi donijeli mogućnost da mogu puno toga pročitati i naučiti jezike, odnosno proširiti znanje koje sam posjedovao otprije.

Nakon tih silnih putovanja završio sam u Brdovcu koji mi je bio blizu, samo devet kilometara od kuće i bio sam zadovoljan. Međutim, opet nisam imao stalno zaposlenje, već na određeno pa sam nakon tri i pol godine ostao bez posla i u tom momentu se ženi to činilo jako teško jer smo ostali na njenoj jako maloj, mizernoj plaći. Čitava naša populacija radi za nikakve novce s diplomama i velikim znanjem tako da je to jedna žalosna situacija naše sadašnjosti. Rekao sam joj ‘gledaj, budem za silu vozio i taksi’. Ona je to odmah uzela zdravo za gotovo i otišla na Internet tražiti mi posao. ‘Ovom prijevozniku se javi’, rekla mi je. Ona je odmah vidjela koji prijevoznik najbolje plaća. Ali kada sam ja vidio koliko treba raditi. 10 sati! U redu, ja se ne bojim rada i vremena utrošenog na rad, ali vožnja taksija je nešto što nema veze s mojom strukom. Ja cijenim svaki posao i cijenim čovjeka taksista koji vozi jer znam da se on jako muči i zarađuje, ali taj čovjek to voli i to je njegov posao. Ja također volim voziti, ali to nije moja struka, moja struka je sviranje.

Onda sam vidio ulične svirače i poslušao sam ih malo i da vam budem iskren, 90 posto njih me nije fasciniralo jer ne posjeduju neko znanje i eto, sviraju. A ja vidim da nešto oni dobivaju od ljudi i rekoh ‘ajde da se okušam jer nisam ni pojma imao da je to dobar posao, da se tu može zaraditi. Da sam ja došao na ulicu i da sam vidio da ja ništa ne zaradim, morao bih se snaći na drugi način.

Kako je to izgledalo?

Svašta sam pokušavao nakon što sam ostao bez posla i kao da mi je Bog rekao ‘eto ti, ovo ti je posao’. Odem na cestu, ljudi su toliko bili oduševljeni i to sam otišao na mjesto u kojem nema toliko frekventnosti, u pothodnik u Novi Zagreb. Nevjerojatno, tko god je prošao nešto malo mi je ubacio. Dođem doma i žena veli ‘samo ti sviraj’. Onda sam si napravio plan. Tamo ima sedam pothodnika, svaki dan sam bio u jednom, da nisam stalno na istom mjestu. Imao sam auto, to je sreća jer je taj klavir, ta cijela aparatura koju ja nosim iznosi 40 kilograma. Ti tu trebaš biti i sportaš što sam isto imao sreću jer sam sportski duh, trenirao sam nogomet, košarku, i to dosta godina sam se bavio sportom, igrao sam ping pong, tenis, sve sportove sam zapravo probao osim hokeja, čak sam i na borilački nekakav išao, više onaj karate što ne povrjeđuje ruke. Ipak ih trebam čuvati i paziti da idem na sport gdje nemam reakciju na korijenje zglobova prsta.

Ja sam već otvarao svoju privatnu školu i uspio sam na kraju. Otvorio sam obrt koji se zove Virtuoz i imam pola satnice učenika, niti ne mogu više s obzirom na želju za pijanističkim radom, premda mi se desetak ljudi javlja svake godine, jednostavno ne mogu više ljudi primati.

Kako ste shvatili da je sviranje klavira ono čime se želite baviti?

Igrom slučaja ja sam tip osobe koji sam dosta ekstrovertiran, dosta sam hiperaktivan. Ja sam od 9 ujutro do navečer sam visio na nogometu. Ja sam igrao još na kraju u 10 sati na večer, ja sam rekao dečki pa kako ne možete, a ja sam trčao brže od njih. Došla je nova ekipa, oni su se izmjenjivali, a ja sam samo igrao od jutra do mraka. I još bih ja dalje iza 10 ostao, ali oni više nisu mogli. Ja sam se uvijek čudio, meni je to bilo strano. Shvatio sam da ima jako malo ljudi koji imaju takvu volju, a meni su često znali reći da ja imam volju za neku stvar. Zato što sam ja takva osoba. Meni je neobjašnjivo nešto drugo, isto kao što je ljudima koji nisu takvi neobjašnjivo ovo moje.

Glazbu sam volio još kao klinac, s pet godina. Naučio sam napamet jednu pjesmu, kompliciranu, i otpjevao sam je u crkvi. Sve napamet i riječi i imao sam super glas i svećenik je odmah rekao ‘on će biti taj’. Ja sam to otpjevao bez ikakvog straha, bez greške. Obožavam kad je puno ljudi oko mene, da ja svima pokažem. Mene veseli kada su ljudi oduševljeni s nekim.

Uvijek sam obožavao gledati klaunove pa da im svi plješću. Htio sam biti čak i akrobata, ali na žalost nisam se našao u krugu takvih ljudi, ali su me uvijek oduševljavali ovi koji skaču kroz vatru. Uvijek sam gledao te krugove, kako bacaju te lopte i žongliraju pa sam i ja sam naučio, ali na žalost s dvije naranče, s tri mi je još uvijek teško, to treba vježbati.

S obzirom na taj ekstrovertitet jednostavno se moram baviti s takvim poslom i našao sam se kao pijanist, a pijanist je bogme vrhunsko zanimanje, top zanimanje za takvu osobu jer vi ste sami i repertoar na klaviru je takav da vi uvijek možete sami svirati. Znači nisam ja violinist koji uvijek treba klavijaturista. Ne, ja na klaviru uvijek mogu sve odsvirati i da zvuči kao orkestar i da je to sve zvučno i da zvuči kao konkretna suvisla kompozicija. Violinisti, recimo, mogu samo Bacha svirati solo, a za sve drugo trebaju orkestar ili pijanistu. Tako da oni nisu potpuno sami, a ja sam eto potpuno sam na bini. Tako da sam često znao sasvim slučajno napraviti nekakve čudne pokrete koji su ljudima bili smiješni. Recimo, svirao sam jednom i ruke sam nekako čudno stavio u zrak i ljudi su pukli od smijeha. Očigledno je to smiješno, meni to nije smiješno. Oni bi valjda to uštogljeno odsvirali, a ja se unesem i onda slučajni pokreti ispadnu smiješni.

Od pijaniste do kuhara. Kako ste se odlučili na sudjelovanje u kulinarskoj emisiji?

Žena me prijavila. Ja sam joj rekao ‘prijavio me gdje hoćeš, ali neću naravno Ljubav je na selu’, neću takve gluposti, ne gluposti, ali nešto gdje bih ženu povrijedio. Ali nešto poput kuhanja, može. Obožavam sve gdje mogu nešto pokazati i gdje mogu nešto napraviti, tu ću ići, ali ako ne znam, Bože sačuvaj. Nikada ne bih išao igrati tenis protiv Ivaniševića zato što je on vrhunski stručnjak i tu bih sigurno izgubio. Ja se želim pokazati kao čovjek koji zna nešto, a kada nešto znam, dapače, prijavi me za sve što mi ide.

Poput vožnje auta. Mislim da bih formulu mogao voziti. Zanimljivo je jer na cesti sam dosta vješt, vidim odmah situaciju unaprijed, tko će koga udariti. Jednom mi je jedna ženska, uletjela mi je samo tako, a vidjela je da sam brz, da idem brzo, ali ne, ona je uletjela. Ja sam već unaprijed vidio što ću napraviti. Bio je trotoar i ja sam se odmah popeo gore, momentalno jer sam predvidio da bude ona uletjela.

Isto tako je bila jedna ženska, točno sam imao sreće, taman sam stavio nove novcate gume i kočnice i išao sam po autocesti. Ona je bila između dva kamiona i uopće nije gledala, izletjela je odmah ‘drito’ ispred mene i što možeš ti tu napraviti? Zakočio sam i skrenuo nekako polulijevo, spasile me nove kočnice i gume. Isto sam predvidio, rekao sam ‘neće valjda’ i eto, izleti. To su ipak neke situacije koje čovjek treba predvidjeti. I za to sam recimo nadaren, za tu predvidljivost.

Sada ste, rekli ste, mentor. Kako to izgleda?

To vam je privatno, to vam je jedan učenik, on vas sluša, vježba klavir, pokazujete mu vježbice na klaviru. Za te stvari sam Bogom dan. Imam strpljenja s učenikom dok on ne uspije jer poznam tu teškoću, problematiku savladavanja teških situacija u sviranju klavira, ali onda uđem u njegovu psihu, prisjetim se kada sam bio njegove dobi, što mi je profesorica govorila. Često znam riječima profesorice pojasniti što nije jasno i uvijek inzistiram da s ide do kraja, dok ne uspije. To je jako važno, da budete strpljivi i čekate dok učenik ne uspije.

Kakav je osjećaj svirati na ulici?

Meni nije važno je li to ulica ili auditorij, ali moram priznati da je meni ljepše svirati na ulici nego u dvorani jer u dvorani ima sto ljudi, ali to je samo sto ljudi, a na cesti vam u dva sata prođe barem 5000 ljudi. Dakle, ja sam odsvirao za pet tisuća ljudi, mene uopće ne zanima koliko sam zaradio. Meni je bitno da me 5000 ljudi čulo i da su se neki oduševili, neki koji ne poznaju tu vrste glazbe. 

Što vam je trenutno najveći izazov u vašem bavljenju klavirom?

Trenutno mi je najveći izazov navježbati Chopenovu etidu, opus 25, broj 11. To je jedna teška etida koju su svi najveći pijanisti vježbali. To mi je sad najveći izazov i to sad vježbam i pronalazim vrijeme kada stignem da odem na klavir i to vježbam.

Kako vidite sebe za neki period, biste li se mogli vratiti na profesorsku poziciju?

Ne vidim se za pet ili 10 godina jer me Bog može uzeti sada, tako da me to uopće ne interesira. 

Ja sam osoba koja nisam spreman za vraćanje na profesorsku poziciju u nekakvoj ustanovi. Ne, uopće me to ne interesira, osim da dođem raditi kao pedagog na Muzičku akademiju jer su to studenti koji sviraju ono što i ja pa bih tu bio koristan, dok u instituciji s klincima sam potpuno beskoristan osim da učeniku mogu dati moralnu podršku.

Vjerojatno se svega nagledate na ulici, koji put Vam dođe i policija, možete li se prisjetiti nekih najdramatičnijih ili najdirljivijih trenutaka sa svojih svirki?

Najdramatičnije je bilo kada se jedan gospodin, mislim da je bio pijanac, srušio na pod, a kad je došla hitna nisu ga nikako mogli staviti u kola jer je zapomagao ‘Bože pomozi’ i ponavljao ‘nisam kriv’. Jednom je došao jedan pijanac i nazvao ženu i derao se na nju da to nije bilo za slušati. Jednom prilikom me jedan gospodin ‘čudnovatog’ ponašanja počeo vrijeđati, a kada me pokušala obraniti neka gospođa, onda je i nju izvrijeđao. Jednom su se dvojica dečka potukla na ‘mrtvo ime’ preda mnom.

Jednom je došla i jedna Romkinja s troje male djece, raširila baloner i nagovorila djecu da mi ukradu novce. I ukrali su mi gotovo sve što sam taj dan uspio nasvirati. Jedan gospodin mi je također ukrao jednom 30 kuna, a prije toga sam se dva sata za to mučio. Jednom su dvojica dogovorno dobacivali košaru jedan drugom šutirajući je nogom, ali su brzo reagirali gotovo svi prolaznici koji su se tamo našli i počeli su vikati da su oni ubacivali novce i da kako ih nije sram uopće to krasti.

Bilo je i lijepih događaja – u Rovinju često ljudi stanu, bude ih i po 200-tinjak i slušaju cijelu večer i stvore tako koncertni ugođaj. Jednom je došao jedan poznati pjevač i sa mnom otpjevao Ave Mariu, kao i jedan naš manje poznati pjevač. Jednom je Massimo došao, ‘ubacio’ i rekao ‘svaka čast’ kolega. Jednom je Dario Srna dao svom sinu da mi ubaci novčić. Često ljudi plešu; jednom su djeca, otprilike 2. razred osnovne škole, prošli kroz pothodnik i počeli su plesati i u par sekundi napunili košaricu s novčićima, a da prije toga nisam zaradio niti kune. Često sam sklapao poznanstva ili dobio angažmane na vjenčanjima, rođendanima, oproštaljkama i slično.

Razgovarala: Barbara Kraš Kedmenec

Foto: Facebook